Po čemu je važna knjiga povjesničara Nenada Bukvića: Udba i Deklaracija, koja je obradila policijsko postupanje prema autorima i potpisnicima Deklaracije, amandmana na Ustav SFRJ?

„Najbolja historiografska metoda bila je i ostaje: činjenično stanje i ništa više.“
(Miroslav Krleža: DNEVNIK 1958-69, Sarajevo, 1977.)

Sveučilišni profesor povijesti Petar Korunić često je znao reći kako Hrvatski državni arhiv raspolaže s iznimno bogatim arhivskim gradivom potrebnim za izučavanju i rasvjetljavanje nacionalne povijesti, ali da nema istraživača koji su spremni sjediti i mukotrpno raditi, pretraživati i analizirati bogato arhivsko gradivo.

Knjiga hrvatskoga povjesničara Nenada Bukvića „Udba i Deklaracija. Reakcije Službe državne sigurnosti na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine“ (342 str.) koju je objavio Hrvatski državni arhiv, 2022., na stanovit način opovrgava rečenu tvrdnju, ili ju bar malo relativizira. Jer, Bukvić je upravo na temelju arhivskoga gradiva, dosjea SDS-a i druge dokumentacije, preuzete od strane HDA u više navrata 1991. - 2015. obradio „drugu stranu medalje“ o Deklaraciji, neistraženu temu, postupanje tajne službe prema institucijama i pojedincima koji su sudjelovali u pripremi, odnosno poduprli Deklaraciju nakon njezine javne objave, 17. ožujka 1967. u tjedniku Telegramu.

Nenad Bukvić: „Udba i Deklaracija. Reakcije Službe državne sigurnosti na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine“

HDA je dostavljena dokumentacija koja zahvaća vrijeme od 1918 . do 1990. Ukupna količina gradiva fonda je oko 221,3 dužna metra. Gradivo fonda čine pisani dokumenti (na papiru), dokumenti na mikrooblicima (mikrofilm, mikrofiš), negativi i pozitivi fotografija, audiovizualno gradivo.

Službeni naziv fonda je HR-HDA-1561. Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske. U nazivu fonda rabi se posljednji naziv (SDS od 1966.), ali fond sadržava i gradivo iz ranijega razdoblja kad je ta služba djelovala pod nazivom Udba.

Policijsko-operativna obrada „Klek“ autora i potpisnika Deklaracije uslijedila je odmah nakon partijsko-medijske hajke

S povijesnoga, politološkoga, poglavito jezičnoga motrišta u proteklim desetljećima objavljeno je niz zanimljivih članaka, Deklaraciji su posvećeni zbornici radova, tematski brojevi časopisa, čak i čitave knjige. Sve to čak i bibliografski opsežno ne znači da je posao u svezi s Deklaracijom zaključen. Zbog toga i ovom prilikom napominjemo kako bi bilo važno na osnovi objavljenih radova objaviti o 60. obljetnici monografiju o Deklaraciji, kao jednom od najvažnijih događaja novije hrvatske povijesti. Temelj za takvu reprezentativnu knjigu, uz ino, imamo u tematskom broju Kola, 1-2, 2009. priređenom na osnovi izlaganja na okruglom stolu u povodu 40. obljetnice Deklaracije, 2007. godine. Deklaracija nije došla iznenada, bila je reakcija na izopačene društvene odnose, bolje rečeno jugoslavensku, unitarističku jezičnu politiku, razvijanu nakon Novosadskoga dogovora, 1954., koja je praktično došla u protuslovlje s temeljnim načelima države, proklamiranom ravnopravnošću naroda.

Što je Deklaracija tražila kao amandman na Ustav SFRJ? Prije svega da se „Ustavnim propisom utvrdi jasno i nedvojbeno jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga“ te osigura „dosljednu primjenu hrvatskog književnog jezika u školstvu, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkud potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju“.

U knjizi „Udba i Deklaracija“ autor se usredotočio na policijsku operativnu obradu „Klek“ i pojavu letaka i parola u vezi s Deklaracijom.

Tim cjelinama prethodi uvod o 55. obljetnici Deklaracije, osvrt na dosadašnja istraživanja te ilustracije, koje pokazuju kako je prije njezine javne objave tekst Deklaracije bio dostavljen Saboru SRH, kao prijedlog amandmana za izmjenu Ustava (15. ožujka 1967.); te kulturnim i obrazovnim institucijama radi prihvaćanja i potpisa (13. ožujka 1967.); isječci iz tiska koji prikazuju reakciju saborskih tijela, partijskih i društveno-političkih organizacija spram Deklaracije te više izvještaja, dokumenata SDS-a, nastalih u sklopu operativne obrade „Klek“, među kojima i fotografije policijskoga praćenja sveučilišnoga profesora i književnoga povjesničara Ive Frangeša i književnika Petra Šegedina.

Na kraju knjige donesen je popis izvora, kazala osobnih imena i zemljopisnih pojmova.

Odluku o policijskoj operativnoj obradi osoba u svezi s Deklaracijom pod kodnim imenom „Klek“, Služba državne sigurnosti (SDS) RSUP-a SRH, donio je, 24. ožujka 1967., tjedan dana nakon objave, a svrha je bila utvrditi je li Deklaracija sastavljena i objavljena pod utjecajem „neprijateljskog dijela emigracije, stranih diplomatskih predstavništva, pojedinih stranih obavještajnih služba ili unutrašnjeg neprijatelja u zemlji“.

Razmjeri hajke protiv Deklaracije

Po podatcima republičkoga SDS-a, od 24. ožujka do 1. studenoga 1967., mjerama u sklopu operativne akcije „Klek“ obavljene su provjere za 851 osobu, informativni razgovori s 314 osoba, sastavljeno je 114 službenih bilježaka, angažirana su 84 suradnika i veze, osam osoba je ozvučeno, kod 15 osoba obavljeni su ilegalni pretresi, uvedena kontrola pošte prema 37 osoba, kontrola telefonskih razgovora 22 osobe, 29 osoba je praćeno, pet osoba je ispitivano na poligrafu.

Ovi podatci, kako navodi autor, bili su odgovor na kritike saveznoga SDS-a od 8. studenoga 1967., koji je kritizirao dotadašnja „saznanja“ kao „polovična i nepotpuna te tražio širu primjenu operativno-tehničkih radnja i mjera“.

Iz ovoga proizlazi kako je čitavu operativnu obradu pomno nadzirao savezni SDS, što bi u dodatnim istraživanjima arhivskoga gradiva dalo širu dimenziju čitavoj policijsko-represivnoj akciji.

Često se može čuti kako su politički čimbenici u Hrvatskoj bili zatečeni objavom Deklaracije. Izvori koje navodi autor to opovrgavaju. Jer, 15. ožujka 1967. Deklaraciju su dopisom, koji su potpisali predsjednik i tajnik Matice hrvatske, Jakša Ravlić i Igor Zidić, dostavili predsjedniku i potpredsjedniku Sabora SRH Ivanu Krajačiću i Milošu Žanku, predsjedniku Komisije za pripremu tekstova promjene Ustava SRH. Osim toga u IK CK SKH 15. ožujka održan je razgovor o Plenumu DKH na kojem se razgovaralo o problemu jezika i Deklaracije, a dan poslije toga razgovor članova CK SKH sa sastavljačima Deklaracije na kojem je Partija inzistirala da se Deklaracija ne objavljuje.

Što otkriva policijska dokumentacija o Deklaraciji

Deklaracija je sastavljena u Matici hrvatskoj u prvoj polovici ožujka kao prijedlog amandmana kojim bi se u Ustavu SFRJ drukčije reguliralo pitanje uporabe jezika u Jugoslaviji jer se u saveznim institucijama te u sredstvima javne komunikacije provodilo nametanje srpskoga jezika.

O tekstu Deklaracije raspravljalo se u Matici hrvatskoj, 9. ožujka 1967., a Upravni odbor Matice hrvatske konačni tekst Deklaracije prihvatio je 13. ožujka 1967.

Autor u knjizi donosi vrlo iscrpan nepotpisani izvještaj sastavljen za SDS sa sastanka 9. ožujka u Matici hrvatskoj, kojem je nazočilo 27 sudionika. U zaglavlju stoji: „Molim svakako vratiti kao strogo povjerljivo, Jovo Ugrčić“ (načelnik SDS, op. a.). Izvještaj pokazuje da je republički SDS „pokrivao“ aktivnosti u svezi s Deklaracijom od samoga početka. Na prvi pogled može se zaključiti kako nije riječ o izvještaju koji je pisao obični doušnik, već netko koji dobro zna jezičnu problematiku, ali i odnose među sudionicima sastanka.

Na tom sastanku, kako stoji u izvještaju, izabrana je komisija koja treba pripremiti deklaraciju koju će se poslati Saboru, Skupštini i objaviti.

Komisiju je predložio Jakša Ravlić, a Miroslav Brandt se obvezao konkretnije skicirati tekst. U Komisiju su predloženi: Brandt, Šegedin, Mihalić, Jonke, Brozović, Katìčić, Ladan i Babić.

Policijsko-operativnoj obradi „Klek“ prethodila je 20. i 21. ožujka partijsko-medijska osuda Deklaracije, hajka prema kulturnim i znanstvenim institucijama te sastavljačima i potpisnicima Deklaracije. O tom ozračju svjedoče primjeri republičkoga i saveznoga tiska koje su preslike donesene u knjizi. U knjizi zbog naravi posla nije mogla biti prikazana „buka“ koju je stvarala Radio-televizija Zagreb, a mogla bi se usporediti s olujnim vjetrom koji je uz grmljavinu nosio ideološku tuču.

Na sastanku u IK CK SKH, 18. ožujka 1967., samo dan nakon javne objave Deklaracije predstavnicima Radio-televizije Zagreb i Vjesniku dana je uputa da „objave političke komentare u kojima će osuditi stavove i način pripremanja i objavljivanja Deklaracije“. Paralelno s osudom Deklaracije u partijskim organizacijama uslijedila su isključenja iz SK. Predsjednik DKH Vlatko Pavletić isključen iz Gradskoga komiteta i SK. U Institutu za historiju radničkog pokreta isključen je ravnatelj dr. Franjo Tuđman itd.

I Sabor SRH bio pretvoren u protudemokratski instrument

Deklaracija je bila predmetom rasprave na svih pet saborskih vijeća, od 29. do 31. ožujka, iako s opisanim zaključcima Predsjedništva Sabora nije bila uvrštena na njihov dnevni red. Time je povijesni čuvar hrvatske državnosti bio pretvoren u protudemokratski instrument. Primjerice Privredno vijeće Sabora SRH Deklaraciju je okvalificiralo kao „akt političke diverzije“ koji je uperen protiv „najsvetlije i najveće tekovine revolucije naroda Jugoslavije“, sračunat „na razbijanje jedinstva i bratstva naših naroda“. Zastupnici Privrednoga vijeća pridružili su se zahtjevu „o objavi imena autora i potpisnika Deklaracije i da se utvrdi njihova politička odgovornost“.

Iako je simbol policijske države Aleksandar Ranković smijenjen devet mjeseci prije objave Deklaracije, pokrenuta hajka pokazala je da se malo odstupilo od metoda partijsko-policijske države, totalitarnoga političkoga sustava koji je bio pod apsolutnom kontrolom komunističke partije i policije.

Mjerama obrade „Klek“ bili zahvaćeni i diplomatsko-konzularni predstavnici SAD-a i ČSSR-a

Samo dan nakon što su pokrenute operativne mjere „Klek“ SDS RSUP-a SRH, 25. ožujka 1967. poduzeo je mjere protiv istaknutih političkih emigranta, osoba koje su djelovale na stvaranju ilegalnih grupa u zemlji, interesantnih stranaca koji razvijaju informativno-obavještajnu djelatnost u zemlji. U tu svrhu zatraženo je korištenje „značajnijih saradnika“ u svrhu otkrivanja sudjelovanja stranaca i emigracije u tim događajima. Primjerice „Vlado“ je bio zadužen za obradu emigranta Vilima Cecelje i kardinala Šepera, „Alfons“ za prikupljanje informacija o neprijateljskom djelovanju iz redova isusovaca, „Ivo“ za obradu prof. Rudolfa Ɓićanića i predstavnika DKT ČSSR u Zagrebu, „B. K.“ za obradu DKT SAD predstavnika u Zagrebu itd. Tek manji dio od petnaestak doušnika koji su bili uključeni u spomenutu obradu je poznat, što autor navodi u podrubnim bilješkama uz izvor.

Poznato je kako je Udba, odnosno SDS od 50-ih godina pratio prof. Ljudevita Jonkea. O tome je pisala u Hrvatskom tjedniku (br. 1060 - 1064) prof. Sanda Ham „Ljudevit Jonke, jezikoslovac kojega je Udba poslala u smrt“.

Nenad Bukvić u knjizi donosi bilješku datiranu 29. siječnja 1968. o aktivnostima Ljudevita Jonkea iz dosjea „Klek“ nakon objave Deklaracije. „Jonke dr. Ljudevit koristi svaki kontakt sa zagrebačkim intelektualcima da bi se informirao o jezičnim nepravilnostima i traži od njih argumentaciju. U vezi  toga kaže da je u početku iza 'Novosadskog dogovora' radio samo na ravnopravnosti jezika. Međutim, iza ove - kako je Jonke nazvao - 'Primitivne hajke na jezik', savjest ga obavezuje da brani hrvatski jezik, kojeg će braniti kako najbolje može. Hrvatsko-srpski jezik je - prema izjavi Jonkea - tvorevina koju oni u Novom Sadu nisu htjeli, a pristali su na nju pod pritiskom", stoji, uz ino, u Zabilješki iz dosjea Jonke.

Centar SDS-a Zagreb u izvještaju o akciji „Klek“ navodi da je od 8. V. 1967. utvrđeno da je Jonke u svom stanu održao 27 sastanaka pretežno s autorima Deklaracije. Na osnovi tih „saznanja predložene su operativno-tehničke akcije ozvučenja stana“. Navodi se kako je Jonke poslije objave Deklaracije u stalnom kontaktu s „Frangeš dr. Ivom, Šegedin Petrom, Tuđman Franjom, Krleža Miroslavom, Ravlić Jakšom, Pejović Danilom“ i dr.

„Na traženje Krleže, Jonke i Frangeš prikupljaju iscrpnu dokumentaciju o slučajevima velikosrpske ili unitarističke prakse na području jezika“, stoji u izvještaju Centra SDS Zagreb, s nadnevkom 21. XI. 1967.

U specijalnoj informaciji SDS RSUP-a SRH izvještava se o pojavi neprijateljskih letaka koji su 15. IV. 1967. bačeni u užem području grada, s nebodera u Ilici, po pojedinim ulicama i trgovima, a pronađeni su na području Zapruđa, na obali Save te na području Mihaljevca. Osim toga letci su, kako se navodi, bacani po kućnim vežama, ubacivani u pretince građana. Navodi se da je pronađeno oko 3000 letaka. Letci su sadržavali dva različita teksta: „Građani ne dopustite da vas CK obmanjuje putem radija, televizije i štampe. Komunisti i svjesni građani su za Deklaraciju, samo im diktatori ne dopuštaju izraziti svoj stav“; "Studenti i srednjoškolci pružite podršku intelektualnim vođama i književnicima, a osuđujte laike za jezična pitanja koji sve prodaju za svoj položaj“.

Centar SDS Zagreb objavio je 26. 1. 1968. informaciju o rezultatima istrage i operativnim mjerama koje poduzima u otkrivanju ostalih „rasturača letaka“. Navode se imena osoba koje su 15. 4. i 30. 12. 1967. sudjelovale „u rasturanju letaka“.

Na kraju knjige informacija je Centra SDS-a Zagreb o presudi skupini širitelja letaka od 22. 5. 1968. Presude su bile 3 godine i 6 mjeseci strogog zatvora, 18 mjeseci strogog zatvora, jednu godinu strogog zatvora i jednu godinu strogog zatvora, uvjetno dvije godine. Riječ je o informaciji br. 358 iz koje proizlazi da je, kako stoji u zaglavlju, Uprava državne bezbjednosti Zagreb gotovo svakodnevno obavještavala mjerodavne o akciji „Klek“.

Reagiranje i komentari nakon objave Deklaracije

Republički sekretarijat za unutrašnje poslove 13. travnja 1967. pripremio je informaciju o reakcijama i komentarima na Deklaraciju, podnaslovljenu „Reagiranje nekih potpisnika Deklaracije i drugih nacionalističkih i šovinističkih elemenata“. Navodi se da književnik Antun Šoljan „ocjenjuje diskusije i osudu javnosti upućenu potpisnicima Deklaracije kao hajku koja je jača nego što je bila za Informbiroa. Tvrdi da se u Društvu književnika dobro drže, ali su se na fakultetima uplašili jer im je stalo do mjesta koji tamo imaju.“

Spomenutom policijskom informacijom zahvaćena su reagiranja urednika časopisa Praxisa, klera, poznatih osoba iz emigracije, diplomatsko-konzularnih predstavnika te stranih državljana koji su u to vrijeme došli u Hrvatsku.

Navodi se da Frane Franić biskup iz Splita smatra da je Deklaracijom „učinjen historijski akt, da je Deklaracija na mjestu i da publicitet povodom Deklaracije doprinosi oživljavanju nacionalne svijesti“.

Prof. Rudolf Bićanić bio je također obuhvaćen policijskim mjerama, pa bilježe njegovu izjavu kako je na zagrebačkom Pravnom fakultetu uzbuđenje među profesorima i studentima veliko i da se nitko osim prof. Čulinovića nije izjasnio protiv Deklaracije.

„Bićanić smatra da će se i dalje događati eksplozija na bazi nacionalizma jer se ne rješava osnovno pitanje – privreda“, stoji u informaciji.

Vladimir Filipović, profesor s Odsjeka za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji nije bio potpisnik Deklaracije, posebno je praćen zbog svojih kontakata s njemačkim konzulom Wilhelmom von Klewitzom kojega je obavijestio da je Krleža potpisao Deklaraciju i da bi ju potpisao Grga Novak da ga se pitalo. U informaciji se bilježi Filipovićeva izjava kako će Krleža „dobiti veliku bitku i da će to biti njegova velika životna pobjeda“.

SDS je u operativnoj obradi u pravilu uvijek nastojao utvrditi kontakte autora i potpisnika Deklaracije s hrvatskim emigrantima ili diplomatskim predstavnicima.

Krleža kao gromobran potpisnicima Deklaracije

Partijsko-medijska hajka prema Deklaraciji pokazala je jasno na što je spreman bio režim protkan unitarističkim i velikosrpskim ciljevima. Bio je kadar satrti svaku hrvatsku samosvijest. U spomenutoj nepotpisanoj informaciji za SDS sa sastanka u Matici hrvatskoj 9. ožujka navodi se: „Mnogi drugi govorili su da Krleža stoji iza svega, ili da to znaju ili da misle“.

Jedno je sigurno, Krležin potpis na Deklaraciju imao je posebnu težinu, s obzirom na to da nije bio ni potpisnikom Novosadskoga dogovora, 1954. Vjerojatno je njegova uloga u svemu bila presudna da je sve završilo na verbalnoj hajci te nije došlo do uhićenja, političkih procesa te zatvaranja autora i glavnih aktera Deklaracije. Dojam je bio kako je odigrao ulogu „gromobrana“.

Krleža je u razgovoru s Enesom Čengićem na upit jesu li političari znali za Deklaraciju dok se pripremala rekao: „Neki jesu. Dva-tri dana prije usvajanja bila je na stolu jedne od glavnih ličnosti tadašnje politike“. Na upit jesu li ga zvali kad je nastala afera, odgovorio je: „Zar je to važno?“ O susretu s Bakarićem, rekao je: „Da, razgovarao sam s njim i izložio sam mu cijeli historijat, a onda sam išao u Beograd“. Na upit: „I što je Tito rekao na to?“, Krleža je odgovorio: „Kad je čuo svu istinu s igrom oko jezika, bio je jako ljut. Predložio sam da dam ostavku na članstvo u hrvatskom Centralnom komitetu i u Partiji. Protivio se. Rekao je neka ostane sve kao što jest.“ „Ne, nikako“, uzvratio je Krleža. (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan, 1956.-1975.; Balade o životu koji teče; Globus, Zagreb, 1986.).

Miroslav Krleža u petom svesku Dnevnika 1958-69, koji je objavilo NIŠP Oslobođenje iz Sarajeva i kao suizdavač Izdavačko poduzeće Mladost iz Zagreba, 1977., dnevničke zapise u 1967. započinje nadnevkom 24. VIII. 1967. S obzirom na poznatu njegovu pedantnost u vođenju dnevničkih zapisa neobično je da ih nije vodio upravo onih mjeseci kad je trajala zaglušujuća hajka protiv Deklaracije i njega kao njezina potpisnika. Samo godinu dana prije toga, krajem ožujka 1966., bio je održao uvodnu riječ na znanstvenom skupu o 130. obljetnici hrvatskoga narodnoga preporoda koja je imala znatan odjek u hrvatskim kulturnim i znanstvenim krugovima. Poznata je s toga skupa njegova izjava kako „samo po jeziku narod postaje politički subjekt“. U dnevničkim zapisima nema ništa ni o tom događaju. Spomenuti svezak, Dnevnik 1958-69., završava nadnevkom 29. V. 1961. i nastavlja se 24. VIII. 1967.

Glavna meta srpskih napada na hrvatske jezikoslovce zbog Deklaracije bio je Miroslav Krleža, pojedini književnici zahtijevati su uhićenje autora Deklaracije. Krležu je Dobrica Ćosić nazvao „bastion velikohrvatstva“. U „Piščevim zapisima“ pod nadnevkom 30. svibnja 1967. Ćosić je za Krležu napisao da je „duhovni inspirator, moralno i političko pokriće Deklaracije“ te da u suvremenoj nacionalnoj orijentaciji Hrvatske, stoji „u suštini na istim nacionalnim pozicijama na kojima danas stoji mačekovska i ustaška emigracija...“

Srpska političarka Latinka Perović bila je na sastanku na kojem je zahtijevano spaljivanje Krležinih djela, navodi Davorin Rudolf u knjizi „Komunizam, fašizam i nacizam. Veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće“, Književni krug, Split, 2023.

Krleža je neosporivo bio dobro obaviješten i duboko svjestan odnosa političkih snaga u tadašnjoj totalitarnoj državi, pod velikosrpskom kontrolom, navlastito svega što je uslijedilo ljeta 1968.

Parole i letci poseban predmet operativne obrade „Klek“

U sklopu policijskih mjera „Klek“ posebno je praćena pojava letaka i parola uz koju se vezuju studenti i učenici. Bilježe se parole na zgradama, stubištima, vratima kućnih veža, gradilištima, WC-ima. Djelatnici Javne sigurnosti SUP-a grada Zagreba registrirali su 29. ožujka 1967. čak 30 parola „neprijateljskog sadržaja“ u Osnovnoj školi „Rudi Čajevac“, na zidovima u hodnicima prizemlja, prvog i drugog kata te učionicama. Među parolama „neprijateljskog sadržaja“ navode se: „Hrvati Ne vjerujte štampi“, „Za Deklaraciju“, „U SRH hrvatski jezik“, „Jezik je bitno nacionalno obilježje“, „Hoćemo pravu slobodu, a ne ovakvu“, „Hoćemo slobodu štampe“, „Hoćemo hrvatski jezik u Hrvatskoj“, „Hrvatski jezik nije protiv bratstva i jedinstva“, „Nacionalnost nije suprotna socijalizmu“, „Ne dajte svoja prava Hrvati“ itd. Po čemu su ove i druge parole zavrijedile etiketu - neprijateljske? Bilo ih je, međutim, potrebno navesti jer pokazuju ozračje stvoreno partijsko-medijskim nasrtajima na Deklaraciju. Jednostavno u svakom spontanom izražavanju stajališta pronalazilo se neprijatelja države i socijalizma. Stvorena je potpuno shizofrena situacija, izvan svake realnosti.

Domašaji i promašaji SDS-ovih analiza

Među prilozima koje je autor uvrstio u knjigu jest i nepotpisani tekst bez nadnevka pod naslovom: „Od 'Deklaracije' do štrajka i kontrarevolucije“. Iako taj dokument nema datuma, autor smatra da se može zaključiti da je sastavljen 1972. godine. Kako napominje, riječ je o analizi (pregledu) društveno-političke situacije u Hrvatskoj od donošenja Deklaracije 1967. do sloma hrvatskoga proljeća potkraj 1971. i represije nad njegovim sudionicima tijekom 1972.

U toj analizi Deklaracija se primarno tretira kao politički, a ne lingvistički dokument, napominje Bukvić.

Uvodno se napominje kako „svrha razmatranja“ nije kritička analiza Deklaracije kao lingvističkoga traktata, nego kao političkoga, budući da se u svojoj krajnjoj liniji i pokazao kao takav. No unatoč tomu navodi se kako Deklaracija „služi samo kao paravan“ da se progura teza „o četiri nacionalna jezika u SFRJ, neprihvatljiva teza ni s lingvističkoga ni s političkog (socijalističkog) stanovišta“.

Politološki, sociološki i jezikoslovno trebalo bi analizirati ovu „analizu“, koja je donesena u knjizi, od 176. do 212. str., a završava „analizom“ aktivnosti kontrarevolucionara uoči štrajka i u vrijeme njegova trajanja, i pritom se spominju „matičini bojovnici Veselica, Ðodan, Tuđman i drugi“. Čitava ta analiza običan je pamflet koji je imao za cilj povezati svako samostalno i nezavisno razmišljanje s ustaškom emigracijom, podmuklom kontrarevolucionarnom rabotom, strateškim i taktičkim napadom na Jugoslaviju, njezin ustavni poredak i njezin samoupravljački socijalizam. Čuvari poretka, tajne službe, pod kapom Beograda, pa tako i spomenuta „analiza“ u svemu su vidjeli opasnost od hrvatskoga nacionalizma i separatizma, a smrtni udarac SFRJ, u konačnici zadala je opsesivna ideja o Velikoj Srbiji, operativno tzv. JNA i srpske paravojne snage, kada su tenkovima i naoštrenim noževima krenuli na Hrvatsku, 1991. godine. Toliko ovom prilikom „o analizi i analitičarima“ SDS RSUP-a SRH.

Zaključno o knjizi „Udba i Deklaracija“ Nenada Bukvića

Bukvićeva knjiga „Udba i Deklaracija“ utemeljen je znanstveni rad zasnovan na arhivskom gradivu. Konzekventno slijedi činjenično stanje, prezentira izvorne dokumente koji svjedoče o jednom za Hrvatsku važnom povijesnom događaju, objavi Deklaracije i reakcijama na nju. U tim dokumentima spominju se mnoga kodna imena, koja bi vrijedilo razobličiti, službene osobe s Jovom Ugrčićem, načelnikom republičkoga SDS-a na čelu koje su provodila operativnu obradu „Klek“, kao i s druge strane imena poznatih hrvatskih intelektualaca koja su bila predmet policijske obrade samo zbog toga što su pripremili, potpisali ili zagovarali Deklaraciju, koja je bila legalan i legitimni akt Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske te 18 znanstvenih i kulturnih ustanova.

Vrijednost knjige jest i u opsežnim podrubnim bilješkama u što je autor uložio znatno vremena i rada. Monografija na poseban način pokazuje kako je funkcionirao totalitarni sustav, spregu vladajuće komunističke partije i tajne policije (SDS). Ta služba kao i mediji bili su instrument vladajuće stranke. Ovom knjigom Bukvić je otvorio golem „rudnik“ iz kojega može nastati čitava serija knjiga o djelovanju Udbe, odnosno SDS-a i prema Deklaraciji, ali i uopće drugim događajima i osobama iz života Hrvatske. Svakako, bilo bi zanimljivo obraditi u posebnoj monografiji neka poznata imena hrvatskoga kulturnoga i znanstvenoga života koja su bila predmet obrade komunističkoga režima. Jednako bi bilo zanimljivo rasvijetliti mnoge obiteljske drame i traume koje je proizvela višemjesečna hajka na autore i potpisnike Deklaracije. Autor je na nizu primjera pokazao što se dogodilo zbog jedne jezične inicijative, zapravo amandmana na Ustav, koji bi u svakoj demokratskoj državi bio posve normalna stvar. U knjizi je autor osvijetlio odnos Sabora SRH prema Deklaraciji. Jasno je pokazano kako je najviše predstavničko tijelo tadašnje SRH bilo instrumentom jednopartijskoga sustava.

Jedan od autora Deklaracije, akademik Radoslav Katičić u knjizi „Hrvatski jezik“ (Zagreb, Školska knjiga, 2013.) napisao je kako je Deklaracija „doživjela potpuni politički neuspjeh. A ipak je u istinu značila potpun preokret. (...) Gledajući unatrag vidi se: Deklaracija je unatoč svemu potpuno postigla svoju svrhu.“

Dodali bismo, Deklaracija je potresla temelje velikosrpske jezične politike, pokazala da SFRJ nije država ravnopravnih naroda, da neki imaju pravo na nacionalno ime jezika, a drugi kao primjerice hrvatski narod, nemaju. Deklaracija je odbacila Novosadski dogovor iz 1954., koji se u praksi provodio tako da se hrvatski sve više ujednačavao prema srpskomu. Na tom tragu pojavila se koncepcija o potrebi jedinstvenoga „državnog jezika“, a ta je uloga bila namijenjena srpskomu književnomu jeziku. To se može iščitati iz radova jednoga od poznatijih srbijanskih jezikoslovaca Pavla Ivića, koji je tvrdio: „Ostaje nam da se osvrnemo i na najdelikatnije pitanje, ono o nazivu našeg jezika. On je u isti mah srpski, zato što njime govore Srbi, i srpskohrvatski, zato što njime govore i drugi. U svakodnevnom neformalnom govoru on će se i dalje svakako često nazivati prosto srpskim, a u usko stručnim filološkim publikacijama, naročito u inostranstvu, naziv 'srpskohrvatski' sigurno će preživjeti sve dileme i odluke naše epohe.“ (Pavle Ivić: „Srpski narod i njegov jezik“, SKZ, Beograd, 1971.)

Oslobađanje Hrvatske od jezične podčinjenosti bilo je preduvjetom narodnoga i državnoga oslobođenja, ostvarenje prirodnoga i nacionalnoga prava na samostalno državno postojanje. Hrvatska nije samo teritorijalno bila slomljena kod Neuma, administrativno-državno podijeljena u dva dijela, nego je njezinu stoljetnomu jeziku - hrvatskomu bilo dodijeljeno dvosložno ime, i kao utješna uloga, pozicija varijante, podrazumijevalo se kojega jezika, unatoč tomu što je još Marko Marulić (1502.) jezik svoga epa „Judite“ nazvao hrvatskim.

Obmana koju je lansirao Bečki književni dogovor 1850., o jednom narodu i jednom književnom jeziku, Novosadskim dogovorom iz 1954. samo je na drugi način preformulirana. U prvoj točki tog dogovora je stajalo: „Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.“

Deklaracija je takav pristup odbacila 1967. Ustavom RH iz 1990., nakon demokratskih promjena hrvatski je postao službenim jezikom, a ulaskom Hrvatske u EU 2013., hrvatski je postao ravnopravnim jezikom Unije!

Deklaracija je mobilizirala nacionalne snage, jednom zauvijek zatvorila vrata velikosrpskomu jezičnomu presizanju, posrbljivanju Hrvatske. Brisanjem hrvatskoga jezika željelo se izbrisati hrvatski subjektivitet.

Kad se osvrćemo na Bukvićevu knjigu, ne treba raspravljati samo o režimskim postupcima u jednom vremenu, jezičnoj politici, već koliko su se stanoviti postupci, metode, iz bivšega vremena održali i mogu se prepoznati danas u političkom životu i medijskom prostoru Hrvatske. Naime, jasno se prepoznaju ostatci totalitarnoga ponašanja, posebno kod nekih stranaka ili eksponiranih političara koji drugo mišljenje ili poglede u pravilu proglašavaju neprijateljskim, oko sebe vide stalno neprijatelje, a dijelove medijskoga prostora pretvaraju u „ideološku pljuvačnicu“ protiv određene stranke ili pojedinih političara, što često sliči na hajku, zapravo histeriju. Veliki demokrati i mirotvorci često su prikriveni zagovornici totalitarizma. Na hrvatski jezik gledaju isto ili slično kao beogradska čaršija, potpisuju Deklaraciju o zajedničkom jeziku, 2017., sjede u Hrvatskom saboru, dociraju o ljudskim pravima, a odbijaju priznati ili prihvatiti zakonsko reguliranje hrvatskoga jezika. Jer, njima je ime hrvatskoga jezika „crvena krpa“, koja ih od pojave Deklaracije iznova izbezumljuje. Ali ne treba dvojiti, zapravo ne prihvaćaju demokratsku Hrvatsku, iako su im usta puna općih fraza, čak i osude devijantnih pojava, u kojima i sami sudjeluju, ali ih skrivaju ili smatraju „legalnim poslom“. Po medijima se vuku njihovi korifeji sa svojim „koferima“ trpajući u njih znatne svote novca, najprije „opskurnih kuna“, a sada eura. Zbog svega toga, kad je već izostao osvrt na knjigu „Udba i Deklaracija“, osim u Hrvatskom tjedniku i Hrvatskom fokusu, u mainstream medijima, zar nije neobično da se nije pojavio ni jedan kritički osvrt o toj knjizi u stručnim časopisima? Zato pitanje: zašto šutnja o knjizi „Udba i Deklaracija“ Nenada Bukvića?

Nenad Bukvić (Varaždin, 7. srpnja 1983.) diplomirao je povijest i arhivistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a doktorirao na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2017. U HDA se zaposlio 2009. Kao arhivski savjetnik i znanstveni suradnik trenutačno obnaša dužnost pomoćnika ravnatelja za digitalne usluge i razvoj.

Koautor je dviju izložaba: Povijesna uloga Hrvatskog sabora u očuvanju hrvatske državnosti (2016.) i Arheologija otpora: otkrivanje zbirka kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj (2018.). Autor je monografije „Privid demokracije: Sabor u prvim godinama komunističke Hrvatske (1945.-1953.)“, monografije „Gastarbajteri pod nadzorom Službe državne sigurnosti: odabrani dokumenti (1963.-1977.)“, monografije „Gastarbajteri pod nadzorom Službe državne sigurnosti: odabrani dokumenti (1977.-1990.)“, urednik triju knjiga zapisnika Vlade NR Hrvatske i Izvršnog vijeća Sabora NR/SRH iz razdoblja 1945.–1963. te autor više stručnih i znanstvenih radova iz područja povijesti i arhivske teorije i prakse.

Marko Curać