Zašto smo nesposobni?

Opterećeni uvjetima u kojima živimo, problemima s kojima smo svakodnevno suočeni, ogorčeni nesposobnošću u rješavanju krize u gospodarstvu i u cijelom društvu, pitamo se zar stvarno nemamo sposobnih ljudi koji bi bili u stanju rješavati te probleme i ovo društvo izvući iz krize, pa da konačno krenemo naprijed. Zar su ti problemi tako veliki da nikako ne možemo nazrijeti „svijetlo na kraju tunela“? Zar smo stvarno tako glupi da mislimo da će nam Europa riješiti sve naše probleme?

Kod toga moramo biti svjesni jedne činjenice: „Problemi su toliko veliki koliko smo mi sposobni rješavati ih. Za nesposobne ljude svaki je problem kriza. Za sposobne ljude svaka je kriza izazov“. Trebali(Ne)sposobnostProblemi su toliko veliki koliko smo mi sposobni rješavati ih. Za nesposobne ljude svaki je problem kriza. Za sposobne ljude svaka je kriza izazov bismo se podsjetiti da je u 1990. kriza bila mnogo veća, staro društvo i državne strukture su se raspale, gospodarstvo je bilo u totalnom rasulu, a ubrzo je došao i rat. A tada smo te probleme rješavali, izvoz je bio veći od uvoza, stvorena je i organizirana država sa svojim institucijama, stvorena i naoružana vojska i u ratu smo pobijedili treću po veličini vojnu silu Europe. Gotovo nevjerojatno.

Gledajući iz današnje perspektive potpunog malodušja, kada nas sa svih strana uvjeravaju da smo nesposobni, da smo najlošiji đak u razredu Europe, da bi nas u ratu pobijedili malo bolje organizirani vatrogasci, nameće se zaključak da se blistavi trenuci naše povijesti za vrijeme Predsjednika Tuđmana „jednostavno nisu dogodili, da smo mi to sve samo sanjali“. Sada smo se probudili i gledamo oko sebe tu gorku stvarnost i pitamo se: „Što se to i zašto se to dogodilo?“.

Odgovor na to pitanje nije jednostavan i potrebna je cijela velika knjiga da se to detaljno analizira i uoče sve strašne povijesne silnice i utjecaji koji se prelamaju na ovom našem prostoru. Pokušati ću analizirati samo jedan aspekt tog problema: „kako to da ne možemo riješiti složene probleme kojima smo okruženi“. Da pojednostavimo problem možemo koristiti iskustva iz dva svima bliska i poznata sporta – nogometa i šaha.

Tko izabire ove koji ne znaju igrati

Vjerujem da je svima jasno da ako želimo pobijediti u utakmici moramo izabrati najbolje igrače, one koji dobro igraju, dobro trče, koji se bore, i dobrog trenera koji će ih dobro pripremiti i voditi. Međutim, ako kod sastava momčadi pazimo na njihovu RezultatUčinjeno je sve da više nećemo niti igrati važne utakmice, već bismo trebali u Europskoj ligi stajati uz aut liniju i sakupljati lopte ili eventualno prije utakmice šišati travustranačku, partijsku, plemensku, rođačku i ostalu pripadnost, pa u momčad stavimo igrače koji su debeli, imaju „pivski trbuh“, ne mogu trčati, a trener nema pojma o nogometu, momčad će izgubiti svaku utakmicu. I to nam je svima jasno. Ako je to svakom, i malom djetetu, jasno, kako je moguće da svuda oko sebe vidimo ljude na važnim i odgovornim mjestima koji ne samo što ne znaju igrati, već ne žele ni trčati. A da bi takvi mogli zauzeti ključna mjesta svaki je dobar igrač eliminiran iz momčadi na grubi način, uz vrijeđanje i podcjenjivanje. Toga nema nigdje, niti u jednoj zemlji na svijetu. To jednostavno nije normalno. To je moguće jedino, ako je netko postavio ili medijskim manipulacijama na izborima izabrao selektora koji želi da mu momčad gubi utakmice, platio ga za to ili ucijenio. Kada takav selektor odradi svoj posao, gazde ga, naravno, odbace.

