„Zdrave snage" ponovo marširaju, a mi smo izgubili državu

Nedavno sam na TV kanalu History gledao vrlo zanimljivu rekonstrukciju događanja tijekom Praškog proljeća. To me potaknulo na razmišljanja o sličnim događanjima iz naše nedavne povijesti uz želju da izvučem određene zaključke i pouke, pogotovo sada pred buduće izbore.

Čehoslovačka 1968.

Aleksandar Dubček, generalni sekretar češke komunističke partije potaknuo je „općenarodni pokret" nazvan Praško proljeće koji je htio reformirati komunističku partiju, demokratizirati ju i približiti ljudima, s temeljem na češkom nacionalnom osjećaju. I, naravno, došao je u sukob s Rusima, Brežnjevom, ali i sa svim „bratskim" komunističkim partijama. Dubček je protiv sebe imao brutalnu komunističku silu s tenkovima i vojskom. I izgubio je. Čehoslovačka je bila okupirana i ostala u čvrstom ruskom komunističkom zagrljaju do 1989. godine.

Za Dubčeka kažu da je bio „drag čovjek, veliki humanist i ljudi su ga voljeli". Pored toga je bio „naivan i nije bio jak". I on i njegovi suradnici naivno su potaknuli narodni pokret. Kada je ruska sila uzvratila, nisu se snašli, nisu znali donositi prave državničke odluke, a Česi se po običaju nisu borili, dok je Zapad po običaju licemjerno šutke sve gledao. Rusi su odmah doveli na vlast češke tzv. „zdrave snage", zapravo izdajnike i ruske sluge. Red je bio uspostavljen i u Europi je uspostavljeno „normalno, stabilno stanje".

Hrvatska 1971.

Hrvatsko proljećeNešto slično se dogodilo i s Hrvatskim proljećem. I hrvatsko komunističko rukovodstvo sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom vodilo je narodni pokret, a kada je došlo u sukob s Titom i njegovima, nije se snašlo, ponašalo se naivno, nisu znali donositi prave odluke. Tito je Proljeće brutalno ugušio i Hrvatska je „utonula u mrak" do 1990., uz odobravanje Velike Britanije. Mnogo ljudi je završilo u zatvorima, a mnogo ih je izbjeglo u inozemstvo. Naravno, Tito je odmah doveo na vlast hrvatske „zdrave snage", Milku Planinc i ostale. I ubrzo je sve „dobro i stabilno funkcioniralo" na zadovoljstvo cijele svjetske zajednice, i komunističke i kapitalističke.

Ne znam što se dogodilo sa češkim „zdravim snagama" nakon propasti komunizma 1989., ali koliko sam informiran nema ih više na češkoj političkoj sceni. Česi im to nisu oprostili.

U Hrvatskoj je drugačija situacija. Nekadašnje „zdrave snage" dižu glavu i jako su glasne, a neki od njih koji su odigrali prljavu ulogu svjedoka kod sudskih procesa protiv studenata sada su ugledni demokrati, profesori na fakultetima (kao Puhovski i slični) i odgajaju naše studente na „nekadašnji zdravi način". I glavni su arbitri kod svih događanja. Europska unija ih jako cijeni i zna da njih može računati, jer će uvijek trebati „zdrave snage" za svoje planirane akcije u Hrvatskoj.

Hrvatska 1990.

Franjo TuđmanSada dolazimo do 1990. u Hrvatskoj. Pokrenut je veliki nacionalni pokret na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. I ponovno smo bili suočeni s velikom silom. Milošević je htio učiniti ono što su već učinili i Brežnjev i Tito sa svojim naivnim i nedoraslim protivnicima, a na raspolaganju je imao veliku vojnu silu, treće vojnu silu u Europi. Međutim, Predsjednik Tuđman nije bio niti naivan niti nesposoban niti slabić kao što su bili Dubček i Savka. On je, kada je trebalo, mudro pregovarao, a kada je bio spreman, ratovao je. I pobijedio je. To mu niti Europa niti ondašnje i današnje „zdrave snage" ne mogu oprostiti. Predsjednik Tuđman je potencijalne „zdrave snage" (Mesića, Manolića, razne udbaše) uspio u početku neutralizirati tako da ih je uzeo k sebi, da ih ima stalno pod okom i iskoristi neke njihove sposobnosti. A ostali su se uvukli u mišje rupe u strahu od narodnog gnjeva i zasluženih kazni. Sada vidimo da tada oko sebe nije imao mnogo ljudi koji su bili dorasli situaciji (a to najviše vidimo po njihovom ponašanju zadnjih desetak godina). Ali je pokazao da veliki čovjek i iz trećerazrednih ljudi može učiniti korisne suradnike. Nažalost, mnogi od njih su u pozadini velikih povijesnih akcija i povijesnih odluka, kada je dr.Tuđman rješavao sudbinska hrvatska pitanja za sljedeća stoljeća, iza njegovih leđa pravili veliku štetu, posebno u gospodarstvu, koju mi sada svi plaćamo.

