Hrvati i politika

Nakon što se stišala izborna groznica, nakon što smo se nagledali ovakvih i onakvih kandidata, nakon što se dogodilo ono što se dogodilo, možda bi trebalo početi malo analizirati ne samo izbore već i društvo i vrijeme u kojem živimo. I u kojem idemo na izbore i donosimo odluke važne za budućnost naše djece. Ako sve to pokušamo malo bolje razumjeti, možda ćemo lakše predvidjeti budućnost koja stoji pred nama. Iako mi je jedan prijatelj rekao da je bolje da ništa ne razumijemo, jer nam neznanje i glupost olakšava teret koji inače nose oni koji razmišljaju i žele znati.

Zašto su Hrvati opsjednuti politikom?

Nakon svih naših izbora možemo zaključiti da ljudi koji su napunili Sabor, kao i oni koji su željeli tamo doći, a na temelju onoga što su govorili, o čemu su govorili i kako su govorili i što su radili, po svom intelektualnom kapacitetu i intelektualnoj širini nisu ništa bolji niti drugačiji od prosjeka ljudi kakve možemo naći u kafićima, birtijama, na klupi kada hrane golubove ili na placu gdje se prodaje grincajg i zelje. Birtijska razinaNakon svih naših izbora možemo zaključiti da ljudi koji su napunili Sabor, kao i oni koji su željeli tamo doći, a na temelju onoga što su govorili, o čemu su govorili i kako su govorili i što su radili, po svom intelektualnom kapacitetu i intelektualnoj širini nisu ništa bolji niti drugačiji od prosjeka ljudi kakve možemo naći u kafićima, birtijama, na klupi kada hrane golubove ili na placu gdje se prodaje grincajg i zeljeA i takvi političari imaju i moć i vlast, a i sve beneficije koje uz to idu. I to izaziva veliku zavist u prosječnih Hrvata i budi velike ambicije. „Ako ovaj, taj i takav može biti saborski zastupnik, e onda mogu i ja", misli prosječan Hrvat koji u kafiću razmišlja o životu. Zato su Hrvati opsjednuti politikom i političarima, u stanju su iste stvari slušati pet puta na dan, u svim vijestima i dnevnicima, u trenucima kada ne gledaju turske i ostale sapunice.

Možemo zaključiti da političari predstavljaju pravi prosjek hrvatskih građana i birača koji su ih izabrali. Ali se onda postavlja i pitanje čemu uopće organizirati komplicirane i skupe izbore kada se sve može postići na puno jednostavniji način. Pročitao sam jednom (naizgled neozbiljan) prijedlog (temeljen na izvornom iskustvu grčke demokracije) da bi se ista, odnosno bolja, kvaliteta Sabora postigla i najobičnijim izvlačenjem brojeva, kao u lotu, odnosno nasumičnim izborom iz ukupnog biračkog popisa. Tako se biralo vladare u antičkoj Areni, dužda u srednjevjekovnoj Veneciji i porotnike na suđenjima danas u SAD-u. To bi sve bilo mnogo jeftinije, rezultati bi u konačnici bili isti ili bolje, ali bi se lišili skupih izbornih predstava.

Dobiva li se i pamet pobjedom na izborima?

Društvo je veoma složeni sustav koji se sastoji od bezbroj raznih podsustava, u kojima djeluje velik broj ljudi, raznih interesa, znanja, različitih uvjerenja, kultura, načina razmišljanja. A posebno je složen gospodarski sustav. Pored toga je cijelo društva pod nevjerojatnim snažnim i brutalnim udarima moćnih svjetskih interesnih skupina i njihovih dugoročnih planova. Uspješno upravljati takvim složenim sustavom, štititi dugoročno nacionalne interese, štititi vrijednosti države, štititi moralne i ljudske vrijednosti društvene zajednice mogu samo ljudi posebnog kova, koji zato zaslužuju da ih nazivamo državnicima.

