Kada će se hrvatska desnica opametiti

 

„Našli se na diplomatskom skupu poslije Oluje, jedan do drugog, papinski nuncij i britanski veleposlanik u Hrvatskoj. Papinski nuncij poželio je čuti britansku viziju hrvatske budućnosti pa je priupitao veleposlanika kako vidi Hrvatsku za 20 godina. Ostao je osupnut odgovorom: „Za 20 godina Hrvatske neće biti". Tako piše briljantna politička analitičarka Višnja Starešina u poslovnom tjedniku Lider u kolovozu 2010. godine. To se sve lijepo uklapa u sve ono što smo čuli ovog ljeta od proslave u Srbu do bezobrazluka Zorana Pusića, uz svakodnevne slične tekstove u Jutarnjem listu.

Dok se mi bojimo da ćemo izgubiti državu, za njih je to gotova stvar.

Sami smo krivi što smo izgubili državu

Zoran PusićU prošlom članku analizirao sam organizirane neprijateljske procese koji razaraju hrvatsko društvo od nametnute filozofije „ubrzane privatizacije", boljševičkih medija do neprijateljskih izdajničkih „zdravih snaga" koje samo čekaju svoj trenutak da završe posao.

Ali moramo sebi priznati da u konačnici svi ti neprijatelji nisu jako važni.

Mi smo izgubili državu, jer smo si sami krivi, jer smo neorganizirani, nesposobni, nezreli, neodgovorni, pohlepni i vrlo često glupi. Iz današnje perspektive izgleda nevjerojatno kako smo u onim strašno teškim vremenima mogli izboriti državu i odnijeti pobjedu. Sada se vidi da je to samo zahvaljujući veličini Predsjednika Tuđmana. Kada je on otišao, više nije bilo ljudi koji bi bili u stanju državu sačuvati. Događa se ono što još nedavno nismo mogli vjerovati ni u najcrnjim snovima.

Ako želimo bilo što učiniti, najprije se trebamo „pogledati u ogledalo" i priznati sebi sve greške koje smo učinili da bismo na njima mogli učiti i ne ponavljati ih. Primjera na kojima možemo učiti ima bezbroj. Možemo ih izabrati samo nekoliko.

Čavoglave

U Čavoglavama je održan veličanstven skup s gotovo 100.000 sudionika prepunih nacionalnog naboja i krasan koncert koji je taj naboj još više pojačao. I umjesto da se taj skup, pored ostalog, iskoristio da se ljudima prenesu određene političke poruke, da ih se motivira za skorašnje, strašno važne izbore, sve se svelo samo na koncert, na „bacanje kamena s ramena", na „potezanje užeta", te prijateljsko druženje. Još smo u HKV-u mogli pročitati članak jedno tipičnog, naivnog Hrvata koji je bio presretan što nije bilo politike, već su se ljudi bavili „bacanjem kamena s ramena". Zamislite da smo 1990., kada je zemlja bila napadnuta (kao i sada samo drugim oblicima oružja) rekli, mi se nećemo baviti politikom, već ćemo se šetati livadama i poljima i brati cvijeće. Svaki od tih 100.000 ljudi, kada se vratio kući mogao je prenijeti jednu poruku do najmanje pet svojih prijatelja i poruka bi se proširila bolje i dalje nego preko medija, koji „nas bojkotiraju". Ali državotvorni hrvatski političari, po običaju se ne snalaze i ne znaju iskoristiti priliku. (Zato dobivaju 4.5% glasova na izborima.)

Uz to, svako malo dijete je moglo znati da će novinari s kamerama doći samo snimati „ustaše". I trebalo se pripremiti i ne dozvoliti da im se takve slike priušte. Ali, naravno nije učinjeno ništa. I jedino što su novinari izvještavali su ispadi nekakvih histeričnih, vjerojatno pijanih budala koji su izvodili glupe predstave. Da su ju platili, takvu sočnu predstavu novinari ne bi mogli dobiti. Uz sve to su se producirali isto tako provokativni tipovi s ustaškim obilježjima svjesni da će biti u novinama čime će se moći hvaliti u svojim seoskim birtijama. I jedina poruka koja je otišla s tog prekrasnog skupa su slike nekoliko tipova koji su izvodili scene i provocirali s ustaškim kapama. A što su radili organizatori da se to ne dogodi? Naravno, ništa. Umjesto da su stalno upozoravali ljude da ne idu na ruku novinarima koji su samo to čekali, da su dijelili letkiće s molbom da se spriječe provokacije, njih se to nije ticalo. Njih je, vjerojatno, zanimao najviše financijski rezultat cijelog skupa. I tko nam je onda kriv što smo nesposobni i što su naši „veliki Hrvati" ponovno odigrali predstavu po scenariju neprijatelja Hrvatske. Novinari su trebali samo uključiti kamere i predstavu prikazati na Dnevniku. Na kraju su organizatori izdali priopćenje u kome se ponovo iščuđavaju kako novinari mogu biti tako zločesti i pisati „o predstavama koje su naši izvodili."