Hrvatska 2010.

Predsjednika Tuđmana više nema, nema niti njegovog ratnog pobjedničkog ministra Gojka Šuška, mnogi pobjednički generali su ili u Haagu ili u zatvoru ili odstranjeni iz hrvatskog političkog života. Nakon „Tuđmanovih vremena", kada smo bili puni entuzijazma i ljubavi prema Domovini, pobjednički raspoloženi, uz punu slobodu i demokraciju, kada nas Europa nije prihvaćala, sada se Hrvatska „demokratizirala" i „otvorila prema svijetu". Europa nas je „prihvatila", što znači Hrvatska je gotovo na koljenima i ponizno moli da uđe u Europsku uniju, jer je to „cilj svih ciljeva" i „nema te stvari koju nećemo učiniti da uđemo u Europsku uniju", prodaje sve što može i želi ponizno zadovoljiti gospodare svijeta. Zato se mora sramiti i Tuđmana i Domovinskog rata. Ljudi koji su nekada bili spremni dati život za Domovinu, sada su duboku razočarani.

„Zdrave snage" osjećaju da je došlo njihovo vrijeme dozvoljavaju si ono što je još nedavno bilo nezamislivo. I već pokazuju nestrpljivost da dođu na vlast. U vodećim ljevičarskim novinama i web portalima sve više se vrišti da bi trebalo hitno vlast promijeniti. HDZ-ova današnja vlast nije dobra, ali ovi koji žele doći na vlast su još gori, nesposobniji i pokvareniji. Proslava obnove spomenika četničkom pokolju Hrvata u Srbu, bezobrazan zahtjev Zorana Pusića da Gojko Sušak izgubi ulicu u zagrebačkoj Dubravi, vraćanje komunističkih likova na nazive ulica, dok najljepši zagrebački trg još uvijek nosi ime komunističkog diktatora Maršala Tita, sve to govori o tome da se već osjećaju dovoljno jaki i da im je dosta skrivanja i kamufliranja.

Kako smo uspjeli izgubiti državu?

Izgubili smo državu. To sve se dogodilo bez Brežnjevljevih, Titovih i Miloševićevih tenkova. Kako se to moglo dogoditi?

O tome se kod nas uglavnom govori površno, bez dubljih proučavanja veoma zamršenih i složenih zbivanja koje imaju svoje povijesne, gospodarske, sociološke, patološke i mnoge duge komponente. Neprijateljski proces osvajanja države odvijao se na suptilan, odlično organiziran i gotovo neprimjetan način, uz ogromnu lovu kojom je bio financiran i podmazivan. Nije to bio jednostavan proces, ali je uvježbavan stoljećima. Hrvatska nije bila po volji velikim silama i one bi bili najsretnije da je nema. Najprije su pustili Miloševića da to riješi s tenkovima, ali kada mu to nije uspjelo i kada je Hrvatska s Tuđmanom pobijedila, pripremili su drugačiju taktiku. Naravno, bilo bi im najjednostavnije da to srede na brzinu kao u dalekom Iraku i Afganistanu pa da Europa izgleda onako kao su si zamislili. Međutim, Hrvatska im je tu „pod prozorom", u središtu Europe, a Hrvati su tvrdoglavi, samouvjereni zbog pobjede u Domovinskom ratu, hoće se potući i to ne bi išlo baš lako. Što je najgore, američki bi i europski birači, sjedeći u foteljama umjesto da na TV-u da gledaju reklame i razne sapunice, stalno bili nervirani i iritirani vojnim akcijama „tu pod prozorom". To se više tako ne radi, pa su promijenili taktiku.

