Lakoća izjednačavanja
Pišem ovo na Dan hrvatskih branitelja, dan koji bi svaki Hrvat morao s dubokim štovanjem cijeniti. Svaki Hrvat osim 'hrvatskog' Predsjednika komu se izgleda ugasilo pamćenje na taj dan jednako kao što se ugasio i Vječni plamen na Oltaru domovine... A danas je, ako se ne varam, i spomen-dan Hrvatskog sabora. Naime, upravo tog po državu Hrvatsku - za njene istinske domoljube - dvostruko značajnog nadnevka, njen mirotvorni Poglavar odabrao je za, doduše, neslužbeni posjet srpskom entitetu, tvorevini začetoj na notornom zločinu genocida i etnocida.
Nadahnut bratskim sastankom Mesićeve «Igmanske inicijative», a ruku pod ruku s četnikoidnim Miloradom Dodikom (koji se i otvoreno hvali svojim četničkim rodoslovljem!) i 'europejkom' Vesnom Pusić, odao je Josipović počast svim žrtvama rata u Republici Srpskoj, kako bi još jednom nakon svog 'historijskog' govora u 'bošnjačkom' Parlamentu izjednačio agresora sa žrtvom i ukazao na besmisao svih politika u BiH koje su podjednako dovele do stradanja naroda na tim 'prostorima', zar ne!
Josipovićeva izjava
'Ovo nije službeni posjet predsjednika Ive Josipovića Republici Srpskoj niti on to može formalno biti. Ovo je put pomirenja i odavanje počasti nevinim žrtvama u Sijekovcu (od osam do možda 20 žrtava srpske nacionalnosti!?), Briševu (60 žrtava hrvatske nacionalnosti) i Kozarcu kod Prijedora (oko pet tisuća žrtava, Muslimana-bošnjaka, Hrvata i drugih nesrba)'.
Je li se to pravdoljubivi Josipović nepošteno ruga nesrpskim žrtvama 'uspoređujući' brojku 8/20 s pet tisuća, ili 1:625/250; što je previše previše je makar se i o jednom vrsnom pravniku radilo?
A evo što o genocidu/etnocidu u Prijedoru/Kozarcu piše jedan stranac, Patrick McCarthy, direktor sveučilišne biblioteke u St. Louisu:
«Tokom ranih jutarnjih sati 30. travnja 1992., srpska policija i vojne snage 'RS'-e preuzeli su fizičku kontrolu nad Prijedorom. Nakon nasilnog preuzimanja Prijedora, Krizni štab zaveo je oštre restrikcije na sve aspekte života nesrpskog stanovništva, posebno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući kretanje i zapošljavanje. Prema optužnici, bosanske srpske vlasti u prijedorskoj općini nezakonito su odvojile, pritvorile i držale (u zatočenju) više od 7.000 bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih pripadnika nesrpske nacionalnosti iz prijedorskog područja u logorima Omarska, Trnopolje, Manjača i Keraterm između svibnja i kolovoza 1992. godine».
Kako je tim jadnicima bilo u navedenim konclogorima to i Josipović dobro zna (barem po slikama koje su obišla svijet), u svakom slučaju gore nego na komunističkom Golom Otoku. Ali svi nisu bili te 'sreće', pet tisuća nesrba je u prijedorskoj općini bilo zvjerski likvidirano; a to je tek mali dio Karadžićevog i Mladićevog genocida na kojem se temelji Dodikova 'Republika Srpska'.
Umjesto što je za pratnju izabrao Vesnu Pusić, Josipović je mogao povesti sa sobom Jadranku Cigelj, Hrvaticu iz Prijedora. Čuo bi od nje barem, ako nije njenu knjigu pročitao, puno stvari. Primjerice, iz njenih sjećanja na dane provedene u logoru Omarska može se izdvojiti:
«Bili smo zbunjeni. Oko nas samo šarena gomila s automatima. Nakon pretresa na zidu i prevrtanja džepova, nas tri žene otišle smo na jedan kraj, u 'apartman 102', a muškarci na drugi. Drugi dan vidjela sam one koji su zatočeni puno prije mene. Njihova lica bila su nedefinirana masa, smrdjeli su na krv i fekalije, na rukama i nogama bili su otvoreni prijelomi, ne, to nisu deveta vrata pakla, to je dno dna.»
