Krležino djelo jednako suvremeno i danas; konačno, zar Tuđman, koji je uskrisio Hrvatsku, nije bio osvjedočeni krležijanac

Da je hrvatski književnik Miroslav Krleža nazočio predstavljanju prvoga kola svojih djela 9. veljače u foajeu Hrvatskoga narodnoga kazališta, bio bi više nego zadovoljan interesom i brojem posjetitelja. Možda bi primijetio kako bi po godinama to mogli biti njegovi „unuci“ te upitao gdje su „praunuci“, dakle dvadesetogodišnjaci, rođeni u neovisnoj Hrvatskoj, zar baš njima toliko malo značim?

Krleža se za života zanimao koliko ga se čita, i koliki je uopće interes za njegovo književno djelo. Za razliku od drugih književnika, imao je svoju gotovo posebnu publiku, kao i krug književnika koje se nazivalo krležijancima.

Zbog interesa za prvo kolo Djela Miroslava Krleže (političke eseje Deset krvavih godina, petosvezačni roman Zastave i pjesničku zbirku Balade Petrice Kerempuha) prostor foajea bio je dupkom ispunjen i sva je publika ostala sjediti do samoga kraja. O njegovu djelu govorilo se nadahnuto i zanimljivo, iako djelomice komemorativno.

Predsjednik HAZU akademik Velimir Neidhardt rekao je da HAZU i Školska knjiga (ŠK) tim predstavljanjem obilježavaju 130. obljetnicu rođenja književnoga velikana hrvatske kulture. Prema Neidhardtovim riječima bio je Krleža među Akademijinim najistaknutijim članovima te dodao kako danas slavimo jedan od najvećih i najkompleksnijih opusa u hrvatskoj književnosti u svim žanrovima. Prema njegovim riječima toliku raznovrsnost i tematski raspon rijetko možemo naći u širem srednjoeuropskom kulturnom vidokrugu.

Intendantica zagrebačkoga HNK-a Iva Hraste-Sočo dala je presjek Krležina dramskoga opusa na pozornici toga kazališta. Podsjetila je kako je Krleža nudio svoje drame još 1914., ali ih je intendant Josip Bach ustrajno odbijao. Prijelom se dogodio 1920., kada se promijenila uprava i za ravnatelja Drame došao Ivo Raić koji je prihvatio njegovu Galiciju i Krleža postao jedan od najizvođenijih autora do uspostave NDH. Gospoda Glembajevi od 1946. do danas ne silaze s repertoara nacionalne zagrebačke kuće, rekla je Sočo, napomenuvši kako se HNK ponosi što je na pozornici kontinuirano izvodio njegovo dramsko stvaralaštvo, a izvodit će ga i ubuduće.

Žužul: Nitko ne bi trebao pristupiti hrvatskoj politici ako nije pročitao Deset krvavih godina

Predsjednik Upravnoga odbora Školske knjige dr. sc. Ante Žužul napomenuo je da su mnogi olako odbacivali Krležu, osporavali mu hrvatstvo i smatrali ga komunjarom, no nitko ne bi trebao pristupiti hrvatskoj politici ako nije pročitao Krležinih Deset krvavih godina, knjige posljednji put objavljene 1971.

Tko god je čitao njegove romane, drame, eseje, dnevnike, putopise, novele i druga djela, uvjerio se da je Krleža gorljivi Hrvat, smatra Žužul.

Podsjetio je na značenje Krleže za studentski pokret 1971. Podsjetio je kako se tih godina nije mirio s Krležinim upozorenjem: ako je povijest učiteljica života, onda će Hrvatima poći za rukom tek negdje 2318. raskinuti takozvani ugovor od 1918.

Urednica izdanja Miroslava Vučić rekla je kako je Školska knjiga uspjela mnoge pisce ponuditi mladim čitateljima, pa će, kako je napomenula, i Krležu pokazati kao suvremenoga pisca jer nikad nije bio suvremeniji nego danas, budući da je naš suvremenik po problemima o kojima piše.

Akademik Krešimir Nemec, autor studija u prvom kolu Djela Miroslava Krleže, kroz sažete odgovore na upite voditeljice predstavljanja objašnjavao je značenje objavljenih djela. Tim pristupom podignuta je pozornost slušatelja, koja u pravilu kod petoga govornika popusti.

Akademik Nemec istaknuo je kako je Krležin položaj u hrvatskoj književnosti „paradoksalan i shizofren“, kao nekad i danas dijeli hrvatsku javnost, prije 110 godina bio je dočekan s podijeljenim mišljenjima.

Smatra da je tomu tako zato što Krleža za ovu sredinu nikada nije bio samo pisac s vrlinama i manama, nego je ispunjavao mnogo veći prostor u hrvatskoj kulturi, društvu i politici od same književnosti te bio čovjek utjecaja i moći, koji je određivao kulturne tijekove.

Prema Nemecovim riječima projektom se želi vratiti čitatelje Krležinim tekstovima, kako bi čitanje bilo oslobođeno predrasuda i apriornih stajališta jer dolaze generacije koje nisu opterećene ideologijom i politikom.

Nemec je istaknuo kako je, osim književnika, Krleža čitava života bio homo politicus.

