Može li televizija N1 sa sjedištem u Luksemburgu rušiti Vladu druge članice EU-a; je li to nova praksa EU-a ili je riječ o mnogo složenijoj operaciji srbijanskoga hibridnoga rata protiv Hrvatske?

Ljevica je osjetila da bi se gotovo nakon jednoga desetljeća mogla vratiti u Hrvatsku na vlast. U tom cilju mobilizirala je sve svoje snage izvevši ih na prosvjed na Markovu trgu. To je bila prva njezina javna smotra, gdje se simbolima i gorljivim nastupima pokazalo ne samo da Hrvatskoj prijeti lijevi radikalizam nego i kamo kane odvesti Hrvatsku. Nakon što je premijer Plenković najavio raspuštanje Hrvatskoga sabora radi parlamentarnih izbora koje već mjesecima zaziva oporba, predsjednik SDP-a Peđa Grbin 6. ožujka u Dnevniku Šolakove zagrebačke N1 televizije, uz ino, rekao je kako idu na izbore pod geslom „borbe za bolju i pravedniju Hrvatsku“. Više je puta javno, što u Hrvatskom saboru, što u medijima, pojasnio prve korake lijeve vlasti. To je smjena novoizabranoga državnoga odvjetnika i opoziv izmjena Kaznenoga zakona, koji je zajamčio presumpciju nevinosti te učinio istrage kaznenih djela nejavnima. Možemo li vjerovati da će lijeva oporba na tome stati? No ovdje se, međutim, postavlja osnovno pitanje: ako izostavimo tradicionalni alat ljevice – „borbu“, kakva bi bila ta „bolja i pravednija Hrvatska“ u kojoj se umjesto programa gospodarskoga i demokratskoga razvoja građanima nude smjene i mijenjanje zakona, ali ništa manje zabrinjavajuće zabrane političkih stranaka i uhìćivanje! Sve to pripada abecedi radikalizma, da ne kažemo totalitarizma.

No zar sve to već jednom nismo gledali? Pogledajmo kako je izgledalo 2000. godine kad je šestočlana koalicija, predvođena SDP-om, došla na vlast. Tada je bilo geslo - Hrvatska zaslužuje bolje? I što je bilo bolje?  Prvi korak nove vlasti bila je ideološka lustracija u vojsci, policiji, državnim i javnim ustanovama, državnim poduzećima i medijima. Ona lustracija koju HDZ nije proveo 1990-ih, kako je to više puta u razgovorima objašnjavao akademik Dubravko Jelčić, vjerujući da će ju provesti demokratski procesi i priznao da je bio u zabludi, dogodila se 2000., samo s lijevih pozicija. Sve je izgledalo kao da smo se vratili u 1971. Nedostajali su samo politički namješteni procesi i zatvori. Jedan je hrvatski uznik rekao kako mu je 2000. kad su ga smjenjivali izgledala mnogo gore negoli 1971. jer su ga tada hapsili u državi koju nije osjećao emocionalno svojom. Kad je pala šesteročlana koalicija, bivši ministar ogorčeno je rekao da bi mu jedina želja bila bar mjesec dana obnašati dužnost ministra policije kad bi se ponovno angažirao u politici.

Na meti SDP-a 2000. posebice su bili mediji. Provedena je rigorozna čistka urednika i novinara na HTV-u i Hrvatskom radiju. Nisu bolje prošli ni veleposlanici. Dekonstruirana je gotovo cjelokupna diplomatska mreža. Smijenjeno je oko 35 hrvatskih veleposlanika. Dovoljno je prolistati Narodne novine. Bile su pune odluka o razrješenjima i imenovanjima novoj vlasti ideološki podobnih kadrova. To je bila poznata detuđmanizacija, u osnovi dekroatizacija, ubijanje svake državno-pravne i suverenističke misli, posebno politika. Bio je to povratak na poznato stanje „glavu dolje“ u čemu su izdašno poslužili ideološki lustrirani mediji!

Kad se danas sluša Peđu Grbina, ne može se izbjeći u podsvijesti pomisao kako je riječ o istom obrascu iz 2000. godine koji je proveo SDP s tadašnjim premijerom Račanom. I još nešto, čak i svojim nastupom uvelike podsjeća na svojega prethodnika u SDP-u; naglašeno zastajkuje u govoru, kao da važe svaku riječ, razmišlja o onom što govori, ukratko: želi ostaviti dojam vrlo umnoga govora. I ne samo da aktualni predsjednik SDP nije u tom pogledu originalan nego u izbornom geslu nije baš vjerodostojan. Kakva je razlika između obećanja o „borbi za bolju i pravedniju Hrvatsku“ i „Hrvatska zaslužuje bolje“? Tehniku oponašanja u pravilu rabe karijeristi, ulizice, ljudi koji nemaju svoj identitet, već freudovskom sublimacijom žele dobiti na važnosti.

O kakvom se demokratskom profilu radi, dovoljno govori njegov odnos prema onima koji ne misle kao on. Kad je preuzeo SDP, Grbin je iz stranke izbacio i protjerao sve koji su mislili svojom glavom, vrativši se politici komunističkoga jednoumlja kao poželjnom narativu i načinu djelovanja.

Kako su 2000. godine iz hrvatske diplomacije izbacili akademika Davorina Rudolfa

Jedan od onih koji je bio žrtvom smjena 2000. jest akademik Davorin Rudolf, veleposlanik u Talijanskoj Republici, Cipru, Malti i San Marinu. Njegova respektabilna karijera nije im ništa značila. Odbacili su čovjeka koji je s predsjednikom Tuđmanom stvarao hrvatsku državu, bio istodobno prvi ministar pomorstva i prvi ministar vanjskih poslova u neovisnoj hrvatskoj državi, sveučilišni profesor međunarodnoga prava, član HAZU i još k tomu nestranački čovjek. Nakon što je revolucionarna garnitura došla na vlast akademik Rudolf ponudio je jedini ostavku na mjestu hrvatskoga veleposlanika, kao čin odgovornosti prema novoizabranoj vlasti. Najprije tobože njegovu ostavku nisu prihvatili, ali je vrlo brzo uslijedilo razrješenje. Akademik Rudolf godinama nije mogao dobiti zaposlenje na matičnom fakultetu, ali ni na drugim fakultetima u Hrvatskoj, gdje je pokušao nastaviti raditi kao profesor. Morao je u prijevremenu mirovinu. Ovih dana iz tiska treba izići njegova knjiga „Komunizam, fašizam, nacizam - Veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće“, koja zahvaća totalitarizme zaključno s Titovim.

Naslovnica nove knjige akademika Davorina Rudolfa, radna inačica

Rekli bismo, knjiga dolazi u pravo vrijeme, kad se na hrvatskim obzorima pojavljuje ponovno lijevi radikalizam, koji prijeti Hrvatskoj povratkom u stare ideološke prijepore ili jednostavno građanskim sukobima.

Ideološku „borbu za bolju i pravedniju Hrvatsku“ više smo puta u novijoj hrvatskoj povijesti dobro osjetili. Iz toga razloga ne tražimo „bolju i pravedniju Hrvatsku“ jer znamo što donose lijeve parole. Jedino što bismo željeli jest da ne bude puno gore, slično kao u Gradu Zagrebu, koji se pretvara svakim danom sve više u grad slučaj!

Hrvatski parlamentarni izbori izazov i za EU i NATO

Lijevoj oporbi puna su usta borbe protiv korupcije i klijentelizma, kao da je riječ o nečemu s čime se na ovim prostorima suočavamo od jučer. Govoriti o HDZ-u kao sinonimu toga zla, malo je reći kako je to prijesna obmana. Lijeva i desna oporba  koristi se poznatim psihološkim efektima na kojima se bazira svaka reklama. No pitanje je za čiji račun. Trebalo bi pomnije prokopati izvještaje mjerodavnih služba pa vidjeti što je sve stavljeno „ad acta“ i s kojim razlogom, tko bi sve ostao čistih ruku, počevši od trenutka kad je sišla s vlasti šesteročlana koalicija. Je li zbog toga strah od novoga državnoga odvjetnika? No ne ćemo dalje tim putom. Ono što treba reći jest da nijedna stranka ili pojedinac ne će osloboditi Hrvatsku korupcije, osim pravne države i mjerodavnih služba koje su pozvane boriti se protiv toga društvenoga zla. Korupcija je zapravo samo jedan dio mnogo širega hrvatskoga problema – gospodarskoga kriminala, koji funkcionira po zakonu spojenih posuda – što manje pravne države to više kriminala. Kad neki vrlo grlati zastupnici tvrde da će se obračunati s korupcijom i klijentelizmom, bacaju građanima prašinu u oči. Građani znaju da su to samo njihove predizborne ispraznice. Na tome se, kako upućuju sve analize javnoga mnijenja, ne dobivaju izbori. No koliko bi mogla pomoći Šolakova tajkunska televizija N1, koja svakodnevno posljednjih mjeseci gledatelje bombardira HDZ-ovom korupcijom, drugo je pitanje. Po sudu mnogih radi se o čisto subverzivnom pristupu i nitko se ne pita kako jedna televizija sa sjedištem u Luksemburgu ruši Vladu druge države, članice NATO i EU? Je li to neka nova praksa EU ili je riječ o puno složenijoj operaciji srbijanskoga hibridnoga rata protiv Hrvatske? O tome je nedavno govorio Ivan Anušić, ministar obrane i potpredsjednik hrvatske Vlade, najavivši da će to pitanje otvoriti u Washingtonu na srpanjskom zasjedanju NATO-a.

Hoće li mu to dopustiti Šolakova redakcija N1, s obzirom na to da se ne naziru granice dokle je spremna ići kako bi ljevicu dovela na vlast.

To što Šolakov N1 ima sličan pristup vlastima u Srbiji, ne treba zavaravati, jer ovdje je riječ o jednom drugom projektnom zadatku, drukčije rečeno političkom okviru, obnovi jugoprostora, zapravo uspostavi „srpskoga sveta“.

Hrvatska je pred jedinstvenim izazovom, ono što nije pošlo za rukom Miloševiću – da oružjem pokori Hrvate – može se dogoditi da Šolak izvede putem svojih medija. Naravno, na tom putu koristi se oporbom, poglavito lijevom, koja pokazuje svu raskoš radikalizma kad prijeti smjenama, uhićenjima, ukidanjem donesenih zakona, zabranama političkih stranaka. Jedino nedostaje nova dimenzija lijevoga radikalizma, inačica „litija“, s kojim smo se sreli prije jednoga desetljeća, kad je trebalo srušiti hrvatsku Vladu i spriječiti ulazak Hrvatske u EU kako bi se pričekalo Srbiju. Lijeve radikalne „litije“ nisu isključene, na stanovit način najavljene su po hrvatskim gradovima, 23. ožujka.

Što bi mogla biti krajnja svrha, već je rečeno, ali ne treba isključiti težnje zagovornika multipolarnoga svijeta, kojima ne samo što je Hrvatska trajno zanimljiva lovina nego bi ju htjeli jednako radikalno lijevom ili radikalno desnom opcijom izbaciti iz zapadnoeuropskoga kruga, premjestiti pod kremaljski kišobran. Hrvatski parlamentarni izbori zato su izazov i za EU i NATO, kako se ne bi ponovio scenarij Crne Gore!

Marko Curać