Je li Jergovićevo „lupanje“ po Hrvatskoj i njezino dovođenje u vezu s prošlim režimima postalo svojevrstan njegov „refren“, zapravo političko zanimanje kao i kod ostrašćenih hrvatomrzitelja iz prošloga i sadašnjega vremena

Kolumna u Magazinu za kulturu življenja „Ekran“, 12. siječnja 2024., Književna preporuka Miljenka Jergovića, svraća pozornost na Izabrane pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića, objavljene kod SKZ, u Beogradu 1929. godine. Na osnovi tih elemenata, pitamo se uvodno kakve svrhe ima „preporučivati“ nešto što se ne može nabaviti u redovitoj prodaji, čak ni u antikvarijatima, jer je prava rijetkost, budući da je objavljeno 1929.?Jergovic Knjizevna preporuka S obzirom na to da se vrlo solidan izbor pjesama „barjaktara slobode“, kako je Kranjčevića nazivao Miroslav Krleža, može kupiti u Hrvatskoj, u raznim izdanjima, kao i u sklopu Matičine edicije Stoljeća hrvatske književnosti, zaključiti je: možda je spomenuta preporuka upućena bibliofilima? Ali, i to postaje upitno kad se malo razmisli. Jer, što bi trebalo preporučivati bibliofilima, slično kao i filatelistima, koji su toliko u svom fahu da je svaka preporuka njima zaista nepotrebna.

Nakon prvoga dojma, o kojem smo već nešto rekli, kad se pročita cjeloviti tekst i rubni naglasci, ponovno se nameće isto pitanje: koja bi mogla biti svrha te „književne preporuke“?

Dolazimo do novoga odgovora. Mogao bi to biti predgovor izboru Kranjčevićevih pjesama koji je napisao jedan od poznatijih hrvatskih književnih kritičara i profesora zagrebačkoga sveučilišta Antun Barac.

Ali, opet upadamo u istu neobičnu situaciju. Ako se „preporuka“ odnosi i na taj predgovor, pitanje je slično, susrećemo se s istim paradoksom: čemu „preporuka“ ako se do predgovora kao i do izbora ne može doći u knjižarama ili antikvarijatima? Jer, kao što je rečeno: knjiga koja sadrži izbor prava je rijetkost.

Barčev predgovor „O Kranjčeviću i njegovim pjesmama“, objavljen u beogradskom izdanju Izabranih pjesama Silvija Strahimira Kranjčevića 1929., koliko je poznato, nije pretiskan ili objavljivan, jednako u njegovim izabranim radovima, u sedmom svesku Hrvatske književne kritike (Matica hrvatska, 1962.) koji je u cijelosti posvećen njegovoj književnoj kritici kao ni u knjizi „Članaka i eseja“, u sklopu edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti (Zora, Matica hrvatska, 1968.). Prvi izbor sačinio je književni kritičar Petar Lasta, drugi sveučilišni profesor i povjesničar književnosti Ivo Frangeš, njegov nasljednik na katedri zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta. Teško je vjerovati da njima nije bio poznat spomenuti predgovor Kranjčevićevim Izabranim pjesmama, objavljen kod Srpske književne zadruge, Beograd, 1929. (Kolo XXXII; Br. 211). Sve to, međutim, ne znači da je knjiga Kranjčevićevih Izabranih pjesama sa spomenutim predgovorom nepoznata u Zagrebu. Dostupna je primjerice u Knjižnici grada Zagreba, na Starčevićevu trgu. Čak je taj predgovor toliko ispodcrtavan da se čitatelj može zapitati odakle takva sloboda, koja graniči s dobrim ukusom, članskim običajima, odnosno zar je moguće da je čitateljima taj tekst bio toliko zanimljiv pa nema stranice na kojoj nema tragova olovke? U knjižnici, međutim, kažu da im je nepoznato da bi posljednjih godina iz zaštićenoga fonda netko tražio spomenutu knjigu.

Kako je predgovor Kranjčevićevim pjesmama poslužio za jeftinu političku promidžbu?

Dakle, ako je Barčev predgovor, po svemu, poznat, postavlja se pitanje: što je svrha rečene „književne preporuke“? Kao zaključak se nameće: autorov tekst u magazinu „Ekran“! Drukčije, autor „preporučuje“ svoja gledišta koja se mogu iščitati na stranici spomenutoga magazina.Antun Barac To može biti legitimno, ali je neobično kao i gledišta, bolje usporedbe iznesene u tekstu, između khuenovske i današnje Hrvatske.

Jergović u izdvojenom rubnom tekstu tvrdi kako bi bila „velika priča kad bi se znalo gdje je bila knjiga 1941., kad je započinjao rat; što je knjiga činila, je li bila čitana, dok su iz NDH stizale vijesti o ustaškim zločinima; gdje je preživjela njemačka i saveznička bombardiranja; gdje se zatekla kada su 1991. tenkovi jedne bjesnoćom zarađene (ili zaražene, op. a.) države i armije kretali na Vukovar; je li je itko poslije čitao...?“

Sva ta pitanja ne bismo relativizirali. Ali zar se taj niz pitanja ne bi moglo početi i drukčije, kronološki mnogo preciznije?

Knjiga je objavljena 1929., samo godinu poslije mučkoga ubojstva Stjepana Radića i zastupnika Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj Skupštini. Ubio ih je zastupnik srpske radikalne stranke. Taj teroristički čin sablaznio je čitavu europsku javnost, i do samoga temelja zamutio hrvatsko-srpske odnose, koji su bili već zategnuti samim nelegalnim i nelegitimnim osnivanjem nove jugoslavenske države, 1918., napose nakon krvoprolića na zagrebačkom Trgu bana Jelačića (Prosinačke žrtve).