Ubrzana privatizacija i tajkunizacija

Ništa nije toliku štetu učinilo mladoj državi i oslabilo hrvatsku vlast kao što je to učinila privatizacija provođena po receptima iz „zapadne kuhinje". Tu privatizaciju osnivačima države stalno „nabijaju na nos". A to rade najviše oni koji su isto tako iskoristili priliku i obogatili se preko noći, ali kao bivši komunisti iza sebe imaju podršku Gospodara svijeta i nedodirljivi su. U isto vrijeme, i veliki i mali Hrvati i lijevi i desni bili su uvjereni, (a mnogi su u to i danas) na osnovi pritiska medija i javnosti, da sve treba što prije privatizirati. Možemo si misliti kako bi se proveo onaj koji bi govorio da s privatizacijom ne treba žuriti, da treba malo počekati. Svi slobodoljubivi i demokratski Hrvati i veliki Europljani bi ga „objesili na Jelačić placu". I budući da nakon komunizma nitko nije imao novaca, privatizacija, odnosno stvaranje kapitalističkog sloja mogla se provoditi jedino tako da se kapital otimao (kao i kod ostalih tranzicijskih zemalja) od države i dijelio nekima koji su bili najbliži, najsnalažljiviji, najagresivniji i najpohlepniji. Dok se predsjednik Tuđman bavio stvaranjem i obranom države, gospodarstvom i privatizacijom su se bavili čudni likovi koji nisu bili dorasli niti povijesnom trenutku niti problemima pred kojima su se našli. Najlukaviji su se zamotali hrvatskom zastavom i navalili da iskoriste povijesnu priliku da se obogate za sljedećih petsto godina. Pored toga su mnogi, naglo obogaćeni „Veliki" Hrvati biznis u novoj državi shvatili tako da varaju državu gdje mogu, ne plaćaju poreze, ne plaćaju svoje zaposlenike, ne plaćaju im doprinose i svoju državu iskoriste maksimalno, kada već „imamo državu".

A za to nam nisu krivi niti Zapad niti Soros niti Vesna Pusić.

Demonstracije za Radio 101

To je bila prva, dobro organizirana akcija neprijatelja Hrvatske koji su pokazali svoju moć i briljantno manipulirali naivnim Zagrepčanima. I dok je Predsjednik Tuđman bio na liječenju u Americi, njegovi suradnici se nisu snašli i naivno i glupo su upali u pripremljenu klopku. Ta zamka je provedena tako da je dobiven dojam da su demonstracije bile spontano ogorčenje građana zbog gušenja slobode govora (Radija 101) i postale su „simbolom slobodne riječi i borbe za demokraciju u poratnoj Hrvatskoj"

Franjo TuđmanNo, primjera "spontanih demonstracija" bilo je puno u povijesti. Primjerice, trebamo se podsjetiti da su nas godinama u školi i kroz komunističke medije uvjeravali da su demonstracije u Beogradu 27. ožujka 1941. organizirali komunisti kao antifašistički otpor Trojnom paktu. Sada već svi povijesni dokumenti pokazuju da su te demonstracije organizirale britanske obavještajne službe da Jugoslaviju odmah još 1941. godine uvuku u 2. svjetski rat. A komunisti su bili samo statisti na pripremljenoj pozornici.

Analogije se mogu povući i sa zbivanjima 21. studenoga 1996., samo ovaj put cilj je bila demokratski izabrana hrvatska vlast, i to u mirnodopsko doba  koje se ni približno ne može usporediti s teškim međunarodnim prilikama na svjetskoj razini 1941. godine. Sve je bilo izvedeno po scenariju koji je pripremljen u britanskom i američkom veleposlanstvu gdje su uvježbavali „organizatore", urednike Stojedinice i HHO s Čičkom načelu. A američki veleposlanik Peter Galbraith je aktivno sudjelovao na radiju u vođenju demonstracija. (To je sigurno nezabilježeni slučaj u suvremenom svijetu). U tom scenariju samo je trebalo da Ivić Pašalić i društvo ne izglasaju koncesiju za Radio i izvedu nespretni i glupi pokušaj „gašenja zagrebačkog Radija 101". Što su radile naše obavještajne službe? Zar nisu vidjele ono što je znao cijeli Zagreb, zar nisu vidjele pripreme koje su se izvodile, kolone ljudi koje su ulazili u strana veleposlanstva na uvježbavanju scenarija, zar nisu bili u stanju ubaciti nekog svog „doušnika" da budu bolje informirani? Ne mogu vjerovati da su bili toliko nesposobni. Uvjeren sam da su se Gailbraith i Čičak najviše bojali da se koncesija za Stojedinicu izglasa pa da izgube povod i izgovor za demonstracije. Zamislite kako bi se trebali namučiti da nađu neki drugi povod. Ali, ne, naši su upali u zamku kao najgluplje ovce. Te velike i bučne demonstracije su bile ružan udarac bolesnom Predsjedniku Tuđmanu. Ali su već jasno pokazale da ljudi oko njega nisu dorasli problemima koji su Hrvatsku čekali nakon odlaska Predsjednika. Osim toga moglo se vidjeti da ljudi u najvišoj Vlasti uopće ne razumiju rušilačku snagu medija i onih koji njima upravljaju. Osokoljeno takvim spektakularnim uspjehom medijsko rušenje i razaranje Hrvatske nastavilo se još većim zamahom.

