Hrvatski predsjednik spreman Srbiji oprostiti 30 milijardi eura?

(Tekst za koji "Večernji list" ne želi da pročitate)

Ivo Josipović,za sada odlično obavlja ulogu visokog predstavnika međunarodne zajednice za Balkan sa sjedištem u Zagrebu. Razmjenio je prijateljske posjete sa Borisom Tadićem . Spreman je na povlačenje tužbe protiv Srbije, u čijoj je izradi dao svoj značajan doprinos. Kruna dosadašnjeg rada u toj ulozi, poglavito pomirenju agresora i žrtve, najnovija je titula „Ličnost godine 2010.", koju mu je ovih dana u Banja Luci dodijeljena na temelju ocjene novinara Nezavisnih novina. Uspjeh je tim veći, ako znamo da se radi o novini koju čitaju oni koji je pišu, njihovi prijatelji i rodbina. Čestitam!

Ono što međutim brine jest to, što se čini da je zbog ovog međunarodnog angažmana, Josipović zapostavio ulogu predsjednika Republike Hrvatske. Kada to kažem mislim da predsjednik Josipović, radeći na pomirbi sa susjedima, nije u dovoljnoj mjeri vodio računa o interesima vlastitih građana i Republike Hrvatske, kojoj je na čelu. Brine me i njegovo često spominjanje povlačenja tužbe protiv Srbije. Jest da je reterirao, pa danas više nije tako rezolutan kao prije nekoliko mjeseci, no još uvijek povlačenje tužbe protiv Srbije voli hrvatskim građanima prezentirati kao da je to u njihovom interesu i interesu Republike Hrvatske. Po mom mišljenju, suprotnom predsjednikovu , to je u interesu svih osim Republike Hrvatske i njenih građana!

Možda je ova moja ocjena rezultat činjenice da ja to kao laik ne razumijem poput predsjednika, koji je usput i vrhunski stručnjak za predmetna pitanja, što ga je legitimiralo, da sa suradnicima bude pozvan u ime Republike Hrvatske sastaviti tužbu. Upravo vodeći računa o tom, odlučio sam, uz potporu nekolicine ljudi, koji iz razumljivih razloga žele ostati anonimni, te svoje dvojbe raspraviti sam sa sobom, na ovom mjestu, pred ukupnom hrvatskom javnošću, kako bih eventualno isprovocirao javnu raspravu oko ovog, po meni vitalnog pitanja za budućnost Republike Hrvatske.

Lakše bi mi bilo da je naš predsjednik objasnio zašto zagovara povlačenje tužbe? Da li to vidi kao još jednu u nizu prijateljskih gesta? Boji se srpske protutužbe? Ne vjeruje u osnovanost tužbe koju je sam sastavljao? Nešto drugo? Nije objasnio niti najnoviju ušminkanu izjavu prema kojoj bi trebali povući tužbu kada riješimo sva pitanja koja su njom tangirana? Što se prijateljske geste tiče, držim da Srbija nema pravo očekivati tu vrstu geste, niti je itko u ime hrvatskog naroda ima pravo obećavati. Uostalom, kakve veze imaju prijateljski i dobrosusjedski odnosi dviju država sa krucijalnim otvorenim pravnim i političkim pitanjima. Prijateljsko ozračje je dobro došlo tek da se teška pitanja lakše rješavaju. Međutim, Hrvatska ne može unedogled prijateljstvo susjeda kupovati na vlastitu štetu. Njemačka je svoje prihvaćanje od strane dojučerašnjih neprijatelja nakon II. svjetskog rata zaslužila bezrezervnom osudom zločina koji je počinila pod Hitlerom i plaćanjem ratne odštete.Židovi još i danas, zbog čega uživaju moje osobito poštovanje, proganjaju scenariste i izvršitelje genocida nad svojim narodom, 60 godina kasnije! Mi Hrvati lako zaboravljamo i brzo opraštamo! Srbija pak, umjesto da postupi kao Njemačka, uporno odbija priznati agresiju na Hrvatsku . Umjesto toga podnosi krajnje neutemeljenu protutužbu protiv Hrvatske, tek toliko da uspostavi neku vrstu procesne ravnoteže. Tek toliko da i oni imaju što povući ako to učine i naivni Hrvati. To ponašanje nije ponašanje prijatelja, kakvim nam se predstavljaju! Budući da je predsjednik Josipović rekao kako bi bilo oportuno povući tužbu nakon što riješimo pitanja koja su predmet tužbe, odlučio sam se obratiti Ministarstvu pravosuđa, Uredu za suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima, s molbom da mi se dogovori s kojom namjerom i svrhom je Republika Hrvatska podnijela predmetnu tužbu.

