Zahvaljujući našem vrlo ekspeditivnom Državnom odvjetniku, Mladenu Bajiću, Simo Dubajić (86. g.) bit će sutra u zatvoru u Remetincu! Tu senzacionalnu vijest doznali smo iz naših veoma povjerljivih izvora bliskih Uredu na Pantovčaku. Isporuka tog starog partizanskog borca-majora dogovorena je u telefonskom razgovoru između našeg predsjednika Stipe Mesića i srbijanskog Borisa Tadića a sve u cilju daljnjeg unapređenja naših ionako uznapredovalih prijateljskih odnosa u balkanskom regionu. Kako javljaju naši izvori, radi se o pragmatičnoj, dogovorenoj 'razmjeni'. Naime, Beograd će Hrvatskoj isporučiti Simu Dubajića, a zauzvrat će Hrvatska razmotriti povlačenje tužbe prema Srbiji za genocid i ratne štete, te razmisliti o povlačenju priznanja Kosova kao nove balkanske države.(D.Kalafatić)

 

 

Da nema Sutlićeve dalekovidnice trebalo bi je izmisliti jer što bi mi radili da nam nema 'kontroverznog' Ace svake 'nedjelje u dva'. Kako bi na počinak išli da nam nema poučnog 'Dossier'-a, a gdje bi nam tek hrvatska kultura (na tv-u) završila da nam nije Nenada Popovića, uglednog zagrebačkog nakladnika i voditelja književničke, 'lajpciške ekspedicije'? Sve sam Hrvat do Hrvata. O 'neovisnim medijima' suvišno je i govoriti, dovoljno je samo pročitati kolumnu-pamflet kosmatog Milenka Jergovića u 'Zornjaku' o Hudoj Jami pa zaključiti o kakvim se to novinaru radi, ali, i jednakom mu medijskom mentoru, cit.: «Čovjeka mora uhvatiti jeza dok gleda te ljude, danas hrvatske a jučer srpske patriote(?), kako slavodobitno mašu butnom kosti nečijega oca ili brata, nastojeći dokazati da upravo oni nad tom koskom(hrvatski: kosti!) imaju moralno pravo……Možda se na onom drugom mjestu(očito, to drugo mjesto odnosi se na naš a ne na njegov Domovinski rat!?, nap.a.) ubijalo s više milosti, a manje pobjedničkog zanosa. Svakako treba suditi pobjednicima, jer pobjeda ljude čini zlima. Neka tako bude s onima iz 1945., kao i s onima iz 1995.g.(?). Možda je, ipak, bolje ne pronaći svoje kosti, nego ih naći na takvome mjestu kakvo je Huda jama.», zaključuje svoj neviđeni izljev cinizma prebjeg s Miljacke. On bi poput Žarka Puhovskog i u Haagu bio pouzdan svjedok tužiteljstva protiv «zlih hrvatskih generala-pobjednika!»(D.Kalafatić)

 

 

Grobište 'Barbarin rov' poznato je već poodavno u susjednoj Sloveniji, još s početka 1990.g. a kapelica je izgrađena prije dvanaest godina, 1997.g.!? 'Mar je kapelica padla z neba?' (Slovenske novice) Tek danas se u Hrvatskoj postavlja pitanje: Tko su bili ti ljudi čiji su posmrtni ostaci 'otkriveni' u zabetoniranom rudarskom oknu rudnika sv. Barbara kod sela Hude jame (žrtve, čije su noge bile vezane žicom!?) s jasnim ciljem da se počinjeni zločin nikad ne otkrije; kako su oni stradali? Predsjednik: «To su pitanja na koja moraju odgovoriti stručnjaci», dodao bih: poput njegovih vjernih savjetnika Bude ili Tomice, iskusnog šefa sigurnosti, Saše, ili možda bivšeg suca komunističkog prijekog suda, magistra AF-znanosti Ivana Fumića!? «Žrtve(čije to žrtve, Predsjedniče?, nap.a.) se ne smiju politizirati u bilo koju svrhu», dodao bih: pogotovo kad su u pitanju žrtve 'svete antifašističke borbe' za koju Predsjednik i danas besramno tvrdi da je bila čista poput suze! «Možda su to bile i žrtve borbi koje su vođene nakon završetka Drugog svjetskog rata», ne trepnuvši okom, morbidno je medijima izvalio predsjednik države sudjelujući na okruglom stolu o suđenjima za ratne zločine koje su organizirale plaćeničke nevladine udruge 'Centar za mir' iz Osijeka, 'Documenta' Slovenke Vesne Teršelić, i GOLJP-a 'trbuhozborca' Zorana Pusića; lijepo društvo "istraživača". (D.Kalafatić)

