Zlokobni procesi u završnoj fazi

PlivaČitajući novine i razgovarajući s ljudima možemo se deprimirati temama koje zanimaju naše sugrađane, dok istovremeno teme koje ugrožavaju budućnost ove zemlje prolaze potpuno nezapažene. Ljude se lako „nahuška" na razne akcije i galamu, kod naivnih ljudi se lako manipulacijom razvije osjećaj za nekakve „demokratske" akcije borbe za „pravdu i ne znam što još" s ciljem da se iza te magle i buke mogu provoditi akcije čije ćemo posljedice uskoro osjetiti, kada će biti kasno.

Podsjetimo se samo da gotovo nikakvu reakciju javnosti nije izazvao proces uništavanja Plive, propadanje brodogradnje i svega ostalog, a većina nema pojma što znači naše potpisivanje Kiyoto sporazuma s dozvoljenim kvotama emisije CO2. Da ukratko objasnim - budući da je kao podloga za dozvoljenu emisiju CO2 uzeta niska razina naše proizvodnje početkom devedesetih i za vrijeme rata, svaki rast našeg gospodarstva i povećanje industrijske proizvodnje emitirati će više CO2 od propisanog, pa ćemo morati plaćati stroge kazne. To će nam stvoriti ogromno troškove i teret gospodarstvu, a i opasnost da ćemo svoj teritorij morati davati za gradnju tuđih izvora energije. Potpisano je još mnogo sličnih sporazuma za koje ne znamo ili nas nije briga.

Jedan dio ljudi samo misli kako da se uhljebi u EU, drugi da što prije ponovno uđemo u novu Jugoslaviju, dok veliki dio uglavnom bulji u TV sapunice i sluša narodnjake. A takozvani državotvorni Hrvati bave se temama iz XIX. i početka XX stoljeća, žive izvan vremena i prostora, svađaju se između sebe, vode bezgranične diskusije, malo razumiju složenost svijeta u kojem živimo, takmiče se tko je veći Hrvat i zbog svoje nesposobnosti glavni su krivci što smo izgubili državu. Stvarno se neizmjerno divim Predsjedniku Tuđmanu i njegovoj genijalnosti da je s takvim ljudima uspio stvoriti državu.

Pošto dolaze američki investitori

DubrovnikU Hrvatskoj je dosta dugo vladala euforija pred dolazak 200 američkih investitora u travnju u Dubrovnik. Naravno, mi moramo biti jako sretni zbog toga, oni nam žele pomoći i lova će samo teći iz američkih banaka prema nama. Sada, kada su konačno stigli informacija o tome što se dogovara i pregovara ima jako malo. Sve se odvija iza zatvorenih vrata. Međutim, ipak se može pretpostaviti da Amerikanci nisu došli na šetnju po Stradunu i vjerojatno ih neće previše uzbuđivati šum valova koji udaraju u dubrovačke zidine. Vjerojatnije je da su došli s određenim ciljem, da, praktičari kakvi već jesu, u nešto ulože novce, da nešto kupe, te da na tome zarade.

Ako ulože u Hrvatsku 100, oni žele iz Hrvatske izvući 150 ili 200. Najvrjednije stvari smo već rasprodali od Plive, INA-e, Tesle do HT-a, znači ostale su vode, šume i energija. Plitvice, Dubrovnik i otoci na red će vjerojatno doći uskoro. Bez obzira što su takve rasprodaje uništile Mađarsku, što izazivaju sve veće nezadovoljstvo u „novoeuropskim" zemljama, kod nas se i dalje agresivno preko medija (naravno u stranim rukama) sposobnost Vlade ocjenjuje po tome koliko su stranih investicija privukli, kao da te investicije dolaze zbog nečijeg dobročinstva.

Naravno, većinu građana takve teme ne zanimaju. Oni su zaokupljeni događajima iz raznih turskih sapunica, dogodovštinama raznih Šeherezada i Onura i Big Brothera, pa im ta vijest ne znači mnogo niti ih to jako zanima. Valjda ne mislite da narod koji je dva puta izabrao Mesića i koji Josipoviću daje „podršku" veću nego što dobiva neki diktator u Turkmestanu, narod s kojim se fantastično može manipulirati, kome se uspješno „pere" mozak, može pokazivati zanimanje za pitanja koja određuju sudbinu društva u kojem će odrastati njihova djeca.

I da ne bi naivni Hrvati mislili da Amerikanci dolaze spontano, zato što nas vole ili zato što smo ih pozvali da nam pomognu, trebali bismo znati da se takve stvari događaju i već su se dogodile u mnogim zemljama svijeta. I bilo bi dobro da se pročitaju neke knjige, pročitaju neki tekstovi i da se čuju tuđa iskustva pa da vidimo kako je to drugdje ispalo. A i da uočimo neke na prvi pogled nevažne događaje kod nas koji se u to sve uklapaju i koji predstavljaju pripremne radnje za te procese.

