Posvećeno 1260-etorici građana nepokorenog Osijeka pobijenih tijekom našeg Domovinskog rata
«Jer Hrvatsku mi moju objesiše…»
Ljudskost, Dostojanstvo, Poštenje, Pravda, Istina….
Dugačak je taj veličanstveni niz lijepih riječi, predugačak za jedan život, ali i nedostižan, utopijski, neostvariv za ovaj narod - hrvatski.
Kao da je staza sudbine posuta solju pa ovce oborenih glava prolaze-na putu u klaonicu; mrtvi i živi su osuđeni: i Tuđman i Šušak, i mrtvi Bobetko i živi Norac…..niz je predugačak: još i Hrastov, i Gotovina i Markač, i Čermak i Praljak…danas i Glavaš, a ima ih još i još, bezbroj, znanih i neznanih.
Heroji ili zločinci, branitelji ili agresori, sve se pobrkalo u smradnom blatu sudske nepravde, suludo i neshvatljivo…
Tko smo, gdje smo i što želimo?
Jesu li Hrvati zaista narod slugu poniznih, ovce bez dobrog pastira; jesmo li po hrvatskom kralju Zvonimiru prokleti pa najbolje služimo tuđoj čizmi... jer sami sebe međusobno izdajemo, na križ razapinjemo?
Izdajice su na slobodi, prokleti žbiri potajno likuju a oni koji su sebe za slobodu žrtvovali čekaju u dugačkom redu da ih poput lopova objese ili zatoče uzničkim zidom, zidom srama….moja Hrvatska je crna, zločinačka jama.
Dvije tisuće, i više očajnika - hrvatskih branitelja, bez ikakve presude, skončalo je od vlastite ruke izgubivši vjeru u ono što su sami svojom krvlju drugima podarili; sude nam plaćenici - Pilati koje smo mi davno trebali osuditi - na zid srama pribiti.
Hrvatska je zemlja natopljena krvlju onih što su branili sveto hrvatsko tlo, što su štitili hrvatske domove, grobove i bogomolje, tvornice i bolnice, kazališta i zabavišta od zločinaca koji se danas šepure na slobodi, rugaju nam se…i još ih zato plaćamo!?
Zemlja VAPI za istinskom Pravdom-oštrom, neprikosnovenom, poštenom, nepodmitljivom, uzalud... vapi ovo hrvatsko tlo i proklinje sve one koji su na tuđoj žrtvi Judino srebro zgrtali i još uvijek bezobzirno zgrću, uzalud vapaj očajnika…..
Stoljeća su prošla a još uvijek nas gusta magla vije, još smo uvijek glupe guske, izgubljene u magli besciljnog lutanja…..
Krvnici, lopovi, žbiri, izdajice - i dalje u mraku noževe bruse, vješala našim herojima pripremaju, još nije gotovo, do kada, hoće li se konačno i preliti ova gorka čaša strpljenja?
1909.
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
A. G. Matoš
Priredio: Damir Kalafatić
{mxc}