Za što smo se borili, što smo sanjali i što smo ostvarili
Sada, nakon 20 godina, kada se obično rade svečarske analize prohujalih godina, dobro je postaviti si pitanje: „Koliko smo ostvarili od onoga za što smo se borili, što smo sanjali i za što su mnogi umirali?" Kakva je to Hrvatska koju smo konačno dobili nakon toliko mnogo stoljeća čekanja i nakon što smo iz komunizma izašli puni nade da ćemo konačno dobiti domovinu koja će biti naša i u kojoj će moći sretno živjeti naša djeca i unuci.
Odmah možemo reći da niti u najcrnjim noćnim morama nismo mogli očekivati da će nakon 20 godina Hrvatska izgledati ovako kao sada.
Izlazili smo iz komunističkog, Noćna moraOdmah možemo reći da niti u najcrnjim noćnim morama nismo mogli očekivati da će nakon 20 godina Hrvatska izgledati ovako kao sadatotalitarnog sustava i očekivali smo demokraciju, srušili smo neefikasno komunističko gospodarstvo i očekivali smo uspješno kapitalističko gospodarstvo, došli smo iz sustava u kojem je vladala negativna kadrovska selekcija i očekivali smo sustav u kojem će napredovati najbolji, imali smo sustav dominacije jedne stranke i očekivali smo uspješni parlamentarizam, imali smo veliku inflaciju (svake godine poslije 1980. rasla je za 30%), drastičan pad standarda, par-nepar vožnje zbog nestašice benzina, stalne štrajkove (1989. štrajkalo je 470.000 radnika), promašene investicije i očekivali smo sustav u kojem svega toga neće biti, došli smo iz sustava u kojem su mediji bili pod nadzorom komunističke partije i očekivali smo slobodne, raznolike i kvalitetne medije, nekada smo imali političare koji su slušali diktat iz Beograda i nadali smo se političarima kojima će hrvatski nacionalni interes biti svetinja, itd.
U komunizmu smo, gdje smo god mogli ismijavali (javno ili tajno) samoupravljanje, radničke savjete, komunističke direktore, jer smo bili uvjereni da to sve uništava gospodarstvo i da je zbog toga naš standard mnogo niži od standarda ljudi na Zapadu. I naravno, kada smo se riješili komunizma, komunističkih direktora i Partije, kada smo ušli u kapitalizam svi smo očekivali da će sada naše gospodarstvo naglo biti bolje, „krenuti naprijed", postati uspješno, izvozno konkurentno, profitabilno, što će drastično povećati naš standard, kvalitetu života, vlasnici će znati cijeni sposobne ljude i htjeti će ih dobro platiti, eliminirati će se negativna kadrovska selekcija, imati ćemo demokraciju i slobodne medije, itd., itd.
Kako smo se gorko prevarili.
Zašto je propao komunizam
Komunizam je propao, pored ostalog,:
- jer je socijalističko gospodarstvo bilo loše, neučinkovito, mnogo lošije od kapitalističkog.
- jer su kapitalistička poduzeća inovativnija, mnogo ulažu u razvoj, zapadni znanstvenici ostvaruju mnogo bolje rezultate, imaju mnogo više patenata, imaju mnogo konkurentnije proizvode kojima pobjeđuju na tržištu.
- jer su komunistička poduzeća bila birokratizirana, uništavala su inicijativu, nisu poticala inovacije i nisu se mogla natjecati na tržištu s kapitalističkim poduzećima.
- jer nas je sve privlačila sloboda, bogatstvo i šarolikost Zapada.
- jer smo vjerovali da je demokracija mnogo bolji i uspješniji sustav od komunističkog totalitarizma
- jer su političari izabrani na slobodnim izborima mnogo bolji od onih izabranih na partijskim kružocima i izborima s jednim kandidatom.
- jer smo vjerovali da Zapad podržava razvoj demokracije i da će nam u tome pomoći. (Nismo vidjeli da se Zapadu fućka za demokraciju, da podržavaju sve diktatore po svijetu od Tita do afričkih diktatora i da ih zanima samo njihov goli pljačkaški interes.)
- jer je komunizam nastao na teroru, Golom otoku i uništavanju ljudske slobode uz krvavu pomoć UDBE i KOS-a.
Tome treba dodati slijed raznih povijesnih događaja od dolaska Pape u Poljsku, rušenja Berlinskog zida i još mnogo toga što se dogodilo u svijetu i u Hrvatskoj da je jedan omraženi totalitarni sustav koji je nanio toliko nesreće i zla u svijetu, konačno propao.
Oboružani s takvim iskustvima i saznanjima biti smo uvjereni da ćemo stvoriti novo društvo koje će ispraviti sve negativne strane starog društva.
