Savezništvo sa SAD-om je obveza i jamstvo sigurnosti

Konačno je završila i ta nesretna 2020. za koju nam se čini da je trajala kao drugih pet godina. U kolektivnoj memoriji ljudi ostati će upamćena kao iznimno loša zbog pandemije corona virusa i svih nevolja u vezi s tim. Hrvatska će je još pamtiti po katastrofalnim potresima te drugim vremenskim i političkim nepogodama koje su je prilično uzdrmale. Ali unatoč svemu, svijet i Hrvatska nisu i neće stati nego ići dalje pa je za naše mentalno zdravlje dobro željeti i nadati se da će ova, 2021. u koju smo upravo zakoračili, biti bolja. S manje bolesti, tragedija, ratova, stresa i u Lijepoj našoj vrtnje u krugu ponavljanja već viđenih promašaja koji narodu opterećuju svakodnevni život.

Govoreći o Hrvatskoj, uskoro ćemo imati prigodu vidjeti hoće li njena vlada napraviti ohrabrujući iskorak nabolje ili još jedan promašaj kada bude izabrala državu partnera od kojeg će kupiti višenamjenske borbene zrakoplove. Prema informacijama iz medija Plenkovićeva vlada je započela posljednju fazu procjene pristiglih ponuda i očekuje se da će odluku donijeti već u prvoj polovici ovog mjeseca.

SAD i Europa u hrvatskoj prošlosti

Vodeći računa o savjetima stručnjaka koji najbolje razumiju kvalitetu ponuđenih borbenih zrakoplova, važno je da se u taj posao ne uskoči naglavačke već pri izboru države partnera prevlada zdrav razum i budući strateški interes Hrvatske. Budući su od četiri pristigle ponude najkvalitetnije one SAD-a i Francuske, dio procesa evaluacije uz dobru stručnu pripremu svakako bi trebalo biti i razmišljanje o iskustvu koje smo do sada imali s te dvije zemlje.

Namjera ovog teksta je malo osvježiti memoriju o nekim važnim činjenicama i ulogama koje su Francuska i Amerika odigrale u prijelomnim trenutcima naše bliže i dalje prošlosti, poglavito za vrijeme obrane od velikosrpske agresije u Domovinskom ratu.

Prije svega treba imati na umu da smo kao narod odbačen od Europe gotovo čitavo prošlo stoljeće patili u balkanskoj tamnici dviju Jugoslavija koje su umjetno stvorene i u kojima smo nasilno držani interesima i spregom Pariza, Londona i velikosrba u Beogradu. Koliko je tradicionalnim srpskim saveznicima bilo stalo da Jugoslaviju, u kojoj je dominirao njihov balkanski žandar, po svaku cijenu održe vidjelo se u vrijeme sloma komunizma i njenog neminovnog raspada.

Francuski političar, Jacques Delors, koji je početkom devedesetih bio predsjednik Europske komisije tada je izjavio: 'Paradoksalno je dok se cijela Europa ujedinjuje dopustiti da se Jugoslavija raspadne'. I kao pomoć da se to spriječi EU je odlučila pokloniti režimu u Beogradu milijardu eura (koje je Milošević upadom u platni sustav SFRJ odmah iskoristio za naoružanje Srbije)

Čovjeku se okrene želudac kada se sjeti kako su tada, Srbima notorno naklonjena 'slavna i humana' Francuska s Mitteranom na čelu, isto kao Velika Britanija i ostatak 'uljuđene' Europe, mirno promatrali velikosrpske barbare kako u njihovom dvorištu uništavaju stotine tisuća nevinih ljudskih života te materijalna i kulturna blaga svojih žrtava. Čak se ni ne pretvarajući da ih to zanima.

Na pitanje zašto se ništa ne poduzima da se zaustavi Miloševićevo krvoločno orgijanje po Hrvatskoj i BiH, tadašnji premijer Velike Britanije, John Major, cinično je procijedio kroz ukočenu gornju usnu: 'Europa ima pametnijeg posla od miješanja u balkanske plemenske ratove'.

Kako li je samo boljelo to što smo tada potpuno nestali s radara zanimanja službenog Pariza i Londona koji su sebično i sramotno godinama sjedili na ogradi i nadgledali brutalne masakre i razaranja po Hrvatskoj i BiH. Budno stražareći da im nitko izvana ne pritekne u pomoć. Jedina briga im je tada bila kako odvratiti Ameriku da se ne umiješa, prijetvorno je uvjeravajući kako je to problem Europe kojeg će ona sama riješiti. A naše oči i oči cijelog slobodoljubivog svijeta bile su očajnički uprte baš u Ameriku, kao zadnju nadu i jedino svijetlo na kraju tog mračnog i krvavog balkanskog tunela u kojem smo, pripremljeni za žrtvu, bili utaočeni i masakrirani.

I za divno čudo, zgrožena barbarskim zločinima podivljalih velikosrpskih hordi Amerika je, po cijenu svađe i zahlađenja odnosa s svojim glavnim europskim saveznicima i unatoč njihovom protivljenju, počela djelovati. Doduše, dosta kasno, ali ipak na kraju dovoljno brzo i učinkovito da bi pomogla hrvatskim braniteljima obuzdati i slomiti krvoločno orgijanje velikosrpskih fašista u Hrvatskoj i BiH.

Uloga SAD-a u Domovinskom ratu i Haagu

Kada se danas sjećamo užasa Vukovara i Srebrenice moramo se dakle s zahvalnošću prisjetiti koliko je Amerika pomogla spriječiti još više takvih genocidnih zločina koji bi Milošević sigurno počinio na putu stvaranja Velike Srbije da se Amerika nije umiješala. Budite sigurni, bez američkih prijetnji i intervencija, Milošević bi pobio i protjerao još stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu i vjerojatno uspio prekrojiti bivšu Jugoslaviju po mjeri Velike Srbije.

Htjeli mi to priznati ili ne, pobjedu i slobodu izborenu u Domovinskom ratu u dobroj mjeri dugujemo i pomoći Amerikanaca. Bez njihovog razumijevanja i sofisticirane potpore u najkritičnijim trenutcima, ni Oluja ne bi bila onako munjevita i efikasna, završivši se praktički za samo tri dana veličanstvenom pobjedom nad velikosrpskim okupatorom.

No, kada već pričamo o pomoći koju nam je Amerika pružila u slamanju agresije na Hrvatsku, ne smijemo smetnuti s uma ni njenu ključnu intervenciju da pobijedi pravda i na tribunalu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Gdje je, preko časnog sudca Theodora Merona, spriječila da prođe zlonamjerno namontirana optužnica o 'zločinačkom poduhvatu' protiv hrvatskih generala. Kojom su osvetoljubljivi stvaratelji i održavatelji bivših Jugoslavija, novostvorenoj hrvatskoj državi planirali nametnuli da zauvijek nosi stigmu kako je stvorena na zločinu i etničkom čišćenju.

Da je prošla, takva presuda haškog tribunala rezultirala bi raspodjelom krivice za rat i zločine u Hrvatskoj podjednako između Srba i Hrvata i što je još gore, potkopala bi legitimnost hrvatskog teritorijalnog suvereniteta. Njome bi se naime uspostavila moralna i zakonska osnova velikosrbima u Beogradu za legalno svojatanje velikih dijelova hrvatskog teritorija pred drugim međunarodnim sudovima i tako eventualno postignu ono što Milošević nije uspio ratom. Zato je Beograd nestrpljivo zagovarao uhićenje generala Gotovine i intenzivno se pripremao za takav rasplet događaja.

Reintegracija hrvatskog Podunavlja

Amerika nam je puno pomogla i u procesu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja kao i u neutralizaciji odluke nekakve ad hoc sklepane haške arbitraže kojom su Slovenci pokušali, podmićivanjem francuskog sudca, Hrvatskoj oduzeti suverenitet nad djelom njenih teritorijalnih voda kako bi tim koridorom pod kontrolom Slovenca, podvodnim cjevovodima Francuskoj i Njemačkoj bio omogućen dotok ruskog plina i nafte.

Svako dakle objektivno vrjednovanje onog što je Amerika uradila za Hrvatsku u Domovinskom ratu i nakon njega pokazuje da mi nemamo boljeg ni pouzdanijeg prijatelja i zaštitnika od Amerike. Imalo li dakle u vidu sve te činjenice, ali i donacije naoružanja i vojne opreme koje nam stižu iz SAD-a (Kiowe, MRAP-ovi, Bradlyiji, … ) odgovor je više nego jasan - mi Hrvati na SAD ne možemo gledati nikako drugačije osim prijateljski i s zahvalnošću.

Nakon svih razočarenja, poniženja i izdaja od strane Europe očito je kako u pogledu zaštite svoje slobode i suverenosti Hrvatska prije svega u Americi mora gledati svog glavnog partnera i saveznika. Zbog spomenutih povijesnih iskustva, važno je da mi Hrvati na staru Europu gledamo s zdravom dozom sumnje i opreza, a dokazano i učinkovito savezništvo s Amerikom brižljivo njegujemo i cijenimo. Onako kako su to radili pok. predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak u Domovinskom ratu.

Zaokret hrvatske (međunarodne) politike

Nažalost, nakon Tuđmanove smrti i instaliranja na vlast 'bivših' Jugoslavena s Mesićem na čelu te nakon nekoliko njegovih tajanstveni putovanja 'rođaku' (Sorošu) u Francusku i partnerstva s predsjednikom Chiracom u organizaciji Balkanskog summita u Zagrebu 2000.-te, sve Tuđmanovo je ocrnjeno i gurnuto u stranu, a Hrvatska se vratila bivšoj politici 'borbe protiv ponovnog buđenja hrvatskog fašizma' i reintegraciji s 'Našom Regijom'.

Zbog tako šokantnog zaokreta u hrvatskoj politici, a posebice zbog Mesićevog uvlačenja mutnog ruskog kapitala u Hrvatsku te iritantnog prijateljstva s Ghadafijem i Castrom čime je stalno zabadao prst u oko Americi, platili smo i još uvijek plaćamo veliku cijenu. Ista ta jugoudbaška duboka država s Mesićem i Manolićem na čelu, koja je radila sve kako bi Hrvatsku udaljila što više od Amerike, sa svom svojom medijskom logistikom (i korisnim budalama) pokrenula je antiKolinda histeriju kako bi je srušili zbog toga što je počela otvoreno odbijati od EU nametane novojugoslavenske integracije i promocijom inicijative Tri mora zatrpavati nastale pukotine u hrvatsko-američkim odnosima.

Savezništvo je obveza

Temeljna lekcija iz međunarodne politike koju mnogi Hrvati još ne razumiju ili je ne žele naučiti je ta da Hrvatskoj, ako zaista želi biti slobodna i zaštićena, savezništvo s Amerikom i članstvo u NATO-u nije stvar izbora već obveza. Danas bi i posljednjem političkom slijepcu u Hrvatskoj trebalo biti jasno kako bi izlazak ispod američkog obrambenog štita uništio sigurnost Hrvatske i njenu budućnost kao slobodne i samostalne države.

Pogledajmo samo na što današnja Hrvatska teritorijalno i demografski liči i u kakvom okruženju živi i upitajmo se nije li apsolutno idiotski uopće dovoditi u pitanje potrebu da bude pod NATO kišobranom i u savezništvu s Amerikom?

Mnogi lakomisleni Hrvati i ubačene krtice rovare iznutra sijući sumnju i nezadovoljstvo savezništvom s Amerikom i članstvom u NATO, jer je tobože cijena te zaštite previsoka. A kolika je cijena koju smo platili za velikosrpsku
agresiju?

Onima koji postavljaju takva 'ozbiljna' pitanja, ali i 'bratskom' narodu u susjedstvu kojeg bi se to moglo ticati, najbolje je odgovorio bivši američki predsjednik George W. Bush koji je 2008. povodom primanja Hrvatske u NATO na Markovom trgu u Zagrebu rekao : 'Od ovog trenutka pa nadalje, ako ikakva opasnost zaprijeti vašem narodu Amerika i NATO savez stajati će uz vas i nitko vam nikada više neće moći oduzeti slobodu'. Ima li ovo cijenu?

Interesantno je spomenuti da se prigodom tog posjeta Bush odbijao sastati s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Mesićem, zbog čega je izbio diplomatski skandal. Slično se dogodilo nedavno kada je američki ministar vanjskih poslova Mike Pompeo, da bi izbjegao susret s Milanovićem (kojem se 'pokvario avion' pred sam odlazak s Vučićem na paradu u Moskvu) umjesto u Zagreb doputovao u Dubrovnik gdje se sastao s Plenkovićem.

Može se dakle raspravljati o bilo čemu ali se mora razumjeti da je savezništvo s Amerikom i članstvo u NATO-u za Hrvatsku nužna stvar. Jedino tako zaštićena, ona će imati prigode u miru nastaviti traženje puta u bolji život i s vremenom postati stabilna i prosperitetna država. Sve drugo bi bilo opasna i riskantna politika jedne male, novostvorene državice koja je zbog svoje izuzetne ljepote i strateške važnosti uvijek bila i bit će meta grabežljivih susjeda i eurobalkanskih mešetarenja.

Beograd i Moskva

Gledano u svijetlu najnovijih geopolitičkih preslagivanja i američko-ruskog rivalstva na 'našim prostorima', jasno je da to predstavlja prijetnju miru i sigurnosti Hrvatske. Moramo dakle biti jako oprezni da ne bi svojom krivicom opet postali moneta za podkusurivanje. Naivno upadajući u mrežu spletki 'bivših' velikosrba, njihovih europskih mentora i domaćih izvođača radova koji ispod žita Hrvatsku nastoje uvući sve više i više u regionalno balkansku ovisnost pod okriljem Beograda i Moskve. Pri tom nam jedna stvar mora biti kristalno jasna. Ako u Hrvatskoj prevagne ruski utjecaj i kapital, paralelno s njime prevagnuti će i velikosrpski.

Postoje naime mnoge sličnosti u političkoj, duhovnoj i mentalnoj kulturi Rusa i Srba. Još tamo od početka prošlog stoljeća u zapadnim vojno-političkim krugovima i literaturi za Srbe se uvriježio naziv 'mali Rusi', a za Srbiju 'mala Rusija'. Vrlo ugledni zapadni analitičari i geostratezi smatraju naime kako Srbi u željenom prodoru na hrvatsku obalu Jadrana žele time i Rusima osigurati izlaz na toplo more. Opasnost koju za Hrvatsku predstavljaju takve velikosrpske pretenzije dobro je znani uzrok ratova i međusobne netrpeljivosti koja prožima cjelokupnu povijest hrvatsko-srpskih odnosa i opterećuje njihovu normalizaciju.

Imajući to u vidu, nema nikakve sumnje da su velikosrpski i ruski planovi u odnosu na Hrvatsku podudaraju.

Antiamerička kampanja

Proruski osjećaj i utjecaj koji je u Srbiji tradicionalno nazočan i jak sada se preko gospodarskog povezivanja i priča o sveslavenskom bratstvu nastoji što više proširiti i na Hrvatsku. Istina, Rusi jesu podrijetlom naša daleka slavenska braća i nama će Tolstoj, Dostojevski i Jesenjin uvijek biti dragi i bliski. Ali naša vjera i kultura je zapadna i mi Hrvati tom istočno pravoslavnom duhovnom sklopu i mentalitetu jednostavno ne pripadamo. A o tome da se rusko-srpsko poimanje slobode i demokracije uopće ne poklapa s onim hrvatskog ili bilo kojeg drugog zapadno uljuđenog naroda, ne treba trošiti riječi.

Naravno, treba razvijati dobre odnose sa svim zemljama u okruženju i na svijetu, pa tako i sa Srbijom i Rusijom, ali nikada na način da se pri tom dovodi u opasnost vlastita sloboda i način života, temeljne vrijednosti i opstanak nacije.
U tim ključnim stvarima treba biti oprezan.

Poglavito zato što u posljednje vrijeme postaje sve više 'in' javno pljuvati po Sjedinjenim Američkim Državama. Mržnja prema Americi i njenoj politici naročito buja u Srbiji i 'srpskim zemljama' gdje, osjećajući da je 's moćnim Putinom' ponovo došlo njihovih pet minuta, zaslijepljeni velikosrpski talibani uz antihrvatsku, antikosovarsku, antibošnjačku i anticrnogorsku, 24 sata dnevno agresivno šire i divljačku antiameričku i antiNATO kampanju. Jednaku onoj ISIL-a i Al Qaede. Americi naime nikako ne mogu zaboraviti ni oprostiti pomoć koju je pružila Hrvatskoj, BiH i Kosovu pri oslobađanju od njihove tiranije i agresije.

A NATO-u zato što ih je, za opomenu i kaznu zbog bestijalnih zločina nad civilima, bombardirao nekoliko puta u 'građanskom ratu na našim prostorima'.

