Sve se može prometnuti u demonstraciju mržnje i nekulture, izvanredno stanje i nasilje uoči parlamentarnih izbora, a možda i poslije njih

Žestoki val političke mržnje i nekulture zahvatio je Hrvatsku. Prijeti se prosvjedima, demonstracijama. Vrhunac toga „vodenoga vala“ najavljen je za 17. veljače, na Markovu trgu. U što će se pretvoriti taj prosvjed ostaje vidjeti, iako nije baš potpuno nepredvidivo. Sve je počelo naoko vrlo bezazleno intervjuom novoizabranoga državnoga odvjetnika na N1, 8. veljače 2024., da bi u popodnevnim satima kulminiralo najavom prosvjeda protiv izbora državnoga odvjetnika.

Spomenuti televizijski informativno-politički program, odmah treba reći, već dulje ne služi informiranju javnosti nego, od jutra do večeri, ima drugu svrhu. Jednostavno se, po sudu građana, „upregnuo“ u rušenje hrvatske Vlade. Malo je neobično da to radi kuća koja nema sjedište u Hrvatskoj. Pristup hrvatskim društvenim događajima kao N1 nema ni jedna nacionalna televizija: ni RTL, ni Nova, ni HTV. Kad se gledaju informativno-politički programi tih TV kuća i onaj na N1, čovjek se pita živi li u istoj ili u dvije različite države.

Dakle, što se sve dogodilo 8. veljače? Novoizabrani državni odvjetnik Ivan Turudić, nakon što je dao intervju N1, na toj istoj televiziji uslijedili su žestoki komentari lijevih oporbenih čelnika njegova intervjua, ali i protiv njegova izbora i predlagatelja. Smjenjivali su se kao na traci. Voditelji su samo dva njegova odgovora potencirali, najčešće ih prepričavali, a rijetko puštali videozapis. Fokus je stavljen na Turudićevu izjavu da Hrvatskoj nije bio potreban Ured europskoga državnog tužitelja (EPPO) te priznanje kako je bio naivan kad se vozio sa Zdravkom Mamićem, što je inače poznati „policijski“ pristup. Negdje po sredini intervjua, kad se sugovornik opustio, navučen je na priznanje. Pitat će netko: zašto je od „optuženika“ potrebno dobiti priznanje. Jednostavno, kako bi ga se lakše „blatilo“, u konačnici „osudilo“.

„Da sam ove pameti, ne bih išao s njim...“, izjavio je Trudić. „Bili ste naivni?“, uzvratila je novinarka. „Da jesam“, potvrdio je, dodavši: „Nisam naivan u svome poslu“.

Iz Turudićeva odgovora o Uredu europskoga državnog tužitelja u Hrvatskoj izdvojena je vrlo okljaštrena izjava kako je osnivanje tog ureda bilo nepotrebno. Turudić je, međutim, izjavio: „Nisam siguran da je bilo potrebno osnovati Ured europskog tužitelja... Mi smo tako politički odlučili i to treba poštovati“, rekao je. Tko ovdje ne može uočiti poznatu novinarsku školu pakiranja, iz bivše Jugoslavije i njezine glavne tvornice laži? Kako bi odbljesak bio jači, isključen je dio odgovora u svezi EPPO u kojem je doslovce rekao: „Tako smo politički odlučili i to treba poštovati.“ Zašto je odgovor tako skraćen? Samo iz jednog razloga, radi daljnje medijske manipulacije.

U studiju su ta dva reducirana odgovora komentirali naširoko, već smo naveli, zastupnici lijevih stranaka, a radi prividne objektivnosti o tome su propitivani nakon sjednice hrvatske Vlade na konferenciji za novinstvo i neki ministri (Božinović, Fuchs i Piletić).

Ukratko, taj intervju nije poslužio za informiranje javnosti, nego manipulaciju i „razvlačenje“ državnoga odvjetnika, stvaranje u javnosti dodatnoga naboja spram njega, premijera i HDZ-a.

U cjelovitom intervjuu, koji je trajao više od pola sata, bilo je niz zanimljivih odgovora, ali publika je to mogla čuti samo jednom. Prema tome svrha ekskluzivnog intervjua nije bila dodatno pojašnjenje nekih pitanja od strane Turudića, nego kako bi se došlo do bujice nabrijanih komentara, koji su se vrtjeli čitav dan. To je poznati postupak iz totalitarnoga načina informiranja, a rabi se za nametanje određenih političkih gledišta, zapravo za ispiranje mozga.

Intervju je u kasnim popodnevnim satima pao u drugi plan trebalo je dati prostor prosvjedu

Dogovor lijeve oporbe o prosvjedu 17. veljače 2024. na Markovu trgu gurnuo je u kasnim popodnevnim satima spomenuti intervju u drugi plan na N1. To se dogodilo jer je trebalo dodatno zagrijati politički prostor, u atmosferu ubaciti dodatni kerozin. Opet su se redali kao na tvorničkoj traci vrlo poneseni i nabrijani predvodnici lijevih oporbenih stranaka. Pozivali su građane na prosvjed, na Markovu trgu. Seansu je otvorio Peđa Grbin, predsjednik SDP-a koji je prethodno izjavio u Hrvatskom saboru kako će kad dođu na vlast odmah smijeniti državnoga odvjetnika. U demokratskim sustavima državni odvjetnik bira se po utvrđenoj proceduri, valjda je utvrđen sličan postupak i za njegovu smjenu. Ali, to Grbinu, nepriznatom vođi lijeve oporbe, ne znači puno. To podsjeća na postupak „trećejanuarske“ koalicije 2000., kad je došla na vlast i pod dirigentskom palicom premijera Ivice Račana smijenila na desetke urednika i novinara samo na HTV-u. Nisu tada bolje prošli ni hrvatski veleposlanici. Sada svjedočimo istom „revolucionarnom zanosu“ koju pumpaju perjanice ljevice. Na prosvjed nisu pozvani pripadnici desne oporbe, koji su jednako žestoko u Hrvatskom saboru i u medijima vikali o korumpiranoj vlasti i korumpiranoj kliki, koju treba smijeniti. Oni su zbog toga zatečeni, kao da nisu svjesni kako su svoju dionicu, rekao bi pk. Benjamin Tolić, profesionalno odradili. Grbin je u izravnom obraćanju, kao nekakav južnoamerički lijevi populist, rekao da su svi građani pozvani i desnu oporbu reducirao na građane, drukčije „raju“. No, kad su medijski scenaristi uočili da tu nešto nedostaje da „prasak“ bude što potpuniji, hitno su pozvali u studio jednog od čelnika desne oporbe kako bi ga pridobili da pozove svoje simpatizere na prosvjed. I nisu ga puštali iz „kliješta“ dok nije potvrdio - pozivam članove i simpatizere na prosvjed.

