Nezrelost ideja

Već jedan duži period pokušavam povezati indolenciju građana prema nekim istinama koje se provlače kroz zbilju. Kada čujem riječi poput "narod kratke pameti", počinjem se stvarno propitivati, da li mi kao narod dovljno vjerujemo u opstojnost ili smo podjeljeni u svoj životni cilj. U razagovoru s mnogo različitih ljudi uviđam prisutnost nekog slijepog vjerovanja i robovanje jednoj ideji. Ona jednostavno počinje obuzimati i pritom svaka racionalnost nestaje.

Sve se to povezuje s činjenicom zrelosti političkog naroda, pa se neupitno pitamo, kada će doći ta naša zrelost. Pogledavši izgled naše države, jasno se vidi oglodanost teritorija, kojeg su nam stranci stoljećima oduzimali, a nas sustavno dijelili. Ta neprirodna suženost prostora već sada je poprilično zabrinjavajuća i dokaz je stalnog ponavljanja iste političke dogme-slijepo vjerovanje strancu, kako će on uvesti red. Taj red se vidi na karti Hrvatske u suženom životnom prostoru i rastrganim komunikacijama.

Sve vlade poslije Tuđmanove smrti rasprodavale su postojeće resurse stranom kapitalu, da bi se danas doveli u situaciju nemogućnosti kontrole banaka, značajnog kapaciteta industrije hrane, izvora energije. Jasno je da smo i iznutra strahovito osiromašeni i oglodani, tako da sada naša vlada gotovo ničim ne može iskontrolirati situaciju, jer je ostala bez svih značajnih resursa. Da je lopovski plan uništenja HPB-a uspio, ostali bi i bez ijedne istaknutije banke, te bi država bila na koljenima.

Vlada sve manje vlada, a sve više je fikus u novonastaloj situaciji. Mediji pod stranim patronatom upiru u HDZ, što je djelomično točno, ali se time zapravo dolazi do druge strane novčića, kako su pojedini hadezeovci lopovi, ali  su stranci postali vlasnici gotovo svih banaka.  HDZ je definitivno krivac svojom nestručnošću i vođenjem zemlje bez strategije, stranka koja je dozvolila pojedinim kriminalcima i izdajicama isplivati na površinu, ali je isto tako i bezidejna oporba svakako kriva i u svom segmentu, da nije uspjela ponuditi drugačiji put, osim tradicionalnog titoističkog modela zaduživanja.

Kad danas saberemo situaciju, moramo se okrenuti  preostalim resursima, jer s jedne strane ogoljena i oglodana zemlja teško može u ovoj društvenoj i političkoj zbilji ostati samostalna, jednostavno će postati dio nekakve balkanske preverzne krčme ili EU.

Dovodimo se ponovo do biranja između dva zla, biranja stranaka koje su manje zlo, što znači da zapravo ne vrijede i trpaju nas svojom beizidejnošću u novo zlo. U takvom slućaju i dalje je na dijelu društvo vlastite koristi i društvene štete. Mnogi danas manipuliraju situacijom, te tvrde kako je puno više hadezeovaca, nego sdpeovaca optuženo za kriminal, što je i logično, prema boravku na vlasti, godinama vladanja, a ne po dobroti jednih. Vlast i dobrota imaju malo, vlast i moć imaju sve zajedničko. Koliko je društvo svjesno i podvrgnuto kontroli, toliko je manje korumpirano. Banalan primjer ludovanja njemačkih vozaća po našim autocestama, znak je da oni znaju da je kontrola slaba, jer u Njemačkoj im tako nešto ne pada na pamet.

Normalan čovjek pita se da li takvo društvo uopće zaslužuje državnost., jer se rasprodaja nastavlja na svim nivoima.

Tako i još jedini nivo politički; koji možemo i moramo kontrolirati, počinje rasprodaju svih žrtava srbijanske genocidne politike. Kako smo rasprodali i suzili  državu materijalno, sada je i moralno  sužavamo zanemarujući naše mrtve. Niti jednim slovom naša predsjednica vlade u Vukovaru, poput pubertetske školarke nasmijano nije komentirala nerazumnu, zapravo prostačku tezu Stanimirovića "kako Srbi nisu započeli rat u Vukovaru". Oporba je isto to tumačila nezainteresirano, osim vrlo jasnih stavova HSP-a. Što je to nego obezvređivanje najhrabrijih sinova naše zemlje. Predsjednik države je išao još dalje u tom nepoštivanju, rekavši neki dan da tužbe za genocid opterećuju odnose dviju država!?

S tako oskaćenim i ponižavajućim stavovima teško možemo stvoriti pravednije i materijalno osigurano društvo. Na dijelu je totalna rasprodaja i svatko uzima koliko želi na štetu opljačanog građanstva i ožalošćene rodbine ubijenih u ratu.

Jedino mi se u ovoj gunguli pametnom čini ideja Erica Cantone. Tumačeći je Eric otkriva istinu, kako divljanje i razbijanje po ulicama,kao i svi protesti protiv vlasti ne pomažu, jer banke zapravo vladaju, te bi izvlačenje novaca iz banaka od strane građana na samo jedan dan iskazalo moć građana i propast mnoogih banaka i pokrenulo mnoge procese. Moj dodatak bi bio nadopuna za naše uvjete, kada bi mi shvatili krucijalno da je politički lopovluk jbitan, ali je mnogo bitnije što su nam stranci kupili vodeće kompanije za kikiriki i sada vladaju i kontroliraju medije. Samo jedan dan nekupavanja tih istih medija ili bojkotiranje takvih televizija donio bi zanimljiv rezultat. Isto tako, stav prema svima onima koji obezvrijeđuju našu žrtvu za državom imao bi itekakv rezultat. Puno više od sindikalnih zviždaljki pred Banskim dvorima.

Igor Drenjančević