Učinjeno je sve da više nećemo niti igrati važne utakmice, već bismo trebali u Europskoj ligi stajati uz aut liniju i sakupljati lopte ili eventualno prije utakmice šišati travu.

Što pokreće zemlju prema naprijed

Jedina snaga koju ima jedna mala zemlja, bez suviše nafte, bez zlata i dijamanata, leži u njezinim ljudima, njihovoj sposobnosti, znanju i motivaciji da rade za svoju zemlju. I jedino što jedna takva mala zemlja može napraviti je stvoriti uvjete da sposobni ljudi napreduju, preuzmu vodeće uloge i motivirati sve ostale da se trude da budu sve bolji i sposobniji. Spoznaja ljudi da se znanje, rad i poštenje nagrađuje pokreće cijelu zemlju prema naprijed. U stvari vrlo jednostavno i svakom razumljivo.

Društvo može napredovati samo ako omogućuje napredak najboljima, ako motivira ljude da se trude, uče, da se bore da budu najbolji i da doprinose svojoj zemlji. Hrvatska je u krizi, jer su zavladaliKako naprijed?Društvo može napredovati samo ako omogućuje napredak najboljima, ako motivira ljude da se trude, uče, da se bore da budu najbolji i da doprinose svojoj zemlji trećerazredni, nesposobni ljudi koji su kao tumor prekrili cijelo društvo, koji samo gledaju svoje interese, a interesi društva ih uopće ne zanimaju. Takvi na najbrutalniji način eliminiraju sve sposobne i ne dozvoljavaju im napredovanje. Svi koji su nešto znali eliminirani su iz institucija, državne uprave, poduzeća, iz agencija i svih mjesta gdje su mogli pridonijeti razvoju zemlje. Sanader je učinio mnogo stvari za koje će, vjerojatno, odsjediti u zatvoru. Ali mu nitko ne spominje najveću štetu koju je napravio, naravno uz svog prethodnika Račana. A to je „intelektualna kastracija Hrvatske“ koju je proveo i na sva mjesta postavio „good looking manekene“ koji ostavljaju jako dobar dojam pred europskim činovnicima, pokorno slušaju i „trepću okicama“. Ti ljudi bez znanja, bez sposobnosti i bez iskustva, a često i bez morala donose mnoge važne odluke na svim razinama, odlučuju o stotinama milijuna kuna raznih potpora, u raznim povjerenstvima strancima dodjeljuju poslove vrijedne milijarde kuna i oko sebe izabiru još nesposobnije. I taj tumor se širi i uništava Hrvatsku.

Na jedan veliki međunarodni skup o obrazovanju na kojem su vrlo aktivno sudjelovali ministri mnogih zemalja od Srbije do Turske naši su poslali 'Predstavljanje'Na jedan veliki međunarodni skup o obrazovanju na kojem su vrlo aktivno sudjelovali ministri mnogih zemalja, naši su poslali „dvije curice“ koje imaju godinu dana staža koje su samo sjedile i nisu se niti javljale za riječ„dvije curice“ koje imaju godinu dana staža koje su samo sjedile i nisu se niti javljale za riječ. Takvih primjera imam bezbroj. Mnogi mi kolege opisuju razne važne kongrese, sastanke i konferencije na koje su Srbi, Crnogorci i ostali slali svoje najbolje ljude koji su aktivno sudjelovali, borili se za zaključke koji će im ići u korist, dok su naši slali krajnje neiskusne ljude koji nisu niti sudjelovali u diskusijama. A kada su se vratili u Hrvatsku, bahato su nastupali kao vrhunski stručnjaci. Budući da su eliminirani svi stručnjaci koji su njihovo (ne)znanje mogli ocijeniti, takve bahate neznalice postaju vrhovni autoriteti na svim područjima.