Međutim, sada smo došli do toga da cijelo naše društvo smatra da za vođenje zemlje, za rješavanje nevjerojatno složenih i teških problema ne treba niti znanje, niti iskustva, već je dovoljna samo (recimo) dobra namjera i pobjeda na izborima. A uz pobjedu će, valjda, doći i pamet da se upravlja državom. Tako misle i oni koji su osvojili vlast i oni koji su ju izgubili i oni koji su ju htjeli osvojiti i oni koji su glasali ili za jedne ili za druge. A tako misle i svi oni „veliki domoljubi" koji su se angažirali kroz bezbroj strančica obećavajući da će riješiti sve hrvatske probleme.

Više, manje svi su Hrvati svjesni (nadam se) da je veliko znanje potrebno da se projektira neki most, konstruira generator i transplantira srce. A velika je vještina potrebna da majstor napravi prave cipele. Ali je većina Hrvata uvjerena da za vođenje jedne zemlje, za rješavanje nevjerojatno složenih problema nije potrebno niti iskustvo, a niti neko posebno znanje.

Na izborima hrvatskim glasačima nisu važni programi, pokazana sposobnost i znanje da se nešto korisno učini. Na izborima se odluke uglavnom ne donose racionalno već su rezultat medijskih sugestija (kao i u cijelom zapadnom svijetu). Ja vjerujem da bi se Hrvate usred zime moglo uspješno uvjeriti da je zapravo ljeto i mnogi bi se u kupaćim gaćicama pojavili na snijegu.

Na nekim prijašnjim izborima na Korčuli birači nisu izabrali osobu koja se nesebično borila protiv droge, najvećeg zla na otoku, u Zagrebu nisu nikada glasali za najvećeg borca protiv korupcije i pljačke, Tomislava Jelića, a dr. Hebrang se žalio da su njega koji je aktivno pomagao Vukovaru i Srednjoj Bosni tijekom rata, na izborima pobijedile osobe koje nisu nikada bile tamo. Često sam čuo objašnjenje za izbor nekog mladog političara: „On je mlad, bude naučio, treba mu dati šansu da nauči". To je isto rako logično kao i da se za izbor pilota Boeinga kaže: „On nije nikada pilotirao, ali je mlad i pametan pa će se tijekom leta naučiti". Neznanje pilota aviona može prouzročiti smrt stotinjak ljudi, a neznanje ljudi koji vode zemlju može unesrećiti milijune ljudi.

Na ovim smo izborima vidjeli ljude koji ne znaju kako se organizira običan sastanak, a uvjereni su da bi mogli organizirati i voditi cijelu zemlju. A rasprave su se vodile na način kako se diskutira u svakom kafiću uz Trešnjevački plac u subotu u jutro. Tema o nastupima Tereze Kesovije u Srbiji (u biti krajnje trivijalna tema) izaziva desetine žučnih komentara na HKV portalu, a tema o tome kako otvarati radna mjesta i gdje će raditi naša djeca većini „Velikih" Hrvata koji misle da su preuzeli monopol na hrvatstvo, je potpuno nezanimljiva i dosadna. Jedan poznati i ugledan naš intelektualac (veliki i iskreni domoljub) jednom mi je rekao da on teme gospodarstva u novinama jednostavno preskače. A uvjeren je da zna što je za Hrvatsku važno i koji su hrvatski nacionalni interesi.

Do zadnjeg časa naši su znanstvenici vjerovali da će samoupravljanje trajati vječno i nisu se uopće snašli kada je komunizam propao (neki se ni do danas nisu snašli). Zato se dogodilo da 90-tih nisu shvatili složene procese „ubrzane privatizacije" koji su nama, a i svim tranzicijskim zemljama, nametnuti izvana kao gotov projekt koji se nije nitko usudio odbiti. A o restrukturiranju gospodarstva da ne govorimo, jer znanost u tim procesima nije bila niti blizu pa su sve odradili tajkuni i političari. I onda se sada svi čudimo što nam se dogodilo.

Oni koji su trebali biti elita društva, ljudi koji su trebali najviše znati, pomoći u razvoju društva, su potpuno zakazali. Ostali su zakopani i zaštićeni u svojim uskim stručnim, akademskim područjima ne shvaćajući uopće nevjerojatne i turbulentne procese koji se oko nas odvijaju i koji su razorili društvo i nas uništavali.

O bolnim rezovima i budućnosti

Sada neprestano slušamo kako će trebati učiniti bolne rezove i plaši se narod drastičnim rezanjem troškova, obećanjima o masovnim otpuštanjima i predviđanjima o teškoj godini koja nas čeka. I očekuje se razumijevanje za te teške odluke (o kojima se prije izbora nije govorilo).

Ne treba mnogoBolni rezoviSada neprestano slušamo kako će trebati učiniti bolne rezove i plaši se narod drastičnim rezanjem troškova, obećanjima o masovnim otpuštanjima i predviđanjima o teškoj godini koja nas čeka. I očekuje se razumijevanje za te teške odluke (o kojima se prije izbora nije govorilo) mudrosti da se ukidaju radna mjesta, popuni zavod za zapošljavanje, povećaju porezi, smanje mirovini i na taj način režu troškovi. Ali treba jako mnogo znanja i sposobnosti da bi se povećali prihodi i otvarala radna mjesta pokrenulo gospodarstvo i povećao izvoz. A o tome nitko ne priča ništa konkretno. Sve se svodi na visokoumne fraze različitih „mudraca" o tome kako bi trebalo nešto napraviti. A čak sam pročitao stupidnu tezu da je akcija „pokretanja gospodarstva" marksistička floskula. Mediji, od TV do novina, puni su izjava i savjeta raznih mudraca i „nezavisnih konzultanata i ekonomista" koji u životu nisu bili niti blizu proizvodnje. I svi pomno slušaju njihove savjete i mudrosti, odnosno hrpu fraza od kojih nema nitko nikakve koristi.

Valjda će jednom netko shvatiti da su najvažniji zadaci danas:

Otvaranje novih radnih mjesta, pokretanje gospodarstva i izvoz

Definiranje strategije razvoja – briga za budućnost

S temama gospodarstva i razvoja ozbiljno se ne bave niti političari, niti znanstvena zajednica, niti javne službe, niti mediji, a niti cijela hrvatska javnost, ne bavi se niti HAZU, niti Sveučilište, niti Komore, niti naši silni intelektualci, stotine i tisuće naših profesora, doktora i mudrih „nezavisnih savjetnika", a niti intelektualci iz HKV-a. A kada se ipak o tome želi nešto kazati, organizira se stručni skup koje na kraju napiše „mudru" deklaraciju što lebdi izvan vremena i prostora i koju nitko ozbiljno ne shvaća. Na stručnim skupovima naša znanstvena elita vrlo često izražava svoje nezadovoljstvo, jer ih vlast ne sluša i ne pita za savjet. Jednom sam slušajući ta sva predavanja iskreno rekao: „Da sam ja vlast niti ja vas ne bih slušao". Većinu zanima kako da sačuvaju svoje sinekure, svoja radna mjesta, svoje položaje, a uskoro i svoje mjesto, po mogućnosti, u EU birokraciji.

HKV okuplja hrvatsku intelektualnu elitu, ali ni tu elitu izgleda ne zanima gdje će naša djeca raditi i od čega će ova zemlja živjeti. Svi žive u uvjerenju da „novci rastu na drvetu".

Veliki problem Hrvatske je što uopće nema elitu koja promišlja cjelovitu sudbinu zemlje, već imamo uske specijaliste koji „od drveća ne vide šumu", imamo ljude izgubljene u vremenu i prostoru, zakopane u nekakvim zakutcima prošlosti, mnogobrojne ugledne trećerazredne „prodavače magle" i sluge koji kao „struka" služe sve gospodare koji se pojave, a mnogima od njih do ove zemlje nije niti najmanje stalo, već gledaju samo svoje interese.