Dio odgovora citiram: „Hrvatska je vjerujući da je počinjen genocid, sa željom da se utvrdi povijesna istina obratila najvišem međunarodnom tijelu koje može odlučivati o sporovima između država i Tužbom zatražila da Srbija (1) privede pravdi osobe koje su počinile genocidna djela; (2) dostavi informacije o nestalim osobama ; (3) vrati kulturna dobra odnesena iz Hrvatske te (4) plati naknadu štete."

Kako vjerujem da je svakom u Hrvatskoj notorno poznato stanje stvari po ovim pitanjima, ostaje mi postaviti pitanje našem predsjedniku.

Poštovani gospodine predsjedniče, oni koji se s Vama ne slažu ali Vas poštuju kao svog predsjednika , mole da im odgovorite - koju od ove četiri obveze je Srbija ispunila u cjelosti, da Vi već sada zagovarate povlačenje Tužbe. Tko će, kada i gdje, gospodine predsjedniče, odgovoriti na pitanje je li Srbija izvršila genocid i agresiju na Hrvatsku, ako tužba bude povućena? Jeste li od prijatelja Tadića tražili da prizna agresiju? Nije još vrijeme za to? Nikada neće biti vrijeme za to! Ali je zato uvijek vrijeme za hrvatske ustupke! Kakva je to nova Srbija , koja nije spremna priznati agresiju? Srbija koja nije spremna priznati agresiju je i dalje Miloševićeva Srbija! Pri tom je potpuno nebitno je li joj na čelu slatkorječivi i šarmantni Tadić ili Vojislav Šešelj!

I konačno, možete li reći, gospodine predsjedniče, svojim građanima, jeste li svjesni koliku je štetu agresor nanio Hrvatskoj. Može li si ova Hrvatska, osiromašena i opljačkana, priuštiti kupovati prijateljstvo s dojučerašnjim agresorom na način da odustaje od tužbe koja je po mojem skromnom zdravorazumskom shvaćanju conditio sine qua non njene budućnosti, a usudio bih se reći i njenog opstanka. Bez jasnog definiranja agresora i žrtve Domovinski rat će biti tretiran kao građanski na čemu radi čitava vojska činovnika već gotovo dva desetljeća. Doktrina onih koji slažu balkanski mozaik, kakvo god ime nosio u budućnosti, jednostavno ne trpi pojmove pobjednika i pobjeđenog niti agresora i žrtvu. I to je problem! Vaša je vrhunska državnička zadaća u ovom osjetljivom povjesnom trenutku pomiriti međunarodne zahtjeve i zaštiti vitalne hrvatske interese! Nemoguće? Tadiću uspjeva!

Ako Hrvatska odustane od tužbe i zahtjeva za naknadu štete kao zaloga novog prijateljstva sa Srbijom, od kud će namaknuti taj novac? Hoće li međunarodna zajednica dati Hrvatskoj bespovratni kredit ili jednokratnu pomoć u tom iznosu? Hoće li to naknaditi oni koji zagovaraju povlačenje tužbe ili će to opet pasti na leđa onih koji, niti su hrvatsku rušili, niti su tužbu sastavljali, niti bi je, da se njih pita povlačili - hrvatskog naroda ?! Što kazati na koncu? Hrvatska pa i njen predsjednik trebaju nastaviti razvijati prijateljske, dobrosusjedske, gospodarske i ine odnose sa Srbijom, no Srbija mora priznati agresiju na Hrvatsku i naknaditi štetu Hrvatskoj. Bez takvog epiloga, na Tadićevu ispriku prigodom nedavne posjete Hrvatskoj, moći ćemo gledati jedino kao na još jedan bizantinski manevar, a na njeno veličanje od strane hrvatskih političara kao na još jedan akt hrvatske političke naivnosti. Hoće li Josipović u dogledno vrijeme i u Zagrebu biti proglašen osobom godine na temelju mišljenja novinara neovisnog „Hrvatskog slova" ovisi prije svega o tome hoće li u narednom periodu biti, više visoki predstavnik međunarodne zajednice za Balkan sa sjedištem u Zagrebu ili predsjednik Republike Hrvatske?

Vladimir Gredelj
Speakers’ Corner by Vladimir Gredelj