Sada se postavlja pitanje kako je moguće da se to dogodilo i kako to da Hrvati na takvu nakaradnu situaciju uopće ne reagiraju. Izgleda da su se Hrvati (naravno ne svi) s time pomirili. Najvažnije im je da ih se pusti da u miru gledaju Big Brother i turske sapunice, da im se sustavno „pere mozak“, samo da ne trebaju nešto misliti, glasaju za „svoga“ Mesića i sretni su, kada im neki lokalni diktator obeća da će im postaviti klupu u parku.

A onda se kao zadnji naivci i glupe ovce čude da „naša momčad gubi utakmice i na tržištu i u razvoju i u gospodarstvu i u životu“. I još se čude i žale da su im djeca nezaposlena

Velemajstori i paceri

Naš položaj na svjetskoj sceni i nesposobnost da rješavamo ozbiljne probleme možemo si objasniti i kroz iskustvo sa šahom. Šah je igra u kojoj vrijednost igrača ovisi o njihovoj intelektualnoj snazi, kreativnosti i mašti. Razlika između «pacera« i velemajstora je u tome što «pacer» može izračunati najviše dvije kombinacije, a velemajstor na desetine. Svako dijete može naučiti osnovne šahovske poteze, svaka šeprtlja može pokušati igrati. Ali iza odluke velemajstora hoće li skakač ići «simo ili tamo», stoji šahovska genijalnost povezana s godinama studiranja, učenja i pripremanja. Ta pravila vrijede i u politici.

Društvo je mnogo složenije od šaha. Oblikovanje novog društva i upravljanje zemljom u ovim složenim tranzicijskim uvjetima je nevjerojatno težak i odgovoran zadatak koji traži vrhunske umove, «velemajstore duha i širokih filozofskih i znanstvenih vidika». Potezi koji se vuku utječu na život svih građana i mnogih generacija koje dolaze. Zamislite koliko ima nebrojeno mnogo mogućnosti i pravaca razvoja nekog društva u budućnosti. Treba u svakom trenutku donositi odluke koje su ipak dugoročno odgovornije i složenije od toga treba li skakač ići na c4 ili d5. A mnogi ljudi koji sudjeluju u razvoju društva najčešće uopće nisu pripremljeni, a niti dorasli za rješavanje takvih zadaća.

Za rješavanje problema stvaranja i organiziranje države, institucija i vojske i pobjede u ratu pokojni predsjednik Tuđman pripremao se 30 godina, 'Tajna? uspjehaZa rješavanje problema stvaranja i organiziranje države, institucija i vojske i pobjede u ratu pokojni predsjednik Tuđman pripremao se 30 godina, razmišljao, proučavao povijest, pisao knjige i maštao. I zato je uspiorazmišljao, proučavao povijest, pisao knjige i maštao. I zato je uspio. Za rješavanje problema na području gospodarstva, privatizacije, za prijelaz iz socijalistička u kapitalistička poduzeća nije se pripremao nitko. Ekonomisti su se divili samoupravljanju, a tehnički znanstvenici su se sve više udaljavali od realnih problema, trčali za svojim doktoratima i ukopavali u fakultete i razne institute.

Nakon propasti komunizma, tranzicijski svijet, od Rusije do Hrvatske, oblikovao se po recepturi i uputama „Dečkiju iz Chicaga“, Friedmana i Jeffreya Sachsa, a uz to uz svesrdnu pomoć stručnjaka iz raznih Udbi, KGB-a, Stasi-a koji su se dobro pripremili za taj posao. Dok je Predsjednik Tuđman bio živ znao se s njima nositi, držao ih je pod kontrolom, a kada je umro sva su im vrata bila otvorena. Poslije velikog državnika, velemajstora politike na njegovo mjesto došli su zadnji „paceri“ koji nisu bili u stanju povući samostalno niti jedan potez i „dobivenu partiju“ koju im je Tuđman ostavio, vrlo lako i brzo su izgubili. A našlo se na vrhu mnogo igrača koji su igrali i još uvijek igraju za protivničku momčad.

Velemajstori Gospodara svijeta

Da bismo uspješno sudjelovali u toj složenoj «šahovskoj partiji» ne trebamo samo znati igrati već moramo i poznavati protivnika koji sjedi sa suprotne strane ploče. A protivnici su vrhunski pripremljeni i izvježbani igrači, svjetski financijski, gospodarski i politički moćnici koji dobro znaju što žele i od naših ljudi i od naših poduzeća i od našeg mora. Njihovi interesi i ciljevi nisu se promijenili već nekoliko stotina godina, bez obzira što suHrvatska smetaŠok koji su „gospodari svijeta“ doživjeli, kada su vidjeli da je Hrvatska stvorena, obranjena u ratu i počela se razvijati, bio je tako jak da su sebi rekli: „To više nećemo dozvoliti, to bi bio nevjerojatan presedan i opasan primjer za mnoge druge zemlje na svijetu. Hrvatsku treba baciti na koljena i sve vratiti na stanje prije 1990." sada zamotani u parole o europskom jedinstvu. Oni su velemajstori koji znaju pedeset poteza unaprijed, izbrusili su svoja znanja i umijeća kroz stoljeća, pobjeđujući u (često krvavim) partijama po cijelo svijetu. Čak ih ne zanima kako dugo će partija trajati, jer znaju da će pobijediti. A s naše strane su postavljeni «paceri» koji se muče i s osnovnim pravilima igre.

Šok koji su „gospodari svijeta“ doživjeli, kada su vidjeli da je Hrvatska stvorena, obranjena u ratu i počela se razvijati, bio je tako jak da su sebi rekli: „To više nećemo dozvoliti, to bi bio nevjerojatan presedan i opasan primjer za mnoge druge zemlje na svijetu. Hrvatsku treba baciti na koljena i sve vratiti na stanje prije 1990.“ Budući da su Hrvati pokazali da među njima ima vođa koji mogu motivirati i povući narod prema naprijed i ima mnogo sposobnih ljudi na svim područjima u vojsci, znanosti i gospodarstvu koji mogu napraviti čudo, trebalo je takve sposobne ljude i njihove vođe eliminirati „iz igre“. I svugdje postaviti samo „pacere“ koji će gubiti svaku partiju. A nesposobne pacere se uvijek može lako kupiti. Takvi ljudi koji svojim radom ne mogu ništa postići uvijek mogu poslužiti kao sluge raznim, najčešće neprijateljskim gazdama.

Veliki strani igrači se uvijek mogu osloniti i na „petu kolonu“ koja je u Hrvatskoj uvijek jaka i organizirana i samo čeka da ju netko mobilizira i naravno plati. A isto tako znaju da će uvijek naći razne „hrvatske intelektualce“ kao što su Škrabalo i slični koji će uvijek biti voljni odraditi razne prljave zadatke. Pored njih u igru su se ubacili i naši «pohlepnici i grabežljivci», snalažljivi i prema potrebi „veliki Hrvati“ koji su htjeli iskoristiti povijesnu priliku za bogaćenje kakva im se neće ukazati ponovo niti za sljedećih 500 godina.

Što radi desnica

Naše velike stranke su se pokazale da je i kod njih negativna kadrovska selekcija, koja proizlazi iz nedemokratskog stila vladanja unutar stranaka, na vrh dovela krajnje nesposobne ljude. Svojim svađama i nesposobnošću izluđuju javnost i sada je pravi trenutak, povijesna šansa da na scenu konačno dođe stranka koja će se boriti za hrvatske interese, ali biti i sposobna donositi prave odluke i rješenja za naše probleme.

Nažalost, za sada se na hrvatskoj desnici takvi ljudi još nisu našli. Hrvatska državotvorna desnica, nakon smrti Predsjednika Tuđmana, koji je velemajstori vodio našu šahovsku partiju stvaranja države, na izborima neprekidno gubi. Naravno, moramo razumjeti da se u jednom malom narodu baš i ne mogu u dvadeset godina često pojavljivati vođe kao što je bio Predsjednik Tuđman. (Pa i u cijeloj Europi s nekoliko stotina milijuna Naša desnica „Naši igrači“ na desnici niti znaju osnovna pravila, niti znaju igrati, ne znaju slušati savjete, ne znaju pridobiti navijače, ne podnašaju ostale igrače u momčadi i jedino što imaju strašno razvijeno to je veliki ego. Oni uglavnom znaju održati poneki vatreni domoljubni govor, neki čak i napisati dobar članak ili knjigu, ali nemaju organizacijskih sposobnosti, znaju u beskonačnost diskutirati, ali ne znaju djelovati, znaju pisati dugačke političke programe koje neće nitko pročitati, o gospodarstvu znaju jako malo, a o funkcioniranju države kao složenom sustavu još manjestanovnika poslije Drugog svjetskog rata bilo je par velikih državnika). Ali sada je vrijeme u kojem pobjedu na izborima mogu donijeti ljudi koji samo trebaju potisnuti svoj ego, okupiti se oko istog zajedničkog nazivnika i zajedničkog cilja i zajedničke ideje i pobjeda bi bila sigurna. Narod, a to je većina, to je 50% birača koji ne izlaze na izbore, glasao bi za (bilo koju) stranku koja bi okupila svu državotvornu desnicu. Međutim, „naši igrači“ na desnici niti znaju osnovna pravila, niti znaju igrati, ne znaju slušati savjete, ne znaju pridobiti navijače, ne podnašaju ostale igrače u momčadi i jedino što imaju strašno razvijeno to je veliki ego. Oni uglavnom znaju održati poneki vatreni domoljubni govor, neki čak i napisati dobar članak ili knjigu, ali nemaju organizacijskih sposobnosti, znaju u beskonačnost diskutirati, ali ne znaju djelovati, znaju pisati dugačke političke programe koje neće nitko pročitati, o gospodarstvu znaju jako malo, (kao i ostala „politička elita“), a o funkcioniranju države kao složenom sustavu još manje. Ali što je još najgore ne znaju komunicirati s biračima, ne znaju biti vođe, a još manje timski igrači. Suvremeni izborni proces temelji se na komunikaciji (i manipulaciji) s biračima i onaj koji nije u stanju na Trešnjevačkom placu stati na gajbu s pivom i održati govor običnim ljudima neka se ne bavi politikom. Ako već nemaju karizmu i političku strast Predsjednika Tuđmana, bar se trebaju znati približiti ljudima, razgovarati s njima, razumijevati njihove probleme i pokazati da im je stalo do svakog čovjeka. Kako će im inače ljudi vjerovati da budu znali rješavati nagomilane hrvatske probleme.

Političari velikih stranaka nisu ništa bolji, a neki su na tom području prava katastrofa, ali imaju stranačku infrastrukturu i organizaciju, imaju novce, pojavljuju se u medijima i birači bez puno razmišljanja, iz navike, za njih glasaju.

Na desnici je strašno i to što ju je teško staviti pod neki zajednički nazivnik. Većina se deklarira kao katolici, ali neki od tih katolika ne podnašaju Predsjednika Tuđmana (!), drugi pak misle da komunizam ipak nije bio tako loš, treći kritiziraju Crkvu gdje god mogu, četvrti misle da trebamo hitno ući u EU, peti su protiv EU, neki su idealisti koji se u sukobu s prljavom stvarnošću brzo razočaraju, itd. i itd. Te, u biti velike, razlike kad-tad dođu na vidjelo i izazivaju sukobe. A uz malo kemije i poticaja od strane HDZ-a moguće koalicije brzo se raspadnu.

Naravno, nije još sve izgubljeno. Do izbora ima još nekoliko mjeseci vremena, još je sve moguće i još uvijek se sve može organizirati i pobijediti.

Ako sada izgubimo izbore, sami ćemo si biti krivi.

A ako izgubimo, Hrvatske više neće biti.

Pajo Grkčević