Andro Krstulović Opara: Kulturu i baštinu treba kapitalizirati da se mjera uspješnosti ne mjeri novcem ili zaradom već dobrobiti naroda koji ju baštini i uživa

Izbor sugovornika o temi neiskorištenih hrvatskih kulturnih i baštinskih kapitala nije bio nimalo lak. Gotovo sam se našao „pred zidom“ kad se poznati književnik ispričao obvezama. Znao sam kako u drugom pokušaju ne smijem pokucati na vrata koja se ne će otvoriti. I zaista kad sam predložio temu Andri Krstuloviću Opari, uglednomu zastupniku u aktualnom sazivu Hrvatskoga sabora, prihvatio ju je s oduševljenjem i praktično na dušak napisao tekst. Andro Krustulović Opara diplomirao je arheologiju i povijest umjetnosti. Ništa manje važno, bio je zastupnikom Prvoga saziva Hrvatskoga sabora 1990., kad se stvarala hrvatska država, te savjetnikom za kulturu predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović, zatim ravnatelj Meštrovićeva muzeja i splitski gradonačelnik. Pogled Andre Krstulovića Opare, s uredničkim podnaslovima, na naša kulturna dobra i njihovu bolju prezentaciju, donosimo uz manja kraćenja.

_____________

„Hrvatska je toliko raznolika u svojoj kulturi da je gotovo nemoguće naći jednu kulturnu ili baštinsku značajku koja bi bila osobita i jedinstvena za cijelu naciju. Stoga nam valja njegovati i promicati zavičajne posebnosti i fenomene i njih dodatno približavati narodu, a potom i gostima.

Pojam kulturnoga dobra uvodi posve nov i drukčiji pristup prema tomu. Dok je postojao pojam spomenik kulture odnos je bio jednosmjeran, a pojmom kulturno dobro vrijednost se shvaća drukčije. Njime se upravlja i gospodari, kulturnim se dobrom ili kulturnim/baštinskim fenomenom „izlazi na tržište“ i ono postaje „roba“, prije svega u turizmu koji je glavna hrvatska gospodarska grana. Tu dolazimo u opasnost glede integriteta kulturnoga dobra i zbog toga valja biti jako oprezan i pristupiti sustavno i pažljivo.

Susrećemo se i s pojmom kapitala, posebno „mrtvoga kapitala“ u kulturi ili baštini. To nužno pretpostavlja da prilikom „aktiviranja toga mrtvoga kapitala“ ulazimo u osjetljivu zonu komercijalizacije kulture ili baštine što je u svojoj naravi teško, čak opasno i neprihvatljivo. Nužan je dakle drukčiji, održiv pristup. Na to gledam drukčije i tvrdim da je vrjednije kapitalizirati kulturu i baštinu tako da se mjera uspješnosti ne mjeri novcem ili zaradom već dobrobiti naroda koji ju baštini i uživa. Tko uopće može kupiti identitet ili ponos na svoje? Stoga sam uvjeren da imamo mnogo prostora u približavanju i baštine i kulture Hrvatima, posebno mladima. Pri tomu ne mislim ni na kakve konzervativne pasatizme ili nemoderne metode dosadne mladima.

Naš način života vrijednost je koja bi, kad bi se kvantificirala i pribrojila BDP-u, naveliko nadišla najbogatije europske zemlje

Pa krenimo u kratko navođenje primjera koji se sasvim sigurno mogu i moraju nadopuniti, a to može učiniti svaki čitatelj.

Prije svega to je način života (lifestyle, kako to nazivaju marketinški i turistički djelatnici). Naš način života vrijednost je koja bi, kad bi bila kvantificirana i zbrojena s našim BDP-om, u svojem zbroju naveliko nadišla i najbogatije europske nacije. „Ko ovo more platit?“ – izreka je ljudi koji uz more ispijaju kavu s obitelji i prijateljima. Vjerujem da se slažete da jednako pomislite i u onom trenutku kada spuštajući se autocestom A1 od Sv. Roka prema Masleničkomu mostu ugledate more i obale Paga, Starigrada Paklenice i Velebita. Tada nam prostruji neopisiv osjećaj koji ne možete kupiti. 