Zar ne bi bilo zanimljivo znati gdje je bila i o čemu je razmišljao njezin vlasnik prilikom tih događaja? Zar to jednako ne bi bila „velika priča“?

Krvavi tragovi beogradskoga režima bili su u Hrvatskoj na svakom koraku. Vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca dekretom - Obznanom - od 29. prosinca 1920., drastično je suzila demokratska prava građana „u nužnoj obrani države“.Hrvatska knjizevna kritika Barac Produljenje tog propisa bio je Zakon o zaštiti države 2. kolovoza 1921. godine kojim su odredbe Obznane pooštrene.

Krleža je to vrijeme opisao u poznatom eseju „Deset krvavih godina“.

Zar u tom vremenu Kranjčevićevi slobodarski stihovi nisu jednako zvonili? No, Jergoviću kao da je to manje važno, kao i žrtve jugoslavenskoga monarhističkoga režima!? Je li to po onoj - ništa i nikad protiv Jugoslavije?

Međutim, ispada važnim gdje je knjiga u Beogradu kupljena te kako je „devedeset i četiri godine kasnije“ donesena u Zagreb. Želi li se time sugerirati kako je učinjena neka velika stvar ili se dogodilo nekakvo veliko otkriće? Već smo rekli gdje se spomenuta knjiga može naći u Zagrebu i u kakvu je stanju.

Spomenuti Barčev predgovor nema razloga da se ne uvrsti u budući njegov izbor članaka i eseja, ediciju Stoljeća hrvatske književnosti.

Citirali smo kako Jergović opisuje događaje 1941. i one u Vukovaru. U prvom slučaju riječ je o „zločinima“, u drugom j pomalo nejasna formulacija „bjesnoćom zarađene države i armije“. Je li to licentia poetica?

Zar spomenuta bjesnoća u Vukovaru nije prouzročila urbocid i monstruozne zločine? No, kad smo kod Vukovara, kako se Jergović nije sjetio ratne opsade Sarajeva, u kojem je Kranjčević, gotovo stoljeće prije živio? Zar i to ne bi bila jednako „velika priča“ kad bi se znalo gdje je knjiga bila dok su djeca, žene, starci po sarajevskim ulicama i trgovima ostavljali dijelove tijela, ginuli od granata s okolnih srpskih položaja? Tada se navodno kao i prilikom ubojstva hrvatskih zastupnika htjelo sačuvati Jugoslaviju i osigurati u njoj komforan život „nebeskoga naroda“.

Barčev opis khuenovske Hrvatske Jergović vehementno poistovjetio s opisom mnogih Hrvatskih

Jergović iz Barčeva predgovora citira opis Khuenova razdoblja. To mu je potrebno za zaključke, bolje rečeno povlačenje, samo njemu shvatljivih, paralela. Evo toga citata: „Političke prilike u Hrvatskoj bile su očajne. Ban Kuen Hedervari sistematski je i s uspjehom provodio madžarizaciju zemlje. Odvojio je Srbe od Hrvata i pridobio ih za se, a povukavši k sebi jedan dio Hrvata, on je nasiljem i korupcijom duša unio među narod malodušje i apatiju. Izabrane pjesme 1929jpgZadobivši za svoj režim manje otpornu inteligenciju, on je uspio da ostale narodne redove učini neotpornim ili da pobudi u njima neku naivnu tvrdoglavost i verbalno revolucionarstvo, koje ne vodi računa o realnim potrebama naroda te postaje sasvim neopasno.“

Nakon navedena citata slijedi Jergovićev redukcijski komentar: „Barčev opis kuenovske Hrvatske mogao bi, na žalost, biti i opis mnogih budućih Hrvatskih, uključivo, naravno, i plenkovićevske Hrvatske. Ali u tom opisu, ipak, osvoji sintagma: korupcija duša. Njome rečena je bit.“

Nakon takva vehementnoga i nabrijana gledišta, potrebna je mala digresija. Pogledajmo što o khuenovskom razdoblju kažu povjesničari. Sintetičnija je povijest hrvatskoga naroda Trpimira Macana i Željka Holjevca (Povijest hrvatskog naroda; Školska knjiga, IV. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, 2013.). Smatraju kako je apsolutističko banovanje Karolyja Khuena Hedervaryja ostalo u „zloj uspomeni“.

„Došao je silom umiriti Hrvatsku i od nje učiniti mađarsku pokrajinu. Obilježja njegova banovanja jesu progoni i tamnice, otpuštanje s posla, nasilje na izborima, gušenje slobode riječi i tiska, gospodarsko iskorištavanje i kršenje odredaba Hrvatsko-ugarske nagodbe. Hrvatsku se industriju nije podupiralo, režim je svojom bankom nadzirao financije, a tarifnom politikom u željezničkom prometu usmjeravao ga prema Ugarskoj i sprečavao povezivanje hrvatskih zemalja u prometnu i gospodarsku cjelinu. Dok se veći dio hrvatskih prihoda trošio u Mađarskoj, Khuenovi agenti obilazili su Hrvatsku i nagovarali ljude da isele u 'bajoslovnu' Ameriku“, pišu autori, uz ino, o Khuenovoj vladavini.

Korupciju kao društveno zlo khuenovske Hrvatske posebno ne navode, jer je jednostavno bila ugrađena u „krvotok“ Khuenova vladanja. Ni u drugim povjesnicama autori koji se detaljnije bave tim razdobljem ne izdvajaju korupciju. Pritom mislimo na Povijest hrvatskog naