Politički dijalog

Politički dijalog sintagma je koju sve češće čujemo. O njoj se puno govori, ali je se slabo primjenjuje. Politički dijalog ne znači svakodnevno raspravljanje o tome tko je koga nazvao četnikom ili ustašom, politčki dijalog ne znači prebacivanje krivnje s jednoga na drugoga. Svejdoci smo povoraka maškara i karnevala i nije rijetkost da u povorci vidimo malog pionira sa zvijezdom petokrakom, barem u lokalnim područjima. Za neke je to samo smijeh, za neke pronađena uniforma, a kod nekih pobuđuje osječaj nelagode. No, trpe u sebi. Nismo svjedoci toga da takvi slučajevi budu objavljeni kao povreda ili namjerno kršenje tolerancije. Pa ako govorimo o podjeli i netrpeljivosti zašto ne reagirati na takve stvari?

Objava Milorada Pupovca o tome da ga prozivaju četnikom, naravno, nije dobrodošla, ali on zato traži očitovanje i opravdanje od strane hrvatske vlasti. A upravo drugi sa strane hrvatske vlasti također su nazvani različitim pogrdnim i neopravdanim imenima, ali očitovanja i isprika nema. Da bi politički dijalog zaživio ne može se dopustiti da jedni budu uvijek u pravu, a drugi u krivu. Sve dok tolerantnost i solidarnost ne zaživi normalnoga dijaloga će nedostajati. Građani Republike Hrvatske također DijalogDa bi politički dijalog zaživio ne može se dopustiti da jedni budu uvijek u pravu, a drugi u krivu. Sve dok tolerantnost i solidarnost ne zaživi normalnoga dijaloga će nedostajati. Građani Republike Hrvatske također svakodnevno doživljavaju brojne nepravednosti, a kome će se žaliti?!svakodnevno doživljavaju brojne nepravednosti, a kome će se žaliti?!

Potaknuti objavom hrvatskog premijera Tihomira Oreškovića na njegovoj službenoj facebook stranici objavljenoj 15. veljače 2016. trebamo misliti i dijelovati u skladu s njom. Objava glasi ovako:

[JAVNI DIJALOG MORA BITI TOLERANTAN] Pluralizam je temelj demokracije. Pluralizam podrazumijeva različitost mišljenja i dijalog. Nažalost, dijalog u hrvatskom javnom prostoru postaje sve oštriji i u njemu je sve manje tolerancije. Ne smijemo zaboraviti našu prošlost, ali bolja budućnost mora biti naš cilj. Većina građana koji me zaustave na ulici žele razgovarati o egzistencijalnim pitanjima i o budućnosti. Nažalost, to raspoloženje javnosti ne odražava se u prostoru javne komunikacije i u medijima. Očekujem od svih sudionika javne komunikacije da im tolerancija prema sugovorniku, činjenice i istina budu polazište s kojeg će voditi rasprave.

Tolerancija podrazumijeva dobar suživot naroda, mir i stabilnost

Demokracija u hrvatskom političkom prostoru na papiru postoji. A opet u nekim stvarima moramo biti jako na KonkurentnostBudućnost ne znači prošlost, budućnost znači jaču Hrvatsku koju će činiti zaposlenost. Danas je činjenica da i među fakultetima postoji netolerantnost. Neki u drugima, novijim obrazovnim ustanovama, vide konurentnost, a zašto je uopće i ne vidjeti? Stvaranje konkurentnosti jača tržište rada! Zašto se bojati novoga, razvijati moderniji obrazovni sustav, stvarati produktivan kadar? Znači li to da opet jedni ne podržavaju obrazovni dijalog i tolerantnost? Priječiti nečiji napredak i negirati ga, znači strah od neuspjeha. A neuspjeha je u Hrvatskoj ionako dovoljno.oprezu kako se ne bi netko našao povrijeđen i odmah time podigao optužnicu. Demokracija onda treba biti i u postupcima, ako si s jedne strane dovoljno čist drugi mogu govoriti o tebi, a ako pak nisi, tada to i boli. Mišljenja građana su različita, a i političari su građani tako da imaju pravo na svoje mišljenje, ali su ga dužni opravdati pred javnosti koja im je dala glas. Ne može se dopustiti da se unutar granica Lijepe naše ismijava hrvatska zastava, a samim time i hrvatska državnost i građani. Ovakvi postupci ne predstavljaju toleranciju niti pozitivan politčki dijalog, već samo želju za negativnom reputacijom. Tolerancija podrazumijeva dobar suživot naroda, mir i stabilnost.

Mišljenja su osobna, stoga ih ne treba javno nametati ako nisu dovoljno argumentirana već proizlaze iz želje za nemirom. Hrvatska je imala tešku povijest na koju smo danas ponosni i pred kojom se ne smiju zatvarati oči. Dapače, sve više treba govoriti o povijesti unutar javnoga prostora kao i u školstvu, a ne tako veliki događaj stavljati na margine javnog mijenja. Istina uvijek treba nadvladati prešućivanje, a kada svi prihvate istinu, tolerancije će biti. Naravno, prošlost nam neće donijeti kruha, ali bi nas trebala učiti za budućnost.

Budućnost ne znači prošlost, budućnost znači jaču Hrvatsku koju će činiti zaposlenost. Danas je činjenica da i među fakultetima postoji netolerantnost. Neki u drugima, novijim obrazovnim ustanovama, vide konurentnost, a zašto je uopće i ne vidjeti? Stvaranje konkurentnosti jača tržište rada! Zašto se bojati novoga, razvijati moderniji obrazovni sustav, stvarati produktivan kadar? Znači li to da opet jedni ne podržavaju obrazovni dijalog i tolerantnost? Priječiti nečiji napredak i negirati ga, znači strah od neuspjeha. A neuspjeha je u Hrvatskoj ionako dovoljno.

Kakvo licemjerje mora postojati kad se jedne pokušava osporavati u njihovom djelovanju i oduzimati im posao te ostavljati mlade gladnima? Ne, to isto nije niti zdrav politički dijalog, niti tolerancija, a ponajmanje istina. To je želja za cijenjenjem samo sebe, a ne čitavoga hrvatskoga naroda. To je želja da je samo ono što pojedinac smatra ispravnim – ispravno, a neistomišljenike treba ocrniti. Ovakvi načini javnoga dijaloga neće dovesti do željenoga i pravoga te utemeljenoga političkoga dijaloga i vjerodostojne tolerancije.

Željni smo sadašnjosti i sadašnjega napretka, nema mjesta nadmetanju i prepucavanju. Nema mjesta poštivanju tuđe sebičnosti, a provođenju netolerantnosti spram drugih. Egzistencija je naš svakodnevni problem, ona je vapaj. Usmjeriti se na egzistenciju zasnovanu na zdravoj tolerantnosti, demokraciji, osuvremenjivanju, prihvaćaju tuđih istina i mišljenja trebao bi biti cilj kojem težimo.

Lucija Fosić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.