Iza njih su iskustva i znanja stečena tijekom stoljeća imperijalnih ratova po cijelom svijetu, porobljavanja raznih naroda, Opijumskih ratova, pokolja Indijanaca, Afrikanaca, Indijaca, i mnogih drugih, te nedavnih gospodarskih uništavanja Argentine i Meksika. Oni znaju znanje. Uvijek sam se pitao kako je jedan relativno mali broj Britanaca mogao vladati s milijardu Indijaca. Naravno, oslonili su se na indijske „zdrave snage" koje su oblikovali i odgajali u Londonu i na njih se oslanjali tijekom kolonijalnog razdoblja. Ali dok su Tito i Brežnjev „zdrave snage" postavili brzom akcijom uz pomoć vojske, tenkova, policije i pendreka, to se sada radi na drugačiji način. Možda malo dulje traje, isto tako je dosta skupo, ali je veselije, nema ružnih slika na TV dnevnicima, a na kraju je rezultat isti.

Komunisti su željeli dominirati svijetom, na silu su nametali komunizam, bili su grubi i brutalni (više u početku, a poslije su malo olabavili), primitivni, arogantni, grubo su gušili slobode. Osim toga bili su nesposobni, nisu znali upravljati gospodarstvom, standard ljudi je bio nizak, mnogo niži nego na Zapadu, filmovi i glazba bili su loši, teže i lošije se živjelo. I to je ljude odbijalo i pružali su otpor.

Tri faze djelovanja Novih gospodara

Novi gospodari žele svijet osvojiti višim standardom, televizijom, filmovima, sapunicama, Big Brothersima, šarenim slikama, kolačima, opačinama, zadovoljstvom bez granica, uz stalno pranje mozga. To je ljude privuklo i otvorilo velike nade. Međutim, bez obzira što je jedan broj ljudi u svim bivšim komunističkim zemljama naglo „dostigao američki san", milijuni ljudi koji su u zadnje vrijeme ostali bez posla, sigurno više ne dijele nekadašnje nade. Ali dok je gospodarstvo počelo škripati, mediji rade punom parom i ljude oblikuju na način kako je zamišljeno.

Zato je i u Hrvatskoj i u svim tranzicijskim zemljama prva faza oblikovanja društva po novom modelu bilo stvaranje „pravih" medija koji će oblikovati svijest ljudi. U to su utukli ogromne novce. Sjećamo li se kako su novi lijevi mediji i „nove demokratske snage" histerično napadali i gazili Vrdoljaka kao direktora Hrvatske televizije, jer su znali ako nemaju televiziju nemaju vlast. Kada su maknuli Vrdoljaka i kada je konačno privatiziran Večernjak, bitka je dobivena. Na vlast mogu dovesti koga hoće (kao Mesića koji je najprije na normalnim izborima dobio manje od 5% glasova, a onda uz pravu mašineriju postao predsjednik) i koga mogu ucjenjivati i maknuti kada žele ( kao Sanadera)

Paralelno s tim odvijao se jedan veliki proces koji je kao tsunami uništavao sve tranzicijske zemlje. To je „ubrzana privatizacija" koja je bila osmišljena od strane tzv. „Dečki iz Chicaga" po vodstvom Miltona Friedmana, a akciju su operativno provodili Jeffrey Sachs i ostala „škvadra" po svim tranzicijskim zemljama i Hrvatskoj. Oni su u Rusiji pisali zakone koji su uništili rusko gospodarstvo i stvorili preko noći oligarhe koji su izvukli milijarde dolara iz Rusije i opljačkali do temelja zemlju ostavljajući za sobom i mrtve i pustoš. O tome već postoje knjige koje to detaljno objašnjavaju. Kod nas, naravno, nitko ništa ne čita i najjednostavnije je urlati kako je Tuđman provodio pljačkašku privatizaciju. (O tome ću jednom napisati više). Zanimljivo je, isti takvi procesi su se odvijali u svim tranzicijskim zemljama, od Mađarske, Češke do Rusije i KIne, gdje nije bilo ni HDZ-a ni Tuđmana. I odvijali bi se i kod nas bez obzira tko je na vlasti. To se vidi i po tome što još nitko nije ozbiljno kritizirao samu ideju „ubrzane privatizacije". Svi, i lijevi i desni, se još uvijek kunu u potrebu da se sve ubrzano privatizira, jer je „država loš gospodar". Država je sigurno loš gospodar, ali treba biti prava budala i ne vidjeti da je „nesposoban, neobrazovan, pohlepan tajkun još gori gospodar." Vjerujem, da je dr.Tuđman ostao živ, on bi te procese ubrzane privatizacije zaustavio, jer mu je bilo stalo do Hrvatske. Sada je popularno govoriti o nepoštenoj privatizaciji, jer budale misle da postoji nešto kao „poštena ubrzana privatizacija". Nema toga. Ubrzana privatizacija je omogućila da bez novaca, preko noći, neki ljudi, mnogi od njih bivši komunisti i prave ništarije, postanu vlasnici nekadašnjeg državnog vlasništva, strašno se obogate i postaju kapitalisti otimajući bezobzirno od kapitala države. To se ne može izvesti na pošten način. Time je unesen virus nepravde i nemorala koji je uz pomoć medija razorio sva bivša komunistička društva, naravno uključujući i Hrvatsku.