Izgleda kako „užarenoj“ ljevici za rušenje HDZ-ove vlasti nisu više potrebni ni DP ni Most ni Hrvatski suverenisti. Smatraju da su dovoljno snažni da mogu mobilizirati građane i oboriti hrvatsku Vladu Andreja Plenkovića, ako treba i na ulici. Zar takvo što nije rekla jedna od čelnica lijeve oporbe čije se lice od bijesa grči kad govori o hrvatskoj Vladi, jedna od najponesenijih lijevih političarka, Sandra Benčić, koja je sa saborske govornice najavila ulični otpor. Njezin svaki nastup pred kamerama u Hrvatskom saboru kipti optužbama i mržnjom. Dakle, zaključimo: jasno je rečeno od strane Grbina - smijenit ćemo državnoga odvjetnika! Ne treba dvojiti kako bi se ta prijetnja brzo mogla pretvoriti u plural, isto tako je rečeno - uhićivat ćemo. Dakle, glavne su pretprosvjedne poruke pale - smijenit ćemo i uhićivat ćemo. Cinik bi rekao: zar nas ne očekuje svijetla budućnost?

Građani Hrvatske, građani Zagreba, osobito oni koji su prošli olovno vrijeme socijalizma znaju kako se obračunavalo s hrvatskim građanima drugoga svjetonazora nakon Drugoga svjetskog rata, na Križnim putovima, u poraću u inozemstvu, kad su umlaćivane i ubijane čitave hrvatske obitelji, znaju kako se obračunavalo u vrijeme Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967., u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. Zatvori su bili puni. Postavljamo vrlo jednostavno pitanje: pristaju li hrvatski građani umjesto demokracije na ovo što nudi lijeva, kako ju već građani percipiraju, militantna oporba? Ako prihvaćate - Markov trg je otvoren.

Budući da smo spomenuli Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, treba reći kako su danas, 9. veljače, HAZU i Školska knjiga predstavili u HNK-u prvo kolo Djela Miroslava Krleže. Krleža je Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika potpisao i ni pod kakvu cijenu nije htio povući svoj potpis. Jedna od suorganizatorica prosvjeda 17. veljače Sandra Benčić (Možemo) potpisala je jednu drugu, suprotnu deklaraciju, onu o zajedničkom jeziku, hrvatskosrpskom, 2017., koja je imala za svrhu poništiti samosvojnost hrvatskoga jezika.

Tko se nakon Krležina potpisa ispod Deklaracije 1967. može usuditi na takvo što? Politički slijepac ili netko tko ima drukčiju političku viziju Hrvatske. Još ako se tomu doda da je čitav lijevi stranački spektar zastupnika glasovao protiv donošenja Zakona o hrvatskom jeziku, baca se sumnju da nije posrijedi borba protiv tzv. korupcije nego promjena političkoga smjera države, njezina restitucija. U HNK-u je bilo danas riječi i o Krležinu pogledu na hrvatstvo, ono grofovsko i kmetsko, seljačko. Ako uzmemo kao orijentir hrvatski jezik, možemo govoriti o Hrvatima koji su povezani s kulturom i tradicijom i jugohrvatima, koji bi se vratili u region. Pokušaj u tom smislu bilježimo prvih godina detuđmanizacije. No, ako se pak jugohrvate do 1928. moglo i razumjeti, nakon te godine, poglavito nakon srbijanske agresije na Hrvatsku, 1990. oni su jednostavno postali oksimoron, drveno željezo.

Mnogi novinski analitičari predsjednika države Zorana Milanovića doživljavaju kao glavnoga vođu oporbe. Ako ćemo prihvatiti taj narativ, onda bi trebao biti hrabar i istupiti 17. veljače na Markovu trgu kao glavni govornik. Netko će reći da bi time narušio ulogu predsjednika države. Drugi će primijetiti da je to već učinio. I zaista, može se tako tvrditi po posljednjem slučaju, jer nakon izbora državnoga odvjetnika Ivana Turudića u Hrvatskom saboru, umjesto da je demokratski rekao svoje mišljenje - ne slažem se s tim izborom, ali odluku Sabora moramo poštovati, pridonio je daljem raspaljivanju političkih strasti, što je lijeva oporba tako i protumačila i najavila prosvjed. Budući da dio medija na razne načine i raznim sadržajima pumpa nezadovoljstvo građana, situacija bi lako mogla izbjeći kontroli, a onda je lako predvidjeti što se može dogoditi, ali to ne želimo ni napisati. Treba, međutim, podsjetiti na jednu povijesnu situaciju europske ljevice iz 60-ih godina prošloga stoljeća kad su se prosvjedi ljevice izrodili u nasilje, u lijevi terorizam.

Marko Curać