Priča prva, iz daleke Australije:
Prijatelj mi je s 18. god. bio domobranski dočasnik a nakon izobrazbe u Austriji postao je časnikom i službovao u Istočnoj Bosni. Prošao je i povlačenje hrvatske vojske i Križni put, vukli su ga nekoliko godina po zatvorima a danas živi ovdje u Melbourne-u. Obzirom da je, tijekom rata, po službi često putovao vlakom preko Maribora njemu je jako dobro poznato da su mnogi Slovenci iz toga sjevero-istočnog dijela Slovenije, njih preko 10.000, pobjegli u Nezavisnu Državu Hrvatsku, dobili su i posao i mirovine a mnogi od njih su bili primljeni u hrvatsku vojsku, i kao domobrani ali i kao ustaše. A pobjeglo je i mnogo slovenskih svećenika koje je od njemačkog progona zaštitio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Bježali su oni iz slovenskog, okupiranog na slobodni, hrvatski teritorij jer je sjeverni dio Slovenije bio uključen u njemački 'Reich' jednako kao i Austrija(a do rujna 1943.g., Koper je bio Capodistria, Postojna je bila Postumia a Ljubljana je bila Lubiana…Maribor je cijelo vrijeme rata bio Marburg). Slovenci, iz po Nijemcima okupiranog dijela Slovenije, su morali služiti njemačku vojsku, mnogi od njih su bili u elitnim SS-trupama a bilo ih je priličan broj koji su stražarili po Hitlerovim koncentracionim logorima.
Za razliku od njih, ni ustaše ni domobrani nisu nikad imali svastiku na svojim, hrvatskim odorama! Nakon završetka rata, ti ponjemčeni Slovenci vratili su se natrag u Sloveniju a slovenski komunisti niti jednoga od njih, pa ni one koji su bili u SS trupama, nisu ni zatvorili a kamoli 'sudili'. Prijatelj mi dalje priča, kad je jednom s kolegama-domobranima išao u Austriju, na izobrazbu, vlak se je zaustavio u Zidanom mostu. Izašli su iz vlaka i došli su u kolodvorsku restauraciju a on je na hrvatskom jeziku zatražio pivu. Konobar, ponjemčeni Slovenac reče da ne razumije što oni govore, jer da se tu govori jedino njemačkim jezikom. Završio je i drugi svjetski rat, prošlo je nekoliko godina i prijatelj je ponovno bio u Zidanom mostu, ušao je u tu istu gostionicu i vidio je tog istog Slovenca-konobara. Prišao mu je i ovaj put, namjerno, na njemačkom jeziku zatražio pivu a ovaj mu odbrusi da se tu govori slovenskim jezikom i nikakvim drugim(izvor: a.k. Melbourne)!
Priča druga, iz malog mista dalmatinske Zagore
U rujnu 1943.g. kapitulirala je fašistička Italija, talijanski fašisti zauvijek su napustili moje malo misto, dođoše ustaše i domobrani, hrvatska vojska. Zapovjednik ustaškog garnizona, začudo, bio je 'fetivi'(pravi) Slovenac, prezimena Potočnik (imena mu se ne sjećam!) a mi djeca smo ga zvali Lulica jer je stalno među zubima držao svoju smrdljivu lulu. Bio je strah i trepet žiteljima, okrutan i neumoljiv daleko, daleko opakiji od fašista-Talijana. U listopadu 1944.g. dođoše i 'osloboditelji'-antifašisti, partizani. Ovo antifašisti bilo je u stvari besmisleno jer fašista, od 1943. godine, u mom malom mistu više nije ni bilo. No, dobro, uhvatiše 'antifašisti' i ustaškog stožernika, Slovenca zvanog Lulica, istog dana ga po prijekom sudu uime naroda osudiše na smrt, objesiše ga o veliki kesten u parku koji je bio u centru malog mista a u usta, među zube zabiše mu njegovu smrdljivu lulu. Zadnje riječi koje je pred smrt izgovorio bile su: Živio Poglavnik, živila Nezavisna država Hrrrrr…i više nije stigao završiti misao(dk., očevidac iz malog mista)!
Prića treća, još uvijek nedovršena
Albert Svetina, slovenski emigrant s dugogodišnjom adresom u Mađarskoj, prvi partijski sekretar OZNA-e za Sloveniju iz 1944. do svibnja 1945. godine, navodi kako je na Kočevskom Rogu ubijeno najmanje 40 tisuća ljudi, mahom Hrvata. On također ističe kako su svi u slovenskoj OZNA-i znali za masovne likvidacije, a ljudi su masovno pogubljivani i u OZNA-inu centru u središtu Ljubljane, u zloglasnoj zgradi «Slavije». Albert Svetina je to znao, vidio, sudjelovao u zločinu, okrvavio ruke, što li!? I još nešto: Premda danas o postojanju masovnih grobnica autentična svjedočanstva mogu iznijeti tek preživjeli svjedoci ili sudionici, Vladimir Šklopan (predsjednik Udruge Hrvatski domobran) upućuje i na izjavu bivšega predsjednika 'Demosa' uglednog Slovenca, dr. Janeza Pučnika o postojanju mikrofilmova s čak 1.800.000 stranica s izvješćima o likvidacijama, navodno pohranjenih u Institutu Slovenije. Govori se, pak, i o tome da dio dokumenata posjeduje i današnji slovenski MUP, no kako bilo, a ističe to i Šklopan, u cijeli se proces Hrvatska mora uključiti angažiranije, osobito saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (izvor: Sl. Dalmacija, 12. rujna 1999.g.).
Napomena: Ovo je napisano nakon sinoćnje TV-emisije 'Otvoreno' u kojoj je gostovao i Blaž Kavčič koji tvrdi da Hrvatska ima problema s ustaštvom, pa ga upitajmo: Ima li Slovenija kakvih problema sa svojom pro-'nacističkom' i pro-OZNA-škom, krvavom prošlošću?
Damir Kalafatić
{mxc}