Što bi mogao značiti neizbor trojice kandidata za sudce Ustavnoga suda?

Pitanje iz naslova generira mnoga pitanja. Neka bi se od njih mogla formulirati na sljedeći način: jesmo li na putu suspenzije cjelovitoga hrvatskoga pravnoga poretka; je li riječ o uzurpaciji ustavne arhitekture; klizi li Republika Hrvatska u izvanredno stanje?

Talijanski filozof Giorgio Agamben, uz ino, posebno se bavio povijesnom analizom koncepta izvanrednoga stanja. Poznata je njegova knjiga: Stato di eccezione iz 2003. Prevedena je na hrvatski jezik 2008., u izdanju zagrebačkoga Deltakont. Po Agambenu jedno od bitnih obilježja izvanrednoga stanja jest „ukidanje razlike između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti“.

Što se postiže neizborom punoga sastava, odnosno triju sudaca Ustavnoga suda? Ustavni sud mogao bi funkcionirati u krnjem sastavu od deset sudaca, ali problem se usložnjava budući da je troje + jedan lijevo naklonjenih ustavnih sudaca odbilo sudjelovati u radu triju vijeća Ustavnoga suda, čime je unutarnjom opstrukcijom doveden u pitanje normalan rad Ustavnoga suda, koji odlučuje po vijećima od šest članova, na kojima se odluke donose jednoglasno ili na plenarnoj sjednici na kojoj se odluke donose bez obzira na to odlučuje li Ustavni sud u krnjem ili punom sastavu od 13 sudaca, natpolovičnom većinom, odnosno sa sedam sudaca.

Imobilizacijom Ustavnoga suda automatski dolazi do paralize zakonodavne vlasti. Nema više tko pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti; rješavati sukob nadležnosti; nadzirati ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka; nadzirati ustavnost i zakonitost izbora i državnoga referenduma; rješavati sporove koji nisu u djelokrugu sudova te odlučivati o odgovornosti predsjednika Republike!

Na taj način predsjednik Republike može postati apsolutni vladar i Republika Hrvatska izgubiti svoju temeljnu odrednicu – prestaje biti Republika.

Lijevo-liberalna oporba i pilotirani populisti ne mogu Ustavnomu sudu zaboraviti što je zaustavio Predsjednikovu kandidaturu za premijera

Ne treba zaboraviti da je Ustavni sud predsjedniku Republike na prošlim parlamentarnim izborima osporio kandidaturu za premijera ako prethodno ne podnese ostavku na dužnost predsjednika. To se nije zaboravilo. Lijevo-liberalna oporba i pilotirani populisti upisali su to kao veliki minus Ustavnomu sudu, iako je odlučivao u skladu sa svojim nadležnostima.

Svi oporbeni razlozi koji su doveli do bojkota izbora triju kandidata za sudce Ustavnoga suda čisti su izgovor – trice i kučine. Jednostavnije: prazne priče! Jer da nisu bile te, bile bi neke druge u cilju, koji je postavljen rečenoj oporbi iz, kako bi se moglo zaključiti, dirigiranoga centra – na sve načine onemogućiti Ustavni sud da obavlja svoje ustavne nadležnosti.

Što uglavnom oporba zamjera u svezi s izborom triju kandidata sudaca Ustavnoga suda?

Kao prvo što se „u paketu“ trebalo odlučivati o predsjednici Vrhovnoga suda i kandidatima za sudce Ustavnoga suda. U paketu je bilo nemoguće odlučivati jer su to dvije različite točke, dva različita predmeta. Bliže je formulacija da se u paketu trebalo riješiti izbor, na istoj sjednici, kako bi došlo do funkcioniranja dviju važnih državnih institucija.

Oporbena primjedba o neprihvatljivom javnom iznošenju imena kandidata, posebno kad je riječ o sudcima poput člana Vrhovnoga suda, jer se time, navodno, podcjenjuju i dovode u nepovoljan položaj, smiješan je izgovor. Prošlo je vrijeme kad su donošene odluke, a građani za njih doznavali post festum. Ustavni sud odlučuje o ljudskim pravima i građani su čak više od političara zainteresirani tko će o njihovim pravima odlučivati. Stoga ovdje nije riječ ni o kakvom izlaganju „medijskoj areni koja može ugroziti njihove šanse u postupku izbora“, nego o transparentnosti postupka. Nadalje oporbena tvrdnja da se o imenima ne govori javno u fazi pregovora, otvara pitanje u kojoj fazi građani imaju pravo izravno ili preko svojih predstavnika dati eventualne primjedbe na kandidate. Zagovara li time oporba odlučivanje u zatvorenim krugovima, automatski i „zatvoreno društvo“? Znamo kojemu vremenu takva praksa pripada!

Što se dogodilo 15. svibnja kad zbog blokade oporbe nije popunjen sastav Ustavnoga suda

Kao što je poznato, 15. svibnja na plenarnoj sjednici Hrvatskoga sabora ni jedan od trojice kandidata koje je za sudce Ustavnoga suda predložila HDZ-ova većina, nije dobio potrebnu podršku 101 zastupnika. Zbog toga će Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav morati raspisati novi javni poziv, a Ustavni sud nastaviti raditi u krnjem sastavu od 10 članova.

Ni sudac Vrhovnoga suda Željko Pajalić, ni odvjetnik Mladen Sučević, koje je nominirao HDZ, a ni dosadašnji ustavni sudac Goran Selanec na pojedinačnom, javnom glasovanju nisu dobili dovoljno glasova za izbor, jer se oporba u glasovanje nije uključila, napustivši sabornicu ili bojkotirajući glasovanje. Sučević je dobio 76 glasova vladajuće većine, a jedan je bio suzdržan, Pajalić je dobio 77 glasova, dok je 76 vladajućih zastupnika kod glasovanja o Selancu bilo suzdržano.

Ni jedan dosadašnji sastav Ustavnoga suda nije bio apsolutno neovisan. Kao i građani, svi sudci na izborima, bilo lokalnim, parlamentarnim ili predsjedničkim, glasuju za neke kandidate. Jedino je pitanje jesu li te cipele u kojima idu na glasovanje obavljajući svoju dužnost spremni ostaviti na ulazu u Ustavni sud. Je li četvero sudaca, primajući vrlo visoka primanja, odbivši sudjelovati u radu spomenutih vijeća to demantiralo ili zapravo potvrdilo – da slušaju stranačke vjetrove? Novi natječaj za tri kandidata za ustavne sudce nije ništa drugo nego oporbeno kupovanje vremena, ništa bitno ne će donijeti ponavljanje natječaja, osim produženja nenormalnoga, bolje neustavnoga stanja, koje vodi u izvanredno stanje.

U spomenutom djelu Agamben napominje i sljedeće: „... važno je ne zaboraviti da je moderno opsadno stanje tvorevina demokratsko-revolucionarne, a ne apsolutističke tradicije“.

U Hrvatskoj imamo na djelu demokratski zakrabuljene radikalno revolucionarne tendencije, na tragu boljševizma, koje su sve izraženije i u dijelu medija, a manifestiraju se u histeričnom, svakodnevnom „šamaranju“ predsjednika Vlade za sve i sva te posebno napadima na koaliciju HDZ-a i DP-a.

Razne vrste uzurpacija prisutne su u hrvatskoj zbilji, a najopasnija je politička.

Kako razumjeti kad se netko tko nije bio branitelj „dodvorava do zemlje“ braniteljima, a zaobilazi u velikom luku njihova vrhovnoga ratnoga zapovjednika?

Vrijeme mahnita čovjeka doživljava metamorfozu i pretvara se u vrijeme uzurpatora! Od uzurpatora do diktatora samo je korak! O tome hoćemo li ostati privrženi demokraciji ili posrnuti u diktaturu, odlučit će građani na idućim parlamentarnim i predsjedničkim izborima.

Marko Curać