 

 

Radimir Čačić je samo po profesiji diplomirani arhitekt, a kao čovjek profesionalno arogantan pa je sklon izrugivanju svega što drugi ljudi predlože, zamisle, projektiraju ili ostvare. Njemu 'uz bok' što se podrugljivosti tiče nije daleko ni naš Predsjednik, koji priča svoje lucidne viceve i kad treba i kad to nije potrebno. Jure Radić je srednju školu pohađao u Makarskoj, a nakon toga odlazi u Zagreb gdje upisuje Građevinski fakultet, a istovremeno sluša i tri godine laičke teologije i Više bogoslovne škole; dakle, on je građevinski teolog ili teološki građevinac.Ali, građevinac Jure Radić nije arhitekt poput Radimira Čačića iako stvara nesumnjivo veličanstvene arhitektonske uratke poput takozvanog 'Jurinog' Masleničkog mosta odmah nakon Domovinskog rata, dovršenu i prelijepu zagrebačku športsku Arenu, projekt nove zagrebačke zračne luke Pleso za koju ga sumnjiče da je plagijat, impresivni projekt novog Savskog mosta, 'njegov' IGH u veoma jakoj međunarodnoj konkurenciji dobiva veliki posao crnogorskog autoputa vrijedan impozantnih i hvalevrijednih tri milijarde Eura i, na kraju, (arhitektonski i izvedbeni) projekt Pelješkog mosta koji će po svojoj arhitektonskoj vizuri kad bude izgrađen biti jedan od najatraktivnijih, najljepših mostova na svijetu. Normalno je da mu nepotvrđeni (politički) arhitekt Radimir Čačić bude i zavidan jer njegova potpisa nema na nijednom od ovih «arhitektonskih ostvarenja» ali ga to ne opravdava da bude i zloban.(D.Kalafatić)

 

 

Predsjednik Udruge hrvatskih političkih uznika lijepog imena «HDPZ-Goli otok», Radomir Pejić, drznuo se zasuti rijetke i pospane Sabornike hrpom papirića kako bi ih tek opomenuo poštovati Deklaraciju koju su i sami donijeli. Doduše, donijeli su je tek verbalno osudivši teškom mukom sve totalitarističke režime uključivo i najgori od njih: Titov komunizam. Radomir Pejić je tim činom htio upozoriti 'časne zakonodavce' da ni danas ova država i njeni politički lideri nisu u stanju izreći konačni sud o strašnim poratnim(ali i mirnodopskim) zločinima mnogih, nekažnjenih komunističkih ubojica….ali i njihovih ideoloških sljednika. Reformirani komunisti ni danas nisu u stanju priznati povijesnu istinu. Koliko još «barbarskih rovova» treba otkopati da bi tu istinu i prihvatili, da bi se svom narodu ispričali za grijehe svojih prethodnika a Titovo (ne-) djelo osudili umjesto njegova opskurnog veličanja!? Opomenuo Radomir Pejić 'časni Dom' na časnu dužnost hitne lustracije jer, kaže on: «I danas Hrvatskom još uvijek vladaju (recidivi?) udbaši i kosovci, i u tome ima potpuno pravo. Osjetio je on i sam 'komunističke blagodati' i na vlastitoj koži jer je u doba hrvatskog proljeća (zagušenog po komunističkom diktatoru drugu Titu), 1972.g., bio osuđen «u ime naroda» na osam godina robije. A danas je nakon ovog 'incidenta' ponovno pozvan na obavijesni razgovor kod Faberove policije. Je li to na scenu stupa ista ona policija/milicija koja je upravo po Faberovu nalogu «narodnim palicama»-pendrecima dijelila pravdu na utakmici između 'Dinama' i 'Zvezde', svibnja predratne 1990.g. u Maksimiru? Kao da se povijest ponavlja!(D.Kalafatić)

 

 

