Beograd, 9. svibnja: Revizija četničkog (anti)fašizma

Veličanstvena ovogodišnja parada u Moskvi održana je u čast pobjede nad njemačkim nacizmom, ali ne i nad fašizmom, jer je fašizam kao pokret prestao djelovati kapitulacijom fašističke Italije u rujnu 1943. godine.

Međutim, kod nas u Zagrebu taj isti datum slavi se u antifašističkom ozračju što je u potpunosti besmisleno i nelogično. I opet se na pultu govornice u koncertnoj dvorani 'Lisinskog' može zapaziti troroga partizanska kapa koja sugerira poznatu 'antifašističku' parolu: 'nosim kapu sa tri roga, ja se borim protiv boga'!

Da li namjerno ili tek slučajno, tog istog dana, Dana Pobjede nad nacizmom ili Dana Europe, u Beogradu se za široku javnost demokratske Srbije otvara bizarni Muzej Draže Mihajlovića sa svim njegovim osobnim predmetima uključivo njegovu ratnu odoru i pištolj; četnički kamu nismo opazili.

Dakle, kripto-demokratska Srbija još jednom hoće svijetu podvaliti notornu povijesnu laž kako su u Srbiji postojala dva paralelna-istovjetna 'antifašistička' pokreta, jedan generala Draže i onaj drugi, (njegova ljutog neprijatelja, nap.a.) druga Tita, koji je tog 'antifašistu' ili kako Srbi za njega s ponosom vele: prvog gerilca porobljene Europe, dao strijeljati 1946.g.(na i danas nepoznatom mjestu)....kao ratnog zločinca, svog suparnika i britanskog miljenika, tijesnog kolaboranta s talijanskim fašistima.

Doduše Srpska narodna skupština Ravnogorski je pokret legitimno ozakonila, i moralno i materijalno sa svim 'antifašističkim' beneficijama kako za još živuće četnike tako i za potomke poginulih koljača. Doduše, u jednu ruku su, Tito i Draža jednaki ako po ničem drugom, onda...obojica su bili i ostali ratni zločinci s tim što je Tito za svoje masovne poratne zločine bez rata dobio i hvalevrijedni prefiks: «mega»-zločinca.

Pravi antifašizam kao pokret u Srbiji nikad nije ni postojao, čak ni formalno, u nazivlju, a o tome se možemo i sami uvjeriti pregledom povijesnih dokumenata kao i ratnih zbivanja, posebno u Dalmaciji, Lici, Hercegovini i Zapadnoj Bosni gdje su krvavi zločini počinjeni nad Hrvatima, mahom nad civilima, izvedeni u tijesnoj vezi ortodoksnih talijanskih fašista i fašistoidnih četnika Draže Mihajlovića.

Prije bi se moglo kazati da je u Srbiji umjesto antifašizma postojao izraziti antijudaizam jer je Beograd već 1942. godine stekao uglednu titulu kao prvi grad Hitlerove Nove Europe-judenfrei (oslobođen Jevreja). A što se antifašizma tiče pogledajmo samo točku 3. sa zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu gdje možemo pročitati slijedeću povijesnu istinu:

Dakle, srbijanskog ZAVNOS-a u to ratno vrijeme nema nigdje, njihovu 'antifašističku' šumsku gerilu predstavlja jedino kraljevski general Draža Mihailović.

I još nešto:

Gledajući jučer reportažu iz Moskve ostala nam je zapažena karakteristična izjava jednog borca Crvene Armije iz Staljinova doba:

Dodao bih: jednako kao i njegov boljševičko-komunistički sljedbenik, drug Tito, krvnik nad 'svojim' hrvatskim narodom a sve uz svesrdnu pomoć Dražinih fašistoidnih četnika (po službenoj Srbiji-antifašista!, nap.a.) aboliranih po nagovoru Karađorđevih sponzora Britanaca tek pred kraj rata, 1944.godine.

Pa, a tako kaže Stjepan Mesić, među antifašistima je bio relativno mali broj komunista pa se po toj logici antifašističkim egzekutorima i ne mogu pripisati zločini po završetku rata, barem ne po zapovjednoj odgovornosti.

Drugim riječima komunistički zločinci boljševičke provenijencije na čelu s drugom Titom, kao idejni vođe 'poštenog antifašističkog' pokreta prisili su 'jadne antifašiste', i to bez suđenja, ubijati po komunistima obilježene narodne neprijatelje-idejne neistomišljenike i klerofašiste-od Bleiburga pa po križnim putovima sve do bugarske granice.

Pri tome su kao što 'zmija skriva noge' lukavo prikrivali tragove počinjenih zločina po jamama bez oznaka i obilježja kako bi sačuvali farizejsku čistoću svoje, eto, pravedne borbe za slobodu.

Damir Kalafatić