Kako se uništava obrazovanje

Već polako postaje jasno da (a to nam neki zapadnjaci i otvoreno govore) u EU nije predviđeno da Hrvatska ima razvoj i proizvodnju za izvoz, da ima industriju, da ima jako sveučilište. Nama su namijenili turizam, da budemo konobari, plešemo narodne plesove (kao Indijanci u rezervatu) i uslužujemo zapadne turiste koji će doći na našu obalu (ako će uopće još biti naša). Nekada visoka razina naših fakulteta već je uništena Bolonjskim procesom, komercijalizacijom i trkom za bogaćenjem. Pred desetak godina njemački profesori su otvoreno rekli našima da je predviđeno da u Hrvatskoj na fakultetima imamo samo prvi stupanj, a onda će najbolji ići u Njemačku na završni stupanj.

Scenarij je detaljno razrađen i sve se malo po malo odvija po tome.

A da bi se uništavanje i srozavanje kvalitete našeg visokog školstva i znanosti olakšalo, ubrzalo i podmazalo trebalo je samo ubaciti među profesore i znanstvenike novac i mogućnost brzog bogaćenja – i afere Index i slične su postale normalni dio tog procesa. Započelo je prodavanje titula i ocjena na ispitima, bezvrijednih elaborata, a „struka" je uvijek bila na raspolaganje da politici da blagoslov svakakvim političkim odlukama, ako joj se za to nekako plati. Pročitao sam mnogo bezvrijednih (skupo plaćenih) elaborata o svemu svačemu, nakićenih silnim titulama autora. Jedan ogorčeni profesor mi je rekao: „Od nas dvjesto profesora na fakultetu dvadesetak je nepoštenih, ali oni vladaju i oni su većina". Mnogi su se profesori ogorčeni stanjem u okolini, nemoćno da nešto promijene povukli u svoje laboratorije, svoje knjige ili se okrenuli EU natječajima.

A posebna su priča privatni fakulteti. Tamo studenti nisu studenti, već klijenti koji „plaćaju pa moraju dobiti diplomu". Znam slučaj dva naša poznata, profesora koji su s puno entuzijazma i starinske ljubavi prema znanju i obrazovanju mladih osnovali privatne poslovne škole sa željom da daju vrhunsko obrazovanje. I postavili su mlade biznismene da budu direktori i bave se poslovanjem fakulteta. Naravno, ubrzo su direktori zaključili da starci samo kompliciraju i koče razvoj škole i izbacili su ih. I nakon toga biznis je krenuo. Jedan član upravnog vijeća tog fakulteta mi je sve to pokušao opravdati: „Kada je onaj dosadni starac otišao, broj studenata nam s povećao pet puta". Moj komentar je bio samo: „Stvarno ne shvaćam zašto se uopće gnjavite školom i predavanjima. Zar nije jednostavnije da im svima diplome odmah pošaljete Internetom".

I što je najgore u svemu, svi to znaju i nikoga za to nije briga. Kao što nije najgore da su nekoliko profesora u aferi Index uhvatili i strpali u zatvor. Najgore od svega je da su to svi znali, znao je to cijeli Zagreb, ali su svi okretali glavu, jer „to se nas ne tiče".

Kako se uništava razvoj

Razvoj predstavlja najvišu razinu ljudske djelatnosti. Ima li kod nas ljudi koji uopće znaju što su to razvojni projekti? Pravi razvojni projekti stvaraju nove proizvode, nova rješenja, stvaraju se u laboratorijima i radionicama, stvaraju dodanu vrijednost, a kod nas se smatra da je razvojni projekt kopanje ceste i kanala, izgradnja infrastrukture, zgrade ili mosta. Naravno, te infrastrukturne projekte će po mogućnosti realizirati stranci, u njih ćemo mi ulagati svoje novce i uz to kupovati stranu opremu.

A pravi razvojni projekti koji će stvarati novce i čiji se rezultat kao proizvod može prodati u izvoz, su nepoznato područje naših elita. Na fakultetima je razvojnim projektima jedini cilj objavljivanje u stručnim časopisima– od kojih naše gospodarstvo nema nikakve koristi.