Naivna društvena očekivanja (opisana u jednom znanstvenom radu 1999.) vezana uz proces privatizacije i razvoj kapitalizma kod nas bila su:
- porast gospodarske djelotvornosti
- postizanje društvene pravednosti - održanje društvene solidarnosti
- prikupljanje sredstava potrebnih za obnovu
- uvođenje stranog kapitala
U novo, kapitalističko društvo smo ušli kao naivni, pomalo priglupi „mali Ivica" u Disneyland.
I što se dogodilo?
Zapravo ništa se od svega toga što smo se nadali nije dogodilo. A dogodilo se ono što ni u snu nismo mogli očekivati:
gospodarstvo je danas loše, industrija je uništena, izvoz je čak manji nego u komunizmu, (pokrivenost uvoza izvozom u 1976. bila je 66,2%, a u 2009., 49,5%, te je povećana za 2,2 posto u odnosu na 2005. kad je iznosila 47,3%, što je većim dijelom rezultat smanjenog uvoza).
gospodarstvo uopće nije postalo učinkovitije od nekadašnjeg komunističkog. (iako imamo i primjere poduzeća koja su nekada imala i 1000 zaposlenih, sada imaju 200 i uspješno posluju.)
poduzeća nakon što su privatizirana u večini slučajeva nisu ništa uspješnija nego prije kada su bila u državnom vlasništvu, a u velikom broju slučajeva novi vlasnici su uništili poduzeća.
odnosi među ljudima u većini poduzeća su mnogo gori nego prije, ljudi su mnogo nezadovoljniji, a ima ogroman broj nezaposlenih.
uništena je najbolja hrvatska industrija koja je mogla izvoziti, a preplavili su nas strani shoping centri koji prodaju samo stranu robu.
nekada je kod uvoza npr. lokomotiva propisivano da 50% opreme mora proizvoditi domaće poduzeće (npr. KONČAR), a sada nikome niti ne pada napamet da nešto takvo uvjetuje kod uvoza strane robe. Čak su ismijali ljude koji su to predlagali.
poduzeća koja su prodana strancima ostvaruju za strane gazde profite u milijardama eura, a u Hrvatskoj masovno otpuštaju radnike. HT koji pliva u novcima je otpustio preko 5000 hrvatskih radnika, a njihov je direktor uvažena javna osoba, savjetnik Predsjedniku i svima soli pamet o tome kako unaprijediti hrvatsko gospopdarstvo. A čak voli i držati moralne prodike o poštenju.
zavladala je još gora negativna kadrovska selekcija po partijskim, stranački, rođačkim, plemenskim i ostalim kriterijima koja je eliminirala sve ljude sa znanjem i isksutvom. Stvoreno je društvo koje mrzi znanje i sposobne ljude, zavladali su trećerazredni, nesposobni i pokvareni ljudi..
nadzorni odbori su postali mnogo gori od nekadašnjih radničkih savjeta, pa su poduzeća bez ikakvog stvarnog nadzora. Nekada su u radničkim savjetima bili i nestručni ljudi, ali su barem bili zainteresirani za poduzeće u kojima su radili. Sada su u nadzornim odborima potpuno nestručni ljudi i krajnje nezainteresirani za poduzeće koje nadziru. Zanima ih samo plaća koju za svoj „rad" primaju. Kraj njih direktori imaju apsolutnu moć koja im omogućuje da potpuno unište poduzeće.
u poduzećima se uopće ne potiču inovacije, a u rijetkim slučajevima razvoj.
na području razvoja novih proizvoda rezultati su katastrofalni u odnosu na komunističko razdoblje. U komunističkom razdoblju Pliva je stvorila Sumamed, Podravka Vegetu, Končar je proizveo najveće generatore na svijetu, a prof.dr.Vojisalv Bego na području elektrotehnike došao je do znanstvenih otkrića svjetskih razmjera. A takvih primjera ima mnogo. Danas u slobodi i u kapitalizmu to izgleda kao nešto potpuno nevjerojatno i nemoguće. Takvi su rezultati danas potpuno nedostižni.
nekada smo čak imali na pojedinim područjima vrhunsku znanost, a sada je sve okrenuto istraživanjima koji će završiti samo u nekakvim elaboratima, u ladicama i nekakvim člancima. Razvoj je potpuno zaustavljen i sveo se na ispunjavanje formulara za EU fondove. 'Slobodni mediji'prije je Partija vladala u medijima i postojala je cenzura, ali su novine imale kulturnu rubriku i često vrlo kvalitetne analize i članke i veliku tiražu. Sada slobodnim medijima upravljaju oglašivači i strani vlasnici, kvaliteta tekstova je jako niska, a tiraža novina isto tako. A cenzura je još gora nego u komunizmuZnanost se potpuno odvojila od realnosti i postala neupotrebljiva, beskorisna i skupa.
prije smo imali jednog diktatora, sada svaka stranka, svaka općina, svaki grad i svako selo, svaka institucija ima svog diktatora koji radi što hoće.
prije je Partija izabirala, vlast a sada nam vlast izabiru oni koji upravljaju medijima i bankama u skladu sa stranim interesima.
nadali smo se da ćemo se konačno riješiti komunista i komunističkog mentaliteta i provesti lustraciju, a oni su svugdje zavladali i svoj način mišljenja su nametnuli cijelom društvu.
prije je Partija vladala u medijima i postojala je cenzura, ali su novine imale kulturnu rubriku i često vrlo kvalitetne analize i članke i veliku tiražu. Sada slobodnim medijima upravljaju oglašivači i strani vlasnici, kvaliteta tekstova je jako niska, a tiraža novina isto tako. A cenzura je još gora nego u komunizmu.
prije smo imali jednu televiziju i vrhunske drame, od „Prosjaka i sinova" do „Malog mista" i „Gruntovčana". Sada imamo mnogo televizija i bijednu kvalitetu trivijalnog programa kojima se ljudi zaglupljuju.
nekada su naši intelektualci bili elita, zastupali su hrvatske interese, imali su jako izražen nacionalni osjećaj, bili su okupljeni oko Matice Hrvatske i bili su spremni ići i u zatvor zbog svojih ideala. Sada više elite nema. Imamo uske specijaliste koji uopće ne poznaju niti razumniju društvo u kojem žive, lako se daju kupiti (i kao „struka" rado potpisuju sve tajkunske i političke odluke) i žele kao i svi drugi iskoristiti priliku da se obogate (prodavajući ocjene na ispitima, doktorate i slično – primjer afera Indeks.). A uz vlast dominira „elita" koja mrzi Hrvatsku, slavi Tita i osvećuje nam se, jer su izgubili komunizam i Jugoslaviju.
nekada je Matica hrvatska bila stožerno mjesto obrane hrvatskih nacionalnih interesa, a sada se za Maticu gotovo niti ne čuje, osim kada izdaje rječnik na najboljim tradicijama hrvatsko-srpskih rječnika.
nekada je Matica hrvatska mogla okupiti i mobilizirati ogroman broj ljudi, danas hrvatske, tzv. državotvorne stranke dobivaju bijednih 1% glasova na izborima ( i još okolo pričaju kako je to uspjeh i na krilima tog uspjeha "idu dalje").
Još bi svatko od nas tom tragičnom nizu mogao dodati još mnogi drugih primjera.
Samoupravljači, magareće uši i bič
Kolika je uopće razlika između nekadašnjih socijalističkih samoupravljača i današnjih kapitalističkih radnika?
Samoupravljači su imali iluziju da o svemu odlučuju, a nisu odlučivali o ničemu. Današnji radnici ne odlučuju ni o čemu, ali nemaju niti iluziju da odlučuju o bilo čemu. (Izgubili su iluziju i da odlučuju na izborima, pa u sve manjem broju idu glasovati).
Nekadašnji samoupravljači nisu bili dobro plaćeni, nisu puno radili, mislili su da nemaju nikakvog gazdu i imali su osjećaj sigurnosti. Današnji radnici su isto tako slabo plaćeni, ali moraju puno raditi, imaju gazdu i nemaju nikakav osjećaj sigurnosti.
Jedino što smo stvarno dobili je puno različitih blistavih perlica, užitak šopinga, Big Brothere, hamburgere, Severinu, turske sapunice i Coca colu. I jedan je broj ljudi postao enormno i neopravdano bogat.
Većina je očekivala ipak neki veći napredak i drugačije promjene.
Na kraju možemo se sjetiti priče o Pinokiju koju smo čitali dok smo bili mali. Sada je ta priča postala jako poučna i simbolična.
Nakon propasti komunizma, naši su ljudi najprije, kao i Pinokio i njegovi prijatelji bez razmišljanja i pohlepno navalili na kolače, slatkiše, cirkus i lunapark. Na sve ono što im je prije nedostajalo ili je bilo zabranjeno.
A kada su Pinokiju i njegovim prijateljima počele rasti magareće uši, kada su počeli njakati i pretvarati se u magarce, bilo je već kasno. Gazde su ih upregle u kola i ubrzo bičem naučili poslušnosti.
Svaka sličnost sa stanjem u Hrvatskoj nije slučajna.
U Hrvatskoj je stvoreno društvo koje je u sebi objedinilo sve negativne osobine i komunizma i kapitalizma, društvo kojim se upravlja u skladu sa stranim interesnima, društvo koje je izgubilo svoj ponos i dostojanstvo, kojeg mediji kontinuirano razaraju i u kojem se uništavaju sve ljudske, obiteljske i nacionalne vrijednosti. Društvo u kojem je jako veliki broj ljudi nesretan, prevaren, ponižen i povrijeđen.
Zar je za takvu Hrvatsku 18.000 ljudi dalo svoje živote?
Pajo Grkčević