„Ako Bog tako dobro vodi ovce, vidit će i čovjeka“ (Paulo Coelho)

Čovjeku je smisao ljudskoga postojanja to što živi u raju imenom Zemlja. Sve blagodati koje nam ona svojedobno pruža čine ljepotu življenja. Ljudska produktivnost kao da je stala u vremenu, bez uočavanja i korištenja potencijala. Ekološka osviještenost, slaba iskoristivost prirodnih resursa kao izvora hrane dovode nas do krize nazvane neproduktivnost. No vratimo se na početak kada je Bog stvorio svijet. Sve je posložio prema svojim planovima i pravilima je želio uspostaviti red. Ipak, znamo da su već Adam i Eva podlegli sotonskom načinu iskušenja. A otada i svi ostali.

Kada se dotaknemo životinja shvaćamo da je uspostava reda jedino kod njih moguća - onako kako ih čovjek ili pak priroda okarakterizira takve će i biti. I zašto je onda čovjek zoon politicon, ako su životinje inteligentnije i poslušnije. Gdje je učinjena pogreška što je čovjekova glavna crta ličnosti upravo greška?!

Bog je dobro vodio ovce, usmjeravao ih tamo gdje će najbolje brstiti, vunom ih je štitio od hladnoće, i tako su uzajamno jedno drugome izlazili u susret. Mnogi će reći da ovcama nije bila pružena prilika dobiješ prst pa želiš cijelu ruku, ali nije tako. Zar su ovce vezane vrpcom za stablo, je li zemlja ograđena? Kao i čovjeku i ovcama je pružena cijela ruka, pred njima se prostiralo prostranstvo plavetnila i zelenila koje se stapa u jedno no one su ipak, u znak zahvalnosti i zadovoljstva onim što im je pruženo, ostale vjerne svojem vođi. I sada koliko god grubo zvučalo, čovjek nije ostao ni zadovoljan, ni zatvoren, ali ni vjeran svojemu vođi. On je napustio sve. Pozitivističku sliku u svemu tome tvori osjećaj slobode koji se javio u ljudskoj potrebi postajanja.

Neproduktivnost

Osjetiti patvornost samoga sebe i rušenje pravila opstanka je značilo nadvladati, osjetiti rizik, popraviti ego i nadasve zadovoljstvo koje ukazuje da nemoguće postaje moguće. No, je li osjećaj slobode danas stvarno osjećaj slobode ili osjećaj straha i sputavanja? Čovjek je u toj svojoj slobodi ograničen više no ikad. U potrebi da PočetakPočetak svega će se ponovno vratiti, no hoćemo li prihvatiti vrijednosti koje nam pružaju norme ili ćemo opet tragati za nepoznatim, a time se odricati zadovoljstva, bogatstva duše kao i običnih jednostavnih stvari koje nas čine onim što jesmo, a to je biti čovjekom!slobodno luta više je ni ne osjeća. Zbog prevelikoga globalnoga zamaha i potrebe za objeručkim hvatanjem najviše i najveće planine hvatamo se za malu slamčicu i čvrsto držimo da ne ostanemo i bez nje. Stoga, moglo bi se reći da se izgubio pravi i istinski smisao značenja slobode. I sada ako želimo govoriti o globalnoj neproduktivnosti trebamo se upitati jesu li to zaslužili baš svi ili gotovo svi.

Neproduktivnost je postala glavno i najtraženije te najpoželjnije radno mjesto današnjice. Pasivnost i nedorečenost, stavljanje odluka na vagu kao i sveopće neznanje čine pomračenje svjetskoga postanka. A početak svega će se ponovno vratiti, no hoćemo li prihvatiti vrijednosti koje nam pružaju norme ili ćemo opet tragati za nepoznatim, a time se odricati zadovoljstva, bogatstva duše kao i običnih jednostavnih stvari koje nas čine onim što jesmo, a to je biti čovjekom! Žalimo se, a ništa ne poduzimamo.

Kukanje nad samima sobom dovodi nas u iskušenje idile neidile. Zajedno se pobuniti protiv nepravde značilo bi dostojanstvo kojemu treba težiti. Kako bi se u kontekstu cjeline uspjeli afirmirati kao stado ovaca trebali bismo najprije prihvatiti načela etičke i duhovne, te materijalne i društvene prirode.

Lucija Fosić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.