Predsjednik Istarskog Demokratskog Sabora, potencijalni guverner autonomne regije 'SAO-Istria', Ivan Jakovčić je na saboru Kluba mladih IDS-a najavio kako će IDS odmah po ulasku Hrvatske u Europsku uniju otvoriti pitanje regionalne autonomije Istre, odnosno zatražiti secesiju bogate Istre od 'ostatka', eto sirotinjske i kukavne RH. «Na to imamo potpuno pravo i to ćemo pitanje otvoriti kao legitimno i demokratsko pravo jedne regije», poručio je rezolutno ostatku Hrvatske istarski secesionist i vlasnik malog istarskog sela sv. Juraj. Pa, po takvoj Jakovčićevoj logici i napredno selo Dalmatinske Zagore, Dugopolje moglo bi zatražiti regionalnu autonomiju jer u toj 'mini-regiji' nema ni jednog nezaposlenog, svi dugopoljski studenti imaju stipendije i po završetku studija garantira im se radno mjesto. Istim secesionističkim putem mogla bi poći i najnaprednija Varaždinska ili Međimurska Županija kao i Samoborska ili Svetonedjeljska 'regija'! Uz to je Jakovčić dodao kako je uvjeren da centralizirani sustav u Hrvatskoj neće još dugo opstati. Ivan Jakovčić vjerojatno ima na umu težnje bogatih belgijskih Flamanaca da se odvoje od siromašnih belgijskih Valonaca a pri tome bezobrazno zaboravlja da je i 'njegova Istria' obranjena u…spaljenom Vukovaru, razorenom Gospiću, Zadru, Dubrovniku i ostalim mjestima s prve crte bojišnice. (D.Kalafatić)

 

 

Kako 'stvari u Haagu napreduju', kako smo zahvaljujući dobrim dijelom i takozvanim 'neovisnim hrvatskim medijima' sve bliže potpunom izjednačavanju žrtve i agresora a mogućom presudom o 'Oluji' kao zločinačkom poduhvatu etničkog čišćenja u takozvanom Domovinskom ratu, bit' ćemo uskoro bliže i etiketi agresora…na Srpsku Krajinu i BiH (Vesna Pusić, Stipe Mesić i dr., nap.a.!), može se vrlo lako desiti i slijedeće: «Škabrnjani» bi mogli podići spomenik generalu Ratku Mladiću, «Dubrovčani» generalu Pavlu Strugaru a «Vukovarčani» Veselinu Šljivančaninu-Šljivi. Naime, svi navedeni JNA-oficiri bili su 'branitelji vekovnih srpskih ognjišta od ustaša' a danas su na slobodi, amnestirani po 'pravdi' haaškog Tribunala ili jednostavno 'neuhvatljivi' dobrohotnošću regionalnih Vlada uz harni blagoslov demokratske Međunarodne zajednice. Osim toga i jedan i drugi i treći su 'nusproizvod' Titove, jugoslovenske narodne Armije, sazdane od 'pljunutih antifašista'. Zvuči šokantno ali nije i nemoguće, jer mi, Hrvati ili bar dobar dio nas, kao da patimo od urođenog mazohizma uživajući u samobičevanju, asketskoj praksi svojstvenoj ortodoksnim muslimanima.(D.Kalafatić)

 

 

Ove nedjelje završio je Međunarodni sajam knjiga Leipzig 2009. U izboru nakladnika Nenada Popovića, kojeg je za selektora odabralo Biškupićevo ministarstvo kulture, na Sajam je putovalo deset, kako su predstavljeni na posebnoj konferenciji za tisak, hrvatskih pisaca: Veljko Barbieri, Slađana Bukovac, Daša Drndić, Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, Damir Karakaš, Robert Perišić, Dalibor Šimpraga, Slobodan Šnajder, Filip Šovagović. Hrvatska je izlagala na prostoru veličine 80 kvadratnih metara, sa 600 knjiga uglavnom velikih nakladnika. Dojam koji smo čuli na kraju sajma govori o izboru bez jasnih kriterija, reda i logike. To se, s druge strane, ne može reći i za izbor Nenada Popovića za selektora hrvatskih predstavnika o čemu više piše Damir Kalafatić u prilogu koji objavljujemo u nastavku "Tko promovira hrvatsku knjigu (i jezik) u Leipzigu?".(mm)