Pripremni radovi čudnog dvojca iz Adriatic Instituta

HEPZadnjih nekoliko godina bombardirani smo priopćenjima, bombastičnim nastupima na televiziji i intervjuima jednog čudnog dvojca iz još čudnijeg Adriatic instituta. (Nedavno sam ponovo na jednom portalu ponovno pročitao jedno „otrovno" izvješće tog instituta). Oni su se specijalizirali za izvješća i „studije" u kojima hrvatsku politiku i gospodarstvo prikazuje u najružnijim bojama. Hrvati, koji upravo mazohistički uživaju u skupljanju što katastrofičnijih slika stanja u svojoj zemlji, širili su po Internetu ta izvješća. I ja sam dobio jedno takvo od naših dobronamjernih iseljenika iz Njemačke. Nitko se nije pitao kakav je to institut i tko su ti ljudi koji su tako aktivni u objašnjavanju kako nam je gospodarstvo u komi i opljačkano, kako kod nas vlada kriminal i, što je najvažnije, da sve treba hitno privatizirati. To je jedan bračni par, jedna Riječanka i jedan Indijac, američki građanin, koji su došli u Hrvatsku iz Amerike s jasnim zadacima koje trebaju obaviti. Prvo nas moraju uvjeriti da uvedemo „flat tax", to znači manje poreze, za sve jednake, neovisno o prihodima, iste i za bogate i za siromašne. Činjenica da takve „flat tax" nema niti Amerika, a niti najbogatije europske zemlje, njih uopće ne zabrinjava. Mi, a i ostale tranzicijske zemlje, moramo uvesti takve poreze da bi američki, a i ostali investitori kod nas plaćali manji porez. A posebno su glasni u uvjeravanju kako je naš najvažniji zadatak da privatiziramo sve što je preostalo, u prvom redu HEP.

Za sada te zadatke nisu uspjeli provesti, pa to, vjerojatno, ozbiljno nervira nalogodavce. Zato je Riječanka, glava „Instituta" postala je jako histerična i arogantna. Čak je u jednoj emisiji Otvoreno bila krajnje bezobrazna prema ondašnjem ministru Šukeru. Zamislite si da ja sa svojom ženom u Parizu osnujem nekakav „Institut" i počnem pljuvati po francuskom gospodarstvu, predsjedniku, političarima i svima ostalima. Mislim da bi me prvim vlakom šupirali iz Francuske, zajedno sa svim tisućama onih Roma koje isto tako izbacuju iz zemlje. A kod nas takvi postaju ugledni komentatori čiji se mišljenje sluša i na sve strane prenosi. Osim toga, možete si misliti koliko nas Amerika cijeni, ako vjeruje da dva mala marginalca mogu mijenjati zakone i usmjeravati procese privatizaciji u jednoj suverenoj zemlji. Ili baš nemaju visoko mišljenje o našoj suverenosti.

Inače, kada govorimo o privatizacije energije, izgleda da nitko nije primijetio da je već provedeno restrukturiranje Zagrebačke plinare tako da se odvojila proizvodnja od distribucije i olakšala privatizacija. Sada se već sve više govori o tome kako je cijena naše struje 3 do 4 puta niža nego u Europi i vrši se priprema javnosti da se cijena struje podigne, vjerojatno, nakon što se privatizira HEP.

Zašto je Kalifornija ostala bez struje

KalifornijaU jesen 2009. nezamijećeno je u našim medijima prošla vijest da je Kalifornija ostala bez struje. A to se tamo često događa od 1996. Rijetki su se pitali zar nije čudno da Kalifornija jedna od najbogatijih država na svijetu ne može osigurati svojim građanima stabilnu i pouzdanu opskrbu strujom. Pa nije to Bangladeš, a ipak se događa. O objašnjenju tog čuda već se pišu knjige. U jednoj možemo pročitati: „Oboružana sumnjivim izračunima dobro plaćenih profesora i opijena dugim gutljajima političkih donacija uslužnih kompanija, kalifornijska je legislatura 1996. godine ukinula regulativni sustav koji je dotad toj državi pružao čistu, pouzdanu energiju po razumno niskoj cijeni.... Umjesto uštede od 20% koju im je obećao zakon, u prvoj godini potpune deregulacije troškovi za struju porasli su im 379 posto u odnosu na prethodnu godinu. Najmanja nestašica nekog vrućeg ili hladnog dana i gotovo – mali, usko povezani čopor vukova koji prodaju struju može iskamčiti neograničenu otkupninu". Čopor vukova, opskrbljivača energije, koji su postali vlasnici svih elektrana i dalekovoda ne ulaže novac u održavanje sustava, već koristi svaku izliku – od malo jačeg vjetra u zimi, do malo veće vrućine u ljetu – da ucjenjuje i podiže cijene struje.