Ne treba smetnuti s uma da je prvi hrvatski predsjednik bio krležijanac

U tom kontekstu bilo bi vrijedno razmotriti kakva bi njegova relacija bila spram aktualnih podjela u hrvatskom društvu, ocjena srpsko-hrvatskih odnosa, nakon srbijanske agresije na Hrvatsku, budući da je ubojstvo Stjepana Radića u knjizi Deset krvavih godina, usporedio s Mostom što su ga luđaci ekrazitom bacili u zrak. „Jer ako je između mudrih političkih glava postojala samo jedna jedina koja je mogla nadsvoditi (...) sve provalije između Zagreba i Beograda, to je bila glava Stjepana Radića, a, eto, ta jedina glava leži pred nama krvava...“ Jednako aktualno bilo bi čuti komentar u pogledu proglašenja hrvatske države i uloge u svemu tome upravo krležijanskoga kruga s dr. Franjom Tuđmanom na čelu. Jer, Tuđman je bio osvjedočeni krležijanac koji je uskrisio s narodom hrvatsku državu, obranivši njezine granice u Domovinskom ratu, a mirnim putem reintegrirao hrvatsko Podunavlje.

Krleža je bio dosljedni partijski disident

Na predstavljanju je akademik Nemec, uz ino, rekao kako je Krleža bio „federalist, komunist“. I na tome je stao.

Naša nakana nije prati Krležu od njegovih lijevih ideoloških pogleda, ali zar se bar retorički ne bi trebalo zapitati: kakav je to bio komunist koji je napisao polemički spis Dijalektički antibarbarus (Pečat, 1939.) obračunavši se s lijevim dogmatizom, što se kasnije prikazivalo tobože kao sukob na književnoj ljevici, a imalo je mnogo dublje značenje; kakav je to bio komunist koji nije otišao u partizane, što su mu stalno predbacivali, a on odgovarao kako mu je svejedno hoće li stradati od Didine ili Đidine ruke; kakav je to komunist koji se poslije Drugoga svjetskoga rata obračunao na Trećem Kongresu saveza književnika u Ljubljani 1952. sa socrealističkim kritičko-teorijskim konceptom u staljinističko-ždanovljevskom smislu, afirmirao vrijednosti koje su u hrvatskoj književnosti već bile prisutne; kakav je to komunist koji je pri osnivanju Leksikografskoga zavoda FNRJ, 1950., okupio ljude koje bi dogmatici radije vidjeli u zatvorima negoli u redakciji enciklopedije; nadalje, kakav je to komunist koji je održao uvodnu riječ u povodu 130. godišnjice Hrvatskoga narodnoga preporoda 1966. u Gornjogradskoj vijećnici i tom prigodom izgovorio: „... samo po jeziku narod postaje politički subjekt...“? Socijalističkim vladarima Hrvatske taj se govor nije dopao. Jer, samo godinu poslije toga taj je govor imao presudan utjecaj na donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967., koju je Krleža potpisao i nije htio povući potpis, zbog čega je „razapinjan“ po partijskim skupovima. Deklaracija je imala utjecaj i na događaje 1971., Hrvatsko proljeće, konačno i na donošenje Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991.

Ne želimo ovim reći da Krleža nije razvijao lijevi pogled na svijet, imao svojih zabluda, ali ono što je bitno: bio je republikanac, nije bio dogmatik, već partijski disident. No kako bilo, na kraju će ostati njegovo književno djelo u kojem ima iznimnih umjetničkih postignuća, a Balade su sigurno na prvom mjestu.

Na kraju recimo i to da je na predstavljanje zavirio Davorko Vidović, predsjednik Socijaldemokrata. Jedan je od onih koji će 17. veljače 2024. sudjelovati na prosvjedu protiv legalnoga i legitimnoga izbora državnoga odvjetnika. Možda bi se trebao zapitati ako je proniknuo u Krležino djelo: što bi on na to rekao, kako bi pogledao Sandru Benčić, koja je potpisala sarajevsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku, suprotno poznatoj Deklaraciji, kako bi pogledao najmanje dva puta višega Peđu Grbina, koji bi smjenjivao izabranoga dužnosnika i svu tu oporbu, koju zanima samo i isključivo vlast, sinekure itd.?

Krleža je dobro uočio kako ne postoji jedinstveno hrvatstvo, pisao je o jazu između grofovskoga i kmetskoga, seljačkoga hrvatstva. Taj jaz, nešto drukčiji, na sceni je i danas. Birači na izborima, nadamo se, ne će honorirati bukače nego one koji za sobom imaju konkretna postignuća, nude programe, projekte, koji hrvatske mrtve kapitale, da parafraziramo Josipa Kozarca, mogu učiniti živim kapitalima.

Svečanost predstavljanja prvoga kola projekta Djela Miroslava Krleže od njih četiri, u 28 knjiga, koje su pokrenuli zajednički HAZU i Školska knjiga uzdignuli su na posebnu razinu interpretatori ulomaka iz Krležina djela - glumci Joško Ševo i Adam Končić, koji je ostavio publiku bez daha svojom interpretacijom Balada Petrice Kerempuha.

Svečanosti su nazočili izaslanici predsjednika države, predsjednika Vlade i kardinala Josipa Bozanića.

Marko Curać