Već istu noć prvi je put silovana. «Utroba mi se u nemoćnom otporu mišića kidala. U trenutku mi se činilo da gubim razum» - svjedoči Jadranka Cigelj, koja je stravu 57 dana zatočeništva opisala u knjizi 'Apartman 102'. Hrana je, kaže, bila nedefinirana splačina, jedna glavica kupusa, rasječena na četiri dijela i kuhana u velikom kotlu, trebala je nahraniti stotinjak ljudi. Njezin i posao ostalih logorašica bilo je dijeliti te splačine i prati 3000 tanjura na dan, čistiti prostor stražara, a bivše su čistačice Srpkinje naređivale što treba raditi. «Noću slušate korake, krikove, osluškujete i po boji glasa, pokušavate raspoznati tko bi to mogao biti. Pitate se jeste li vi sljedeća. Silovanja su bila dio ukupne kazne. Imala sam krizu deseti dan, isplakala sam cijeli svoj život i razmišljala kako da se ubijem...»
Na koncu ne bi bilo nikakvo čudo da 'naš' mirotvorac posjeti sutra i novo-otvoreni,muzej 'antifašističkog borca' Draže Mihajlovića u Beogradu, a sve u cilju mira u ovom balkanskom 'regionu', u kojem su, po njemu, 'svi za sve' podjednako krivi.
Tadićev poziv Igmancima
Dirljivo je bilo čuti srbijanskog predsjednika Borisa Tadića kako 'Igmance' poziva navijati za Srbiju tijekom svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoj Africi, i to ne samo skrivečki nego javno i otvoreno jer, eto, njegova Srbija je jedini predstavnik 'Igmanije' na tom nogometanju (Slovenija se očigledno ne 'računa'). Ma, bravo Boro! Navijat ćemo jednako žestoko kao što su Muslimani-bošnjaci Istočnog Mostara navijali za Tursku kad je prije dvije godine u Beču Turska pobijedila Hrvatsku ili kao što su srpski navijači ('grobari' iz skupine naziva Alkatraz) lipnja 2005. godine u Sofiji na stadionu 'Levski' navijali za Bugarsku, s prigodnom parolom punom bratske ljubavi: «Ponovit ćemo Ovčaru!»
«Službena hrvatska politika (vlast) sada utjelovljena u hadezeovsko - esdeesesovsko - seljačkoj koaliciji i anemičnom novom predsjedniku iz komunističke avlije, u svomu hrvatskomu dijelu pojma nema što se događa ili drži ljestve uništavanju žive hrvatske kulture. Taj hrvatski dio koalicije počeo se ponašati prema Srbijancima i Srbima uopće (Prečanima, rekli bi naši stari) upravo onako kao što su se ponašali hrvatski političari u vrijeme jugoslavenskoga komunizma. U rukavicama, vrlo kršćanski spremni okrenuti i drugi obraz da bi dobili nov udarac, gotovo isto tako ponizno kao i prema zapadnim strancima, obzirno kao da beru visibabe u proljeće. S druge strane, tumačeći tu obzirnost kao slabost, srpski političari postaju – ono što su bili i u jugokomunističkim vremenima, te u ratu. Bezobzirni, nasilni. Prijete. Na košarkaškoj utakmici u Beogradu (Partizan protiv židovskog Maccabi-ja, 2.travnja ove godine) fotografiraju se ispod napisa "Dogodine u Kninu", Tadić i Dodik s podignutim rukama i vrlo raspoloženi, nedugo nakon što je Dodik najavio izdvajanje RS iz BiH (što uključuje okupirana hrvatska područja u Posavini), nedugo nakon što je Tadić – miješajući se u unutarnje stvari RH – osporio Hrvatskoj pravo da slavi svoj Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, nedugo nakon što su srbijanski političari (Tadić, opet i posebno) poručili Hrvatskoj i Haagu da za Gotovinu nema slobode, a Prečani i sponzori natjerali hrvatsku Vladu i Ministarstvo kulture da dade novac za spomenik četnicima uSrbu. Tim istim četnicima koje 'hrvatska' klatež u hrvatskim novinama rehabilitira sućutnim i srdačnim riječima, i one iz četrdesetih i one iz devedesetih. Da ne spominjem protutužbu Srbije protiv Hrvatske koja želi anulirati hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid počinjen nad Hrvatima. (Hrvatska tužba ne smije biti povučena, i sva je sreća da o tomu ne može odlučivati ameba s Pantovčaka, koja daje jasne signale da bi to učinila.) Srbi šalju poruke sa svih strana: šalju ih iz Beograda, šalju iz Banjaluke i šalju iz Zagreba. Te su poruke duboko protuhrvatske, a one poslane iz Zagreba protualbanske, odnosno protukosovske. Kada ih se stavi na zemljovid, vidljivo je da pokrivaju sve one prostore koje obuhvaća Velika Srbija i da se, znači, ništa nije promijenilo. Na žalost, nije se promijenio ni planetarij hrvatskoga političkog idiotizma, koji nakon uspješnog ali kratkog izlječenja devedesetih opet pada u razorni recidiv.»
Damir Kalafatić