A mi se ponašamo kao da se ta iskustva iz daleke Kalifornije, ali i iskustva mnogih drugih zemalja, nas ne tiču.

Sve to lijepo piše u „Konsenzusu iz Washingtona"

Privatizacija energije u Kaliforniji, a prije toga i Velikoj Britaniji donijela je više cijene i nesigurnu dobavu energije. A možete si misliti kako to ide u malim i siromašnijim zemljama. Sve se to provodi po određenom planu koji nosi bezazleno ime „Konsenzus iz Washingtona". Riječ je o skupu neslužbenih sporazuma, gentleman agreements, zaključenih tijekom osamdesetih i devedesetih između glavnih transnacionalnih udruga, banaka Wall Streeta. Američke Federal Reserve Banke i međunarodnih financijskih organizacija (Svjetska Banka, MMF, itd.). Glavni cilj je što brže ukinuti sve zakonske prepreke, državne i nedržavne, što cjelovitije liberalizirati sva tržišta te konačno uspostaviti tzv. Stateless global governance, jedinstveno svjetsko tržište koje se regulira posve samo. Konsenzus iz Washingtona cilja na privatizaciju svijeta.

Neka od desetak osnovnih načela iz tog sporazuma su:

1. Nužno je provesti poreznu reformu na temelju dva kriterija:

a) Sniziti porezne obveze za najviše zarade kako bi se potaklo bogate na učinkovitije ulaganje te proširila baza poreznih obveznika

b) Znatno podrezati porezne olakšice za najsiromašnije kako bi se povećao obujam poreza

2. Što veće rušenje javnog sektora – naime privatizirati će se sva poduzeća čiji je vlasnik država.

3. Novčanu pomoć države privatnim poduzetnicima treba ukinuti. Države Trećeg svijeta koje subvencioniraju cijene živežnih namirnica da bi ih zadržale niskim moraju napustiti tu politiku.

Nije li nam to već dobro poznato. Pa mi smo u realizaciji te politike daleko dogurali.

Sve se odvija po planu i programu

mmfJedna od faza iz tog Programa je tržišno određivanje cijena. To je magloviti i visokoparni naziv za podizanje cijene hrane, vode i kućnog plina. Jedan od ključnih ciljeva jest predati vodoopskrbu iz javnog vlasništva u privatne ruke. Kada su to proveli, u Engleskoj su cijene skočile 250 posto, a u Boliviji je bilo mrtvih. Kada je MMF 1998. ukinuo povlastice siromašnima za hranu i gorivo u Indoneziji, nemiri su potresli zemlju. U Boliviji su u travnju 2000., te početkom 2001., nastali neredi zbog drastičnog povećanja cijene vode koje je nametnula Svjetska banka, a u Ekvadoru su bili krvavi nemiri zbog povećanja cijene kućnog plina.

Nove, tranzicijske zemlje bile su prave „mušterije" za realizaciju tog zlokobnog globalnog plana. Program „ubrzane privatizacije" koji je osmislio veliki zapadni ekonomski guru Milton Friedman i njemu slični, već osamdesetih godina prošlog stoljeća, a provodili njegovi „dečki iz Chicaga", Jeffrey Sachs & comp. razorio je gospodarstva bivših socijalističkih zemalja od Rusije, Mađarske do Hrvatske. Provođen je pod parolom „država je loš gospodar i moramo sve ubrzano privatizirati", pa se omogućilo ljudima bez novaca da raznim „legalnim" makinacijama ili čistom pljačkom preuzmu u svoje vlasništvo kapital države. U Rusiji se to događalo uz potoke krvi u kriminalnim obračunima. Virus nepravde tako ubačen u nove države dugoročno će razoriti ta nova društva. Sada, nakon dvadeset godina u jednom članku Milton Friedman je priznao da su možda pogriješili i „nikom ništa".

HrvatskaŠto možemo učiniti

Nakon provedene „ubrzane privatizacije" sada je na redu završna faza u kojoj će se privatizirati resursi temeljni za suvereno funkcioniranje neke države – voda i energija.

Hoćemo li sve pustiti da ide svojim jasno uočljivim tijekom, hoćemo li pustiti da nam se „pere mozak", da nas šopaju i zaglupljuju turskim sapunicama, Big Brotherima i specijalno oblikovanim i cenzuriranim vijestima iz „njihovih medija", da bismo bez ikakvog otpora izgubili državu i sve vrijedno u njoj?

Što ćemo jednog dana reći svojoj djeci, kada će nas pitati: „Što si radio tata, kada smo izgubili i vode i šume i more i ponos i državu?"

Jedino što možemo sada učiniti je ozbiljno se pripremiti za izbore i pobijediti i dobiti priliku da spasimo Hrvatsku. Ovakve šanse i prilike više neće biti. Ako te izbore izgubimo, Hrvatske više neće biti.

Jesmo li sposobni sačuvati Hrvatsku?

Pajo Grkčević

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.