Pitanje (ne)opravdanosti novčanih poticaja

Iz razgovora s ljudima srednjega društvenoga sloja često nailazimo na kritičke stavove kako prema lokalnoj zajednici tako i prema samoj preraspodijeli financijskih dobara naše države. Školovani ljudi koji bi trebali biti „stup nosilac" našega društva, a žive u sredini gdje bi trebala (naglasak je na trebala) poljoprivreda u svojem pravom značenju biti glavna grana razvoja, bivaju zaprepašteni s raznim pogodovanjima za „nerad".

Bogatije općine koje su geografski pogodnije za obradu zemlje potiču svoje mještane da varaju državu, a posebice nas na čiju štetu to ide. Prije iznošenja kritičkih stavova treba izuzeti one koji se bave poljoprivredom na malo! Naime, oni marljivo rade, svakodnevno si osiguravaju kruh svojim radom i njime najmanje idu na štetu svima nama. Ako i dobiju kakve poticaje opet ih ulože u svoj rad i tako nesmetano rade i žive, premda skromno. Vrlo je vjerojatno da je njihova proizvodnja značajno manje štetna i tretirana raznim otrovima nego što je slučaj s velikim gospodarstvima. Žalosna je činjenica što su oni za državu nebiti jer je njihova MaskiranjeJedno je od mišljenja da se potiče sve osim istinskoga rada i istinskoga načina zarađivanja. Ne kažemo da su svi, te ne vrijedi za sve (stoga ih se ne svrstava u istu košaru) da se u dobrostojećoj lokalnoj zajednici baviti ruralnom granom znači „dobro maskirati" kako bi se izvuklo što više bespovratnih sredstava.proizvodnja za nju beznačajna.

Kako to imućniji „seljaci" varaju državu? Primjerice ima mještana koji u svom vlasništvu posjeduju zemlju, ali je ne obrađuju (zemlja trpi). No ipak su brižni u jednome; redovito prijavljuju štete nastale vremenskim nepogodama i za to dobivaju novac. Ne može se krivi samo njih već tu odgovornost pada i na nadležna tijela koja tu istu zemlju ne posjete i utvrde da je šteta nikakva jer zemlja nije ni obrađena.

Kakav li je to iskvareni ljudski potencijal koji ima potrebu varati svoju naciju?! Jedno je od mišljenja da se potiče sve osim istinskoga rada i istinskoga načina zarađivanja. Ne kažemo da su svi, te ne vrijedi za sve (stoga ih se ne svrstava u istu košaru) da se u dobrostojećoj lokalnoj zajednici baviti ruralnom granom znači „dobro maskirati" kako bi se izvuklo što više bespovratnih sredstava.

Začarani krug

E sada, svi plaćaju porez, i mali i veliki, ali se postavlja pitanje na kojega nema odgovora. Što dobije jedan radnik koji radi u nekoj tvornici, što dobije osoba koja u svom vlasništvu vodi trgovinu na malo, što dobije osoba koja svakodnevno vlastitim automobilom putuje na oko 30 km udaljen posao. Možda su im plaće u razini s prosječnom plaćom naše države, ali dobiju li te osobe od države poticaj za to što će svakodnevno odlaziti na posao.

Na automobilima treba mijenjati gume: ljetne pa zimske, automobil treba registrirati – u suprotnom ne poštuješ zakon, treba ga napuniti gorivom koje je skuplje no ikad. Dobiju li ti ljudi poticaj da obave svoj posao što savjesnije i što kvalitetnije?! Ljudi koji svakodnevno rade i brinu za tuđe živote na razne načine, ustaju ujutro kako bi na vrijeme počeli s radom, rade i u smjenama, putuju i sretni su što uopće posao imao! Jedni za svoj rad dobiju poticaje, jedni rade i samo su sretni što rade, dok pak treći uopće ne rade i ne dobiju ništa.

DavanjaNa račun državnih darivanja istima grade se velebne kuće, kupuju limuzine (ako i na kredit; vratit će ga). Dok nije rijetkost da školovani ljudi za neke druge djelatnosti (koji danas teško i pronalaze posao) žive u skučenim stanovima. Nije li to nepravedni nesazmjer dvaju svjetova? U demokratski uređenoj državi se ne bi smjelo postavljati pitanje vrijede li jedni više od drugih već tu „reklamiranu jednakost" i sprovesti.Treba li onda one koji već „imaju" poticati ili uspostaviti ravnotežu u kojoj će svi imati prilike svojim radom zarađivati? Ljudi bivaju ogorčeni na one koji stalno dobivaju. Kada bi svaki seljak radio kao što se radilo nekada (nije se oduvijek davalo za rad) hrana bi nam bila zdravija. Umjesto okopavanja kukuruza hrani ga se otrovima po nekoliko puta. Na početku sezone obrađivanja zemlje dolaze poticaji, zatim nastupa elementarna nepogoda, a zauzvrat odšteta i stvara se jedan začarani krug.

Na račun državnih darivanja istima grade se velebne kuće, kupuju limuzine (ako i na kredit; vratit će ga). Dok nije rijetkost da školovani ljudi za neke druge djelatnosti (koji danas teško i pronalaze posao) žive u skučenim stanovima. Nije li to nepravedni nesazmjer dvaju svjetova? U demokratski uređenoj državi se ne bi smjelo postavljati pitanje vrijede li jedni više od drugih već tu „reklamiranu jednakost" i sprovesti.

Srdžba ljudi je svakako opravdana jer postoji tisuće pitanja za koje se možemo upitati gdje je nama potpora države. U svakom slučaju ljudi koji su potreseni takvom nepravdom sve to komentiraju na „prvi pogled" (ne ulaze u čitanje zakona i raznih pravilnika). Možda je problem kod nas taj što se nisu svi naučili raditi bez poticaja, a trebali bi – jer prvenstveno rade za sebe!

U ovome su članku izneseni pogledi obrazovanoga srednjega društvenoga sloja, a koje smo saznali u razgovoru s njima i ovakve stavove vjerojatno ne dijele svi!

Lucija Fosić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.