Takvu primitivnu antiameričku i antiNATO promidžbu u Vučićevoj Srbiji posebice šire najgledanije Happy i Pink TV, koje se u tome takmiče s najpopularnijim srpskim tabloidima. Ali za njima ne zaostaju ništa ni, lokalne TV i radio postaje, portali i društvenih mreže. 'Srpske zemlje u Regionu', kojima Beograd i SPC smatraju Srbiju, Kosovo, Crnu Goru, više od polovice BiH i dobar dio Hrvatske, gusto su premrežene velikosrpskom propagandnom mašinerijom i novoinstaliranim ruskim medijskim programima (Sputnik, Rusija Danas, Vladimir Putin kanal, ...) čiji je primarni cilj širenje proruske promidžbe i agresivne mržnje prema 'nezahvalnim' susjedima i Zapadu.

"Vječna jugonostalgija" i antiamerikanizam

Ono što nas Hrvate treba brinuti jest da jeka tog bučnog antiameričkog i antizapadnog medijskog orkestra iz balkanskog zaleđa, preko korumpiranih novinara i svih vrsta dezorijentiranih jugonostalgičara, postaje sve bučnija i u Hrvatskoj. Oni hrvatski jugoljevičari i 'intelektualci' koji već desetljećima raspiruju najprimitivnije antihrvatstvo, sada na sličan način raspiruju i antiamerikanizam. Njihova duboka želja da Ameriku, isto kao i današnju slobodnu Hrvatsku, prikažu u najgorem svijetlu vuče svoje korijenje iz jugonostalgije. To je jednostavno nasljedna i neizlječiva bolest sinova i potomaka bivših jugooficira, partijskih sekretara, crvenih direktora i drugih pripadnika partijske i udbaške mafije, za koje je bivša komunistička Jugoslavija bila zlatni rudnik. Raj na zemlji. Početak i kraj svijeta.

Istina je da Amerika u svim svojim političkim i društvenim segmentima sigurno nije perfektna, ali cijeniti Ameriku znači razumjeti njene temeljne ideale slobode koje je, uz vrlo visoku cijenu, branila i brani po cijelom svijetu. Sjetimo se samo da je u posljednjih 80 godina vodila tri globalna rata za spas slobodnog svijeta. Najprije protiv totalitarizama fašizma i komunizma i u novije vrijeme protiv barbarskog terorizma. Treba li uopće podsjećati na to koliko je bilo presudno uključivanje Amerike u Prvi i Drugi svjetski rat ili u vremenu nakon toga kada je cijelu oslobođenu i razrušenu Europu prigrlila, hranila, izgrađivala i branila.

I kako je 45 godina nakon 2. svjetskog rata štitila Zapadnu Europu (i bivšu Jugoslaviju) od ruske invazije, trošeći na to goleme novce.

Sve dotle dok je Amerika predvodnik demokratskog svijeta i njegov zaštitnik u tom svijetu će vladati kakav takav red i prosperitet. Jednom kad to ona više ne bude htjela ili mogla, čitav svijet će biti u velikom vrenju i problemu.

Zar baš na primjeru Hrvatske, BiH i Kosova nismo vidjeli kako se agresija, terorizam i nasilje brzo šire kada se Amerika drži sa strane i ne čini ništa?

Biden i hrvatsko - američko savezništvo?

Važno je dakle uočiti i zapamtiti jednu stvar. Točno je da Amerika djeluje diljem svijeta uglavnom zbog zaštite vlastitog interesa, ali boreći se protiv tiranije autoritarnih režima i terora, braneći vlastitu slobodu, ona brani i našu. Mi Hrvati koji smo se u to uvjerili trebamo to cijeniti i uvijek imati na umu.

Nadajmo se da će trenutno vodeći hrvatski političari znati iskoristiti Bidenov izbor za predsjednika kako bi toliko potrebno savezništvo sa SAD-om ojačali i učvrstili. Ako hrvatska vlada odbije američku ponudu za kupnju borbenih zrakoplova bit će to još jedan znak da hrvatski političari uopće ne razumiju što su to hrvatski nacionalni interesi ni kakve se konspirativne 'igre' igraju kako bi se Hrvatska što više oslabila i udaljila od, još za dugo vremena, daleko najmoćnije sile na svijetu i njenog dokazanog prijatelja i zaštitnika.

 Željko Dogan

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.