Martensovo podmetanje hrvatskomu premijeru da se „bori kao lav za srpske interese“

Proteklih dana u mnogim hrvatskim medijima mogao se pročitati naslov: „Plenković se 'bori kao lav za srpske interese'“. Naslov je prenesen iz tako naslovljene informacije koju je priredio Dragoslav Dedović u sklopu pregleda novinstva za DW, 18. veljače, na osnovi komentara Michaela Martensa objavljenoga 16. veljače 2025. na mrežnim stranicama Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

U tim njemačkim novinama drukčije glasi glavni naslov: „Srbijanski prilog ruskoj ratnoj blagajni“. Nadnaslov je: „Nakon američkih sankcija“, a podnaslov, lead: „Sankcije uvedene pod predsjednikom Bidenom prijete srpskoj naftnoj industriji, koja je u ruskim rukama. Sad se Beograd nada promjeni smjera pod Donaldom Trumpom“.

Prva rečenica Martensova komentara, koju je uzeo za naslov DW, i slijedom toga prenijeli hrvatski mediji glasi: „Hrabro kao lav, hrvatski premijer Andrej Plenković bori se za srpske interese.“

U nastavku iznesene tvrdnje uvodi se pojam „dojam“, što na neki način sugerira kako je riječ o autorovu doživljaju čitava tog problema. Doslovce ovako stoji: „Barem bi takav dojam mogao imati svatko tko je pratio neke od njegovih nedavnih izjava. U fokusu je bio američki paket sankcija uveden u posljednjim danima mandata Joea Bidena, čije bi posljedice mogle biti pogubne za Srbiju. Sjedinjene Države su 10. siječnja, deset dana prije inauguracije Donalda Trumpa, uvele opsežne sankcije ruskoj naftnoj industriji kako bi smanjile njezin doprinos Putinovu ratnom proračunu.“

Michael Martens poznat kao autor kritičkih tekstova u kojima iz Beča piše češće o zapadnom Balkanom, povremeno „ugazi“ i u Hrvatsku. Tako je bilo i ovom prilikom, kad je očito namjerno htio „bocnuti“ hrvatsku javnost kako se njezin „premijer bori kao lav za srbijanske interese“. Kaže se – nije vijest da je pas ugrizao čovjeka, nego obratno. Je li po tom pravilu postupio autor članka, odnosno prve rečenice teksta, pretpostavljajući kako tvrdnja da se hrvatski premijer bori kao lav za hrvatske interese ne bi ama baš nikoga zanimala?

Martensu nije nepoznato kakve traume tinjaju u znatnom dijelu hrvatskoga naroda zbog krvave srbijanske agresije na Hrvatsku, krajem prošloga stoljeća. Mnoge majke i očevi, žene, djeca još traže svoje sinove, muževe i očeve, jer srbijanske vlasti ne žele učiniti dostupnim dokumentaciju iz koje bi se utvrdila mjesta masovnih grobnica, drugim riječima prikrivaju masovne zločine, a slično se ponaša i lokalno srpsko stanovništvo. Jednako, nije mu nepoznata retorika kojom se služi aktualni srbijanski režim, napose srbijanski tisak trideset godina nakon vojno-redarstvene operacije Oluje i više od 25 godina nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja.

Bivša njemačka kancelarka svojedobno je ratnom huškaču iz 90-ih Aleksandru Vučiću otvorila širom njemačka vrata, pa se svako malo hvalio koliko je susreta s njom imao. Dakle, bio je čest gost njezina kancelarskoga ureda, iako je trebala znati za njegovu sarajevsku ratnu dionicu, što mu je čak i srbijanski oporbeni tisak nabijao na nos, kao i onaj njegov nastup u Glini, odakle je poručivao da nikad to mjesto i još mnoga druga ne će biti hrvatska!

Bilo je i s hrvatske strane nevjerojatnih poteza, posebno kad je pozvan na inauguraciju nekadašnje hrvatske predsjednice, donijevši umjesto dokumentacije o hrvatskim žrtvama ukradene administrativne papire.

Ratne traume, reći će svaki racionalan čovjek, treba potiskivati i otvarati nove stranice suradnje, kako se ne bi ostalo zarobljenikom prošlosti. Ali kako otvoriti nove stranice ako upravo od onih koji su pumpali srbijansku agresiju nema iskrenoga i jasnoga kajanja, nastojanja rješavanja mnogih važnih problema, koji opterećuju hrvatsko-srbijanske odnose. Aktualni srbijanski režim izbjegava takvo što na sve načine, dapače postupa i dalje verbalno hegemonistički, osvajački, pa se svatko razuman kad vidi kako se naoružava mora upitati: što sprema?

Martens, svjestan tih činjenica, međutim, počeo je komentar običnim podmetanjem, zasnovanim na „dojmu koji bi mogao imati svatko“, tko je pratio „neke njegove (Plenkovićeve, op.a.) posljednje izjave“. Upravo suprotno! Iz tih izjava razvidno je bilo kako hrvatski premijer Janaf nastoji održati na životu, u funkciji transporta nafte.

Prva rečenica komentara koja je mnogima zazvonila u konačnici protuslovi autorovu objašnjenju u drugom dijelu teksta u kojem navodi kako bi „budućnost i profitabilnost Janafa“ bila upitna bez poslovanja s novosadskim Gazprom Neft, tvrtkom u ruskom vlasništvu.

Zašto je Martens započeo tekst kako je započeo, je li mogao pretpostaviti kako će biti plasiran i koji će naglasak do čitatelja doći, teško je objasniti. Jedno je sigurno – poruka o hrvatskom premijeru koji se „bori kao lav za srbijanske interese“ izazvala je bijes u široj hrvatskoj javnosti, mnoge je naježila. Ako je to bio cilj – postignut je. No nije ovdje samo riječ, kako se može pretpostaviti, o pokušaju upravljanja poznatim psihološkim efektom, „dojmom“, nego je riječ o puno širem zahvatu s jasnom političkom tendencijom. Može li se postaviti teza kako zapravo njemački novinar dolijeva ulje na vatru, potpiruje podjele, daje novu dimenziju prijeporima oporbe s vladajućom koalicijom i premijerom te uvlači li se FAZ u jedan posao koji nije primjeren tradiciji te tiskovine?

Poznata nam je „tehnika“ kojom se služi Martens iz hrvatske novinske prakse. I u Hrvatskoj ima onih koji nabrijanim informacijama, bučnim interpretacijama, tvrdnjama ili provokativnim pitanjima računaju na odjek u navezanim medijima, posljedično u javnosti. Nema sumnje da je na to računao s konstruiranim početkom komentara, baziranim na „dojmu“, objavom u FAZ-u, prenesenim na mrežnim stranicama DW-a.

Martens je prije gotovo pet godina pisao protiv tadašnje vlasti u Crnoj Gori, a mogao je znati što se valja iza brda, tko stoji iza rušenja tadašnjega crnogorskoga režima, koji je imao mnoge svoje slabosti, ali sigurno je jedno: bio je proeuropski i nije prijetio svojim susjedima.

Nisu podmetanja i neprofesionalno postupanje bečkoga dopisnika nepoznati hrvatskoj javnosti. Na neka od njih upozorili smo na ovom portalu: 2020. kada smo pisali da Hrvatskoj „ne trebaju moralni rentijeri“ (slučaj Thompson, op.a.) i 2023. kada smo FAZ-ovu dopisniku poručili da nije trebao tražiti hrvatski grb s prvim bijelim poljem na gostionici u Berlinu jer ih ima koliko mu srce želi u Austriji, u tamošnjim važnim kulturnim institucijama. Jer, ako je u naslovu svojega članka tvrdio „to nije tako bezopasno kako se čini“, logički bi slijedio zaključak: onda nije bezopasno ni u povijesnim zgradama u Beču! Uostalom, Zagreb je puno bliži Beču nego Berlin pa je Martens na crkvi sv. Marka mogao vidjeti hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Nitko, međutim, nije još došao na ideju i pokušao boju prvoga polja presložiti ili grb proglasiti suspektnim, iako ondje stoji čitavo jedno stoljeće i pol. Neogotička vanjština gornjogradske crkve rezultat je obnove u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća. Bila je povjerena bečkomu restauratoru i arhitektu Friedrichu von Schmidtu. Prema njegovim planovima zahvat je izveo Hermann Bollé. Tada je i napravljen čuveni krov od ocakljenih crijepova s grbom Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije na lijevom dijelu krova i grbom grada Zagreba na desnom dijelu krova. Grb koji FAZ-ovu dopisniku „nije bezopasan“ bio je tada službeni grb hrvatske Trojedine kraljevine. Kad je riječ o grbovima i grboslovlju trebalo bi znati nešto o osnovnim zakonima heraldike, ali Martens puno zato ne mari. Važno mu zalijepiti etiketu! I u tome se puno ne razlikuje od beogradskih tabloida.

No vratimo se nafti i premijeru koji se „kao lav bori za srbijanske interese“. Upravo dok pišem ovaj tekst čitam informaciju koliko je Ukrajina izvezla metala (čelika) u Rusku Federaciji 2024. godine. Nije mi došlo na pamet ni pomisliti ukrajinskoga predsjednika Zelenskoga na osnovi jednoga statističkoga podatka nazvati „lavom koji se bori...“

Martens bi trebao znati jedno: ako Berlinu proteklih godina nije smetalo prodavati oružje Vučićevu režimu i zarađivati na toj prodaji, iako Srbiju susjedi percipiraju kao najveću potencijalnu ugrozu za svoju sigurnost, zašto bi se Hrvatska trebala odreći zarade od transporta nafte putem Janafa u Srbiju? Nije valjda oružje koje Njemačka prodaje Srbiji bezazlenije od protoka nafte kroz Hrvatsku? Ne treba smetnuti s uma kako je Srbija u prošlom stoljeću vodila niz ratova, ponajviše u svrhu širenja Srbije i stvaranja Velike Srbije. Ima li neka država na ovoj zemaljskoj kugli koja je u posljednjih stotinu godina, osim njemačkoga Trećega Reicha, vodila toliko ratova protiv suverenih država, najčešće svojih susjednih naroda i država, kao što je to Srbija? Povela bi i u ovom stoljeću nove ratove s istim ciljem, ima dovoljno oružja, mržnje i bijesa, ali je na Kosovu stacioniran KFOR, koji predvodi NATO!!!

Marko Curać