Hrvatska nam već dugo spava...

Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
visoko se bude stala kad ju zbudimo.
Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
ak je sada u snu mala, će se prostranit. (Ljudevit Gaj)

Još je davnih dana Ljudevit Gaj napisao ove budničarske stihove. Prije gotovo dva stoljeća Hrvate i hrvatski narod trebalo je riječima potaknuti na osvještavanje kulturne i narodne svijesti. Danas je, LekcijaBrod nam je već dobrim dijelom potonuo i sada svi pišemo i govorimo o spašavanju. Hoćemo li ikada naučiti lekciju? Kažu, da se dobro nauči ako se puno ponavlja – izgleda da je onda Hrvatska jedan od marljivih i odličnih učenika koji će na kraju gradivo i usavršiti.izgleda, došlo vrijeme da se riječima Ljudevita Gaja trgnemo iz sna. Hoće li nam ove riječi stare gotovo dva stoljeća biti dovoljne ili će ih možda danas ispjevati neki novi Gaj – ne znamo. No vrijeme nas doslovno zove na to da ulicama hodamo i vičemo da još ništa nije gotovo.

Naša je Hrvatska pri samom vrhu depresivnih nacija, pri vrhu država s najstarijim stanovništvom i sve manje rođene djece; tu je i nezaposlenost i problemi s kojima se svaki pojedinac imao prilike upoznati. Hrvatskoj kao da je zapisano da treba „zaglibiti“ pa da se onda može boriti. Ratnici smo. Kad treba - ujedinimo se, ali da bi došlo do borbe i zajedništva najprije trebamo stvoriti problem koji nas potiče na traženje rješenja. Povijest govori da smo kroz stoljeća bili u tuđim rukama, svi su se otimali za nas – Hrvati su trebali nekoga da nas vodi, a upravo su onda tuđinci bili poticaj na buđenje.

Brod nam je već dobrim dijelom potonuo i sada svi pišemo i govorimo o spašavanju. Hoćemo li ikada naučiti lekciju? Kažu, da se dobro nauči ako se puno ponavlja – izgleda da je onda Hrvatska jedan od marljivih i odličnih učenika koji će na kraju gradivo i usavršiti.

Nezaposlenost i razočaranje

Zbog svakodnevnog kontakta s ljudima, svjedok sam (i sama) nezaposlenosti, razočaranja, ali opet onih novih DjecaStari umiru, a djece nema tako da se danas susrećemo sa situacijom da od dva odjeljenja – koja su bila otkad je škole u jednom hrvatskom mjestu – na jesen bude jedno razredno odjeljenje.
Nije pitanje samo toga hoće li učitelji imati kome predavati, pitanje je i našega opstanka. Hoćemo li doći do situacije u kojoj će jedno dijete imati jednoga učitelja?!pokušaja, kucanja na vrata, istraživanja, pa opet upoznavanja novih nepravdi, ali i opet novih nadanja i ustrajanja. Sela nam izumiru, ne samo zato jer ljudi sele u gradove (danas ih sve više seli u Njemačku i Irsku, bilo bi ljepše da sele u hrvatske gradove) već jer nemaju mogućnosti zasnivati obitelji. Stari umiru, a djece nema tako da se danas susrećemo sa situacijom da od dva odjeljenja – koja su bila otkad je škole u jednom hrvatskom mjestu – na jesen bude jedno razredno odjeljenje.

Nije pitanje samo toga hoće li učitelji imati kome predavati, pitanje je i našega opstanka. Hoćemo li doći do situacije u kojoj će jedno dijete imati jednoga učitelja?! Nastavnika nam ima sve više, a učenika sve manje. Sustav vapi za korigiranjem upisnih kvota koje pak otvaraju novi problem, a to je kome će sveučilišni profesori onda predavati?! Začarani krug se sve više širi umjesto da ga nekako sužavamo. Na pitanja mlađih, danas im savjetujemo da upisuju ono s čime će moći raditi, a ne ono što vole. Sve se može zavoljeti i naučiti uz borbu, a kasnije će moći biti plaćeni za svoj trud. Srednjoškolcima je takav odgovor šokantan što je i razumljivo, ali kad sazriju onda će shvatiti starije i mudrije.

Iseljavanje iz Hrvatske

Nadalje, što se tiče samoga iseljavanja valja spomenuti da je toga bilo i prije, ali je bilo onih koji su svoju djecu ostavljali djedovima i bakama na čuvanje pa su se u mirovini imali kome vratiti. Danas nam je upravo to jedan od problema – odlaze ljudi bez obitelji koji će u inozemstvu zasnovati obitelji i neće se imati kome vraćati osim tijekom lijepih ljetnih mjeseci na hrvatsku obalu. Ugledni sociolog komentirao je da se naši političari bave umjesto zapošljavanjem kako nagraditi roditelje za novorođeno dijete i koliko smanjiti porez pri kupnji novog kombija! E pa takve jednokratne pomoći neće nikoga imalo savjesnoga potaknuti na osnivanje obitelji jer ni mi, a tako ni djeca ne živimo od zraka već od kruha. Tako nam Hrvatsku guši čitav niz sitničavih rješenja, dok nam ona sveobuhvatna nedostaju.

Hrvatska nam već dugo spava, ali se nadamo da to nije čvrst i valjan san. Samo gledanje u širokom luku, slušanje širokog spektra ljudi i rad, a ne vječno pregovaranje mogu probuditi Hrvatsku. Čest problem je da se kod nas svaki rad počinje od nule kao da ništa prije nije postojalo i time gubimo vrijeme (slično je i s prijedlogom kurikuluma). Školstvo nije od danas, ne možemo reći da u školstvu baš ništa ne valja, ali da treba nešto korigirati, dograditi, izbaciti – treba, ali ne možemo sve pobiti i graditi nove temelje. Takvim će radom Hrvatska opet tapkati na mjestu, dok svi vapimo za novim uzletom na koji se već predugo čeka...

Lucija Fosić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.