Ubrzo se vidjelo da je Radio 101 odradio svoju ulogu, a urednici su se odmah posvadili, vjerojatno radi love koju su za izvršene usluge trebali među sobom podijeliti. „Demokratski" radio dobivao je sve više neciviliziran, neodgojen, arogantan, bezobrazan, boljševički ton koji je gazio sve što je bilo hrvatsko i koristio se rječnikom koji je u civiliziranoj Europi bio nezabilježen. Naravno, pored toga je ubrzo histerično podržavao Mesića.

Ali to je manje važno. Važno je da su i u toj bici pobijedili, jer smo mi bili nesposobni.

„Sječa" generala

Kada je Mesić postao predsjednik, nije trebalo mnogo pameti da se predvidi kako će se ponašati, čak i kakve poteze će poduzimati. I najnaivniji politički analitičar je morao shvatiti da je on „projekt određenih interesnih sila" koje ne žele dobro Hrvatskoj i da će poduzimati sve akcije koje mogu naštetiti Hrvatskoj. On je na normalnim izborima dobio manje od 5% glasova i trebalo je znati da oni koji su ga svojom mašinerijom postavili za predsjednika žele da on odradi važne zadatke. Što je trebao prvo učiniti? Naravno, udariti tamo gdje je Hrvatska najjača, najčvršća i najbolje organizirana. A to je pobjednička Hrvatska vojska. Trebalo je samo pronaći bilo kakav razlog, a „panj i sjekira" su bili pripremljeni. Čekalo se da netko od naših dođe i „položi glavu i namjesti vrat". I naravno, nije trebalo dugo čekati. S puno vruće domoljubne krvi, a malo razboritosti naši su vrlo brzo i jako lako uletjeli. Ne mogu vjerovati da ljudi koji su pokazali takvu genijalnost i hrabrost u ratu nisu mogli predvidjeti što će se dogoditi. Da će njihovo plemenito upozorenje na negativne trendove u Hrvatskoj biti jedva dočekani povod da ih se sve preko noći odstrani iz vojske i javnog života.

Zar je stvarno trebalo tako „glupo izgubiti glavu". Zar nije trebalo imati više mudrosti i sposobnosti za taktiziranje.

Što možemo iz toga naučiti

„Vrag je uzeo šalu" i sada je zadnji trenutak da se hrvatska državotvorna desnica opameti, uozbilji, organizira i pripremi za izbore o kojima ovisi budućnost Hrvatske. Ako ove izbore izgubimo, sigurno je da, kao što je rekao britanski veleposlanik, Hrvatske ubrzo neće biti. U zadnjih godinu dana nije gotovo ništa učinjeno, ništa nije naučeno od svih tih poraza i glupih i nezrelih poteza. i dalje se pričaju prazne „penzionerske priče". I dalje nema novih ljudi koji bi mogli pokrenuti i mobilizirati hrvatske birače, a najviše onih 50% koji ne izlaze na izbore, jer ne vjeruju „niti lijevima niti desnima". Ovi dosadašnji vođe hrvatske državotvorne desnice su pošteni, pametni, ozbiljni ljudi prema kojima se svi moramo odnositi s najvećim poštovanjem. Njihova uloga u hrvatskoj politici može biti i dalje veoma značajna. Ali oni nisu operativni političari koji se bore za vlast. Oni su kabinetski ljudi koji ne znaju pristupiti običnom biraču i nisu za suvremenu uličnu borbu za svakog glasača. Zato treba stvoriti i organizirati novu snagu s novim ljudima koji se znaju boriti za svaki glas.

Pripreme su počele i problem neće biti u neprijateljima i protivnicima. Oni su nevažni.

Izbore ćemo izgubiti samo, ako ćemo ponovno biti neorganizirani, naivni, svadljivi, neodgovorni, nezreli i glupi.

Pajo Grkčević

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.