Dolazak „zdravih snaga"

Kada se kroz ubrzanu privatizaciju gospodarstva i nemoralnu aktivnost medija razaralo društvo, moral društva i cijelo gospodarstvo pripremao se teren za treću fazu, dolazak „zdravih snaga". Te „zdrave snage" u Hrvatskoj nije bilo teško naći. Nalazili su se među bivšim komunistima, udbašima, Jugoslavenima, njihovim obiteljima i svima koji ne vole ili čak mrze Hrvatsku. Već je dr.Tuđman, kao povjesničar, upozoravao da kroz povijest u Hrvatskoj uvijek postoji oko 20% ljudi koji Hrvatsku ne vole i uvijek su stajali na raspolaganju svim neprijateljima Hrvatske, bez obzira kako se zvali i odakle dolazili. Neki od njih Hrvatsku mrze, jer su tako odgajani, neki to rade za novac, a neki iz ideoloških uvjerenja. A uvijek su među njima bili i razni liberalni intelektualci (kao Škrabalo) koji su rado obavljali prljave poslove i zadatke koje se komunisti (Račan) nisu usudili napraviti. Zdravim snagama je uvijek bilo posebno zadovoljstvo kada su u svoje redove mogli uključiti i neke ljude iz Crkve. Takvih je nažalost, iako vrlo malo, bilo i u komunizmu, a ima ih i sada. Glavni među njima su već notorni don Ivan Grubišić i nova „zdrava snaga", fra Petar Jeleč, teolog i povjesničar, profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu.

A posebna sorta „zdravih snaga" su oni koji su posebno odgajani i oblikovani po zahtjevima gospodara. Pred desetak godina bio sam na nekakvom „Summitu" u hotelu Sheraton u Zagrebu na koji su došli razni ugledni američki profesori da nam govore kako treba brzo uvoditi kapitalizma, a posebno zato da Hrvatsku nagovore na uvođenja „Flat taxa" i niskih poreza, čega nema niti u Americi. Posebna zvijezda programa bio je tadašnji vrlo mladi premijer Slovačke koji je govorio kako to sve treba napraviti. On se pohvalio kako je već s 15 godina ušao u nekakve „nevladine organizacije" vođene od strane Amerikanaca, da bi na kraju u 35. godini postao premijer. Naš komentar za stolom je bio: „Znači, trebalo im je dvadeset godina da ga dizajniraju i dovedu na vlast".

A kod nas cijeli proces „preoblikovanja Hrvatske" da se što više odvoji od ponosnog Tuđmanovog razdoblja traje već petnaestak godina. U pozadini tog procesa stoji „Komitet petorice", V. Pusić, M. Pupovac, Ž. Puhovski, D. Butković i S. Goldstein koji vuku sve konce po uputama gazda iz inozemstva. U odvijanje tog procesa, u medije, u političare, lijevu inteligenciju, razne udruge, složenu mrežu i sve ostalo, uloženo je strašno mnogo novaca. Zato su već postali nervozni, jer misle da je posao gotov i da bi konačno trebali doći na vlast, da nas konačno vrate u Jugoslaviju, uguraju u Europu, da sve rasprodaju, od Podravke, Dubrovnika do Plitvica, itd., itd.

Što rade državotvorni Hrvati?

A što rade državotvorni Hrvati da to sve spriječe, da vrate državu u hrvatske ruke? Pa neki od njih se u svojim kabinetima bave pisanjem povijesnih knjiga u kojima nam dokazuju kako smo mi u pravu, ali su nas opet zvozali i prevarili, rješavaju probleme „iz stoljeća sedmog", drugi uživaju u narodnim igrama „potezanja konopaca i bacanja kamena s ramena", većina uopće ne razumije svu složenost suvremenog svijeta, pogotovo zbivanja u gospodarstvu, ne žele naučiti kako se danas vodi politička borba i - dobivaju 4.5% glasova na izborima.

Pajo Grkčević

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.