Hrvatski profesor Klump

Gledajući prije par dana američku komediju o 'Luckastom profesoru' podsjeti me to na znanstvena događanja u Mediteranskom institutu za istraživanje života u Splitu (Mediterranean Institute For Life Sciences). 'Mi mislimo da smo stavili prst (Božji, valjda!) na kemiju života, na ono što limitira život', u stilu profesora Klumpa rekao je profesor Miroslav Radman novinarima u Zagrebu tijekom simpozija u povodu 50 godina molekularne biologije, na kojem će već sutra predstaviti to epohalno otkriće. A bilo je to još u studenom 2008. godine.

Radmanov tim u kojem su još njegove suradnice Anita Kriško i Dea Slade otkrio je 'molekularnu osnovu robusnosti organizama', čiji su preci počeli živjeti prije par milijardi godina. Riječ je o prastaroj bakteriji Deinococcus radiodurans i organizma rotifer koji su otporni na uvjete života i čije molekule, za razliku od ljudskih, štite 'proteine liječnike' koji popravljaju greške ili oštećenja u svim važnijim molekulama. Ukoliko 'proteini liječnici' ne bi bili aktivni, stanica ne bi živjela ni 24 sata, no problem kod ljudske vrste pojavljuje se kad se 'liječnici proteini' oštete i prestanu funkcionirati, zbog čega počnu patiti svi ostali proteini kao i geni, jer više nisu dobro servisirani. Tada geometrijskom progresijom dolazi do rasta svih bolesti, slabosti i na kraju smrti, ispričao je hrvatski profesor Klump alias Miroslav Radman. Uistinu, jasno 'ko pekmez'.

Najnovije spoznaje

Najnovije vijesti o tom 'otkriću' saznali smo neki dan, 2010. godine, mjeseca kolovoza. Senzacionalno, pronađen je način za zaštitu ljudskih proteina! Radman otkriva tajnu eliksira života! Miroslav Radman zaštitni koktel 'proteina liječnika' uspoređuje s gromobranom, jer bi sprečavanje oksidacije proteina preveniralo bolesti i produljilo život.... Pojednostavljeno rečeno, oksidacija dovodi do 'hrđanja'. Kako starimo tako je oksidacija proteina izraženija, a raste sličnim ritmom kao i porast svih bolesti vezanih uz starenje organizma, poput kardio-vaskularnih bolesti, raka, neuro-degenerativnih ili infektivnih bolesti. Sprječavanje oksidacije proteina bi, dakle, preveniralo bolesti i produžilo ljudski život.

'Postoje ogromne razlike u osjetljivosti na oksidaciju od pojedinca do pojedinca. S 20 godina svi smo mladi i zdravi, ali s 50 godina postoje velike razlike, a Churchill je i s 90 normalno funkcionirao iako je izrazito nezdravo živio', kazao je navevši da je važan razlog za to upravo različita razina oksidacije proteina. Prema tome, očito je gospodin Winston Churchill problem oksidacije elegantno riješio 'gromobranom proteina-liječnika' napravljenim od prvoklasnih kubanskih cigara i škotskog whiskija! Ostvare li se predviđanja, kroz nekih 5-6 godina, to bi onda bilo jako loše za farmaceutsku industriju čija je ideja da dugo živimo bolesni, kazao je Radman. No, ekonomski je potencijal otkrića, razvije li se u željenom smjeru, enorman. Posljedica svega bila bi velika javnozdravstvena akcija svjetskog značaja. Obzirom da je primjena 'eliksira života' s naučne strane ipak rizična za čovjeka prve eksperimente svakako bi trebalo napraviti na životinjama, primjerice starim ovcama s Kornata ili na starim 'isluženim' jarcima.

U slučaju mogućeg uspjeha tog naučnog eksperimenta dobili bi obilje mladih janjaca ili kozlića koji bi svakako bili ukusni gastronomski artikl za naše turiste na Jadranu. A sad evo kako i gdje je počela ova znanstvena fantastika hrvatskog profesora Klumpa: Hrvatsko ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa uložilo je u adaptaciju i dogradnju zgrade MedILS-a više od tri milijuna kuna. Zgradu u kompleksu nekadašnje Titove Vile 'Dalmacija' za MedILS ustupio je grad Split, a država je u uređenje zgrade s četiri tisuće četvornih metara od 2001., kada je projekt započet (?), uložila oko 30 milijuna kuna. Počelo se najprije s naučnim teoretiziranjem o kloniranju novih 'života', nastavilo s istraživanjem funkcije kvaščevih gljivica i došlo se konačno do ovih otpornih bakterija starih milijarde godina koje će poslužiti za mućkanje virtualno-utopijskog koktela, ni manje ni više nego eliksira života. Bravo!

Damir Kalafatić