Nedavno je usvojen proračun Grada Zagreba za 2012. godinu. Proglašava se razvojnim i socijalnim. A u njemu nije niti jedan pravi razvojni projekt. U stvari, svi su se složili da je parkiralište ispod Mimare najvažniji razvojni projekt Grada Zagreba. I nitko na to nije reagirao, nikome to nije čudno. Uskoro ćemo i postavljanje klupa u parku proglašavati razvojnim projektima. Tisuće stručnjaka i znanstvenika u Gradu Zagrebu ne mogu osmisliti niti jedan ozbiljan razvojni projekt koji bi imao važnost za budućnost Grada.

Ispričao mi je jedan prijatelj da Grad Zagreb jedini od svih gradova i županija nema usvojenu Strategiju razvoja. Ali i svi ostali imaju strategije koju su im po narudžbi napravili neki instituti ili konzultanti, a ljudi na vlasti ih neće niti izvaditi iz ladice i pročitati. Hrvatski razvoj je potpuno zaustavljen i svodi se na ispunjavanje formulara za EU fondove, odnosno znanstvene projekte od kojih Hrvatska neće imati nikakve koristi.

To govori o našoj budućnosti.

O krizi i izlasku iz krize

Jedan naš ugledan profesor svjetskog glasa (u mirovini) ljetos je pokrenuo akciju da se organizira stručni skup s temom „Kako hrvatska znanost može pomoći u izlasku iz krize". Akcija je naišla na jako slabu podršku, a sve je propalo, jer je savjetnica Predsjednika Republike za znanost, profesorica s Filozofije, cijelu akciju ismijala.

Kriza je toliko velika koliko smo mi sposobni da se s njom suočimo i da ju rješavamo. Početkom 90-tih kriza je bila mnogo veća, imali smo i rat i uspjeli smo ju prebroditi. Sada se s krizom mnogo teže nosimo, jer se u zadnjih 10 godina provodi proces u kojem su s važnih funkcija eliminirani gotovo svi ljudi koji su imali znanja i iskustva da rješavaju probleme. I zamijenili su ih mladi, neiskusni ljudi koji ništa ne znaju i znaju samo slušati gazde i klimati glavom. Takvi ljudi naravno da ne mogu riješiti niti jedan ozbiljan problem. Na primjer, na vodeće mjesto poduzeća koje se bavi projektima vrijednim i milijardu eura postavljen je potpuno neiskusan čovjek bez znanja koji u životu nije vodio niti kiosk za prodaju novina. Takve kadrovske odluke se donose na temelju glupe teze da menadžer ili ministar ne treba biti stručan, jer je okružen stručnjacima. Time se opravdalo postavljanje tisuće potpuno nestručnih ljudi na ključna mjesta u gospodarstvu, agencijama i upravi koji su upropastili zemlju.

A takvi ljudi nisu u stanju niti shvatiti krizu, a kamoli da nađu izlaz iz nje.

Hrvatska ima veoma mnogo izvanredno sposobnih, pametnih i dobrih mladih ljudi na svim područjima djelatnosti od znanosti, poduzetništva, umjetnosti do športa. Međutim pred njih se u njihovom razvoju stavlja tako mnogo prepreka, mnogi se stalno sudaraju s nevjerojatno mnogo ništarija i čudovišta, da je pravo čudo kako uopće uspiju napredovati i nešto napraviti. A istovremeno na svim razinama napreduju nesposobni, trećerazredni poslušnici.

Zaključak

U svakom društvu ima i pametnih i bedastih, sposobnih i nesposobnih, lijenih i radišnih. Uspijevaju i napreduju ona društva koja cijene rad, znanje, sposobnost i poštenje i uspiju pozitivnom selekcijom izabrati najbolje i dati im šansu da rade za boljitak društva. Ta društva imaju osiguranu budućnost.

Zaostaju i propadaju ona društva koja imaju negativnu kadrovsku selekciju koja na površinu dovodi najnesposobnije. Takvi vode zemlju u propast i uništavaju joj budućnost.

I u tome je sva mudrost koja stvara razliku između uspješnih i neuspješnih zemalja.

Pajo Grkčević