Danci imaju hygge, Španjolci siestu, Talijani svoj način radosti života –Vita e' bella!, a mi imamo svoj đir i ako hoćete fjaku, koja nipošto nije lijenost nego onaj trenutak kontemplacije i uživanja u trenutku koji nam je Bogom dan. Kada tomu svemu pridodamo i našu inačicu mediteranske kuhinje, koju stranci nazivaju talijanskom jer svoju nismo pošteno predstavili ili brendirali, onda možemo govoriti o mrtvom kapitalu.

Kulturni krajolici su naše veliko bogatstvo. Hrvatska ima osam nacionalnih parkova i 13 parkova prirode. Više je od 10 posto površine naše države pod zaštitom. Ne štite se samo prirodna bogatstva nego sveukupnost područja koje je prožeto poviješću, kulturom i baštinom. Štiti se kulturni krajolik.

Tu su i ljepote stotina kilometara suhozida, fenomena upisana na popis UNESCO-ove nematerijalne baštine, koji su stvorile vrijedne ruke naših predaka. Taj fenomen ne smije postati hrpa za mljevenje kako bi se napravila ispuna u temeljima zgrada ili cesta. Te predivne kamene merlature koje su trajno promijenile okoliš priobalja i otoka, pritom poštujući prirodne zakonitosti, najbolja su ilustracija održivoga razvoja i sljubljenosti čovjeka i njegove kulture i prirode. Kada tomu pridodamo u kršu njegovane maslinike ili lozu, onda dobivamo cjelokupnu odu radišnosti našega čovjeka, lekciju za sadašnjost i zalog i putokaz za budućnost, odnosno pouke za daljnji razvoj. 

Procesija „Za križen“ jedan od najsjajnijih fenomena nematerijalne baštine 

Za potpunu sliku i doživljaj valja nam kročiti takvim poljima noću kao hodočasnik u procesiji 'Za križen', jednomu od najsjajnijih fenomena nematerijalne baštine pod zaštitom UNESCO-a. Tada hodočastite uz molitvu, pučke napjeve nastale u tom drevnom kulturnom krajoliku i suhozidnim međama koje su još u starogradskom ageru/chori sagradili drevni Grci, a naši predci do danas sačuvali njegujući svoja polja.

Vinogradi na Plješivici, Zlatnoj dolini, Baranji ili Srijemu u kojima svakako prednjači Ilok sa svojom tradicijom, prožet povijesnim naslagama od jedne od najstarijih civilizacija u Europi u Vučedolu pa do dana današnjega u Vukovaru, sjajna su priča koju valja očuvati, na suvremen način prepričati, njegovati i predstaviti.

Šteta što u takvim ambijentima nemamo izraženiju kulturu svoje baštinske glazbe, mandolinu ili tamburicu koju valja nuditi turistima. Sjetimo se da je Portugal poznat po svojem tugaljivom fadu, nimalo zanimljivom glazbom za odmor i razonodu, ali su u tom itekako uspjeli, kao i Španjolci s flamenkom, Grci sa sirtakijem, Talijani s napolitanskom kanconom, a Irci s onim drmešom zvanim The Lords of Dance!

A imamo svjetsku atrakciju Lado, i ostale divne ansamble. Kada tomu pridodamo i da je u UNESCO-ov popis nematerijalne baštine upisano nekoliko hrvatskih glazbenih fenomena, spomenimo samo dalmatinsko klapsko a cappella pjevanje, onda se pitamo gdje griješimo. Pogriješili smo s uvođenjem klapa na stadione s mega zvučnicima ili onim tragikomičnim nastupom na Euroviziji s neprepoznatljivom navodnom klapskom pjesmom „Klape s mora“ koju su odjenuli u alkarske nošnje. Potpuno bez veze i strašan neprobavljivi kič. 

Jeste li primijetili koliko mladih ljudi nosi raznobojne tetovaže? Pitate se kakve to veze ima s ovom temom? E, pa ima. Kada se tko poželi tetovirati, onda na taj način izražava svoju osobnost i oblikuje ju u poruke/slike na svoje tijelu. I onda vidimo razno znakovlje, najčešće kineska, japanska, arapska slova ili hijeroglife.

Baštinom se treba baviti sustavno, a ne stihijski, i tek tada će doći priželjkivani rezultati 

A glagoljica? Što je to drevno hrvatsko pismo danas našim ljudima? A lijepo je, dopadljivo, šarmantno, slikovito, mistično. Odlično je da su odgovorni stavili glagoljska slova HR na eurocente, čime tako svoje drevno pismo i baštinu dijelimo s Europom i svijetom. Držim da njegovanjem glagoljice, njezinim učenjem, pa ako hoćete i komercijalizacijom, možemo postići mnogo više. Sjetite se da je prva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na svojoj prisezi nosila kaput s izvezenim glagoljskim natpisom. I onda smo posustali. To je još jedna potvrda da se baštinom treba baviti sustavno, a ne stihijski. Tek tada će doći i rezultati koje priželjkujemo.

Valja nam osnovati Muzej hrvatskoga jezika sa sjedištima u Zagrebu, Splitu i Varaždinu

I za ovaj osvrt samo još jedan prijedlog.

Hrvatski jezik. Jeste li se ikada upitali zašto su Hrvati toliko pjevali svojemu jeziku? Pamtimo nebrojena djela, pjesme, pripovijetke, himne… posvećene hrvatskomu jeziku. Pjevali su mu mnogi, a neke od tih stihova pamtimo kao svojinu, identitetsku legitimaciju. Od velikoga Marka Marulića Splićanina koji je spjevao Juditu, koja je „u versih harvacki složena“, preko Zoranića, Držića, Gundulića do Mažuranića, Gaja, Demetra, Preradovića, Šenoe, S. S. Kranjčevića, Matoša i Ujevića pa sve do Nazora, Šopa, Ivaniševića, Cesarića, Pavletića, Slavičeka, Mihalića, Štambuka, Dragojevića…

Drugi slobodni narodi nisu toliko svojim jezicima pjevali kao mi. Nisu imali potrebe. Imali su slobodne države. O hrvatskom jeziku, koji su htjeli zatočiti i uništiti kao što nam nisu dopuštali ni slobodnu državu, mi smo pjevali jer je ostao jedina i najsnažnija sastavnica našega nacionalnoga suvereniteta i identiteta. Hrvatski jezik tvore i ča i kaj i što, zajedno tvore taj naš trojedinstveni jezik. Svi se međusobno razumijemo jer stoljećima živimo i umiremo uz materinski hrvatski.

Konačno, u slobodi smo mu dali članak 12. u Ustavu, ali zbog brzine svijeta oko nas te pred nepredvidivom skorom budućnošću, svekolikim ugrozama i mijenama, morali smo donijeti i Zakon kako bismo ga sačuvali za budućnost.

Tvrdim da stalno podsjećanje na borbu za hrvatski i sve što je prolazio kroz povijest kao i bogatstvo u različitostima naših idioma zaslužuju nacionalni projekt Muzej hrvatskoga jezika sa svojim sjedištima u Zagrebu, Splitu i Varaždinu. U svakom od tih sjedišta treba predstaviti, objasniti i dalje njegovati čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje, sličnosti i razlike među njima.

U lijepom Varaždinu, gradu koji je rodio velikoga Ivana Kukuljevića Sakcinskoga koji je pozvao sabornike na odluku o uvođenju hrvatskoga kao službenoga jezika u Sabor i ostale institucije davne 1843. godine, prikazali bismo njegovu plemenitu i časnu borbu za naš jezik, ali i bogatstvo kajkavskoga narječja. U blizini je i Zelenjak i spomenik hrvatskoj himni koji su podignula Braća hrvatskoga zmaja prije 90 godina. Raskoš pripovijedanja i pjevanja na kajkavskom možemo čuti u lijepoj Krapini i na mnoštvu drugih mjesta u plemenitom Zagorju i Međimurju.

U Splitu, koji je rodio Marka Marulića i njegovu Juditu, protumačit ćemo čakavštinu i prebogatu baštinu koja je nastala u kolijevci hrvatske državnosti Solinu i Splitu te Kaštelanskom polju, u hrabrim Poljicima, u Povljima, Starom gradu, Hvaru ili Nečujmu kod Balistrića kod kojega su boravili i pisali Marulić i Hektorović. Glavno sjedište Muzeja trebao bi biti naš glavni grad Zagreb, koji u svojim institucijama čuva mnoge zapise i dokumente, ali ima i institucije koje su njegovale i očuvale hrvatski. To je najprimjerenije mjesto za promicanje, tumačenje, proučavanje i njegovanje štokavštine. Muzej hrvatskoga jezika u Zagrebu sa svojim sastavnicama u Splitu i Varaždinu bio bi uistinu jedinstveno mjesto u svijetu koje skrbi i predstavlja jedan jezik, njegovu važnost i baštinu. Takav nam muzej valja osnovati i zbog spomena na velikane koji su za hrvatski živjeli, patili i umirali, ali i ponosno se predstavljali obvezujući nas da ih se sjećamo, od njih učimo i slijedimo. Obvezni smo i našoj djeci dati bližu i jasniju sliku bogatstva koju su dobili od matere.

Imamo mnogo posla u raščlambi gore navedenih kapitala hrvatske kulture i baštine, a posebno još u pronalaženju i predlaganju drugih brojnih skrivenih ili zaboravljenih nam blaga. To neka bude zadaća svima nama, sada u svijetlim trenutcima hrvatske povijesti i zbilje, kada živimo u slobodnoj i potpuno u Europu integriranoj državi s ostalim narodima zapadnokršćanskoga svijeta.“

Marko Curać

________

Serijal Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali 1 - 7

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (1/7) - Dovršetkom izgradnje imotskoga aerodroma otvorile bi se nove gospodarske mogućnosti razvoja toga grada i širega područja

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (2/7) - Prof. em. Mirko Valentić: Tuđman i željeznička pruga Zagreb – Ogulin kroz Kapelu do Novoga Vinodolskoga najveći mrtvi kapitali

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (3/7) - Dr. Đuro Njavro: Obiteljska poljoprivredna gospodarstva trebaju hrvatsku poljoprivrednu banku, specijaliziranu kreditnu ustanovu koja bi pomagala zadrugarstvo i razvoj obiteljskih gospodarstava

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (4/7) - Prof. dr. sc. Ivan Rogić: Tri dugoročna, hitna, razvojna prijedloga preobrazbe nekih „mrtvih kapitala“

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (5/7) - Dipl. ing. arh. Jerko Rošin: Rekao bih kako su naši kapitali najvećim dijelom samo potencijali, a da bi postali kapitali, morali bismo se uhvatiti posla. Samo, dâ li nam se truditi i raditi!?

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (6/7) - Dr. Marin Sopta: Dok iseljenici doživljavaju Hrvatsku kao svoju majku o kojoj ne žele ništa ružno govoriti, u domovini i danas u jednom dijelu stanovništva postoje predrasude prema hrvatskim iseljenicima

Hrvatskoj su potrebni živi, a ne mrtvi kapitali (7/7) - Andro Krstulović Opara: Kulturu i baštinu treba kapitalizirati da se mjera uspješnosti ne mjeri novcem ili zaradom već dobrobiti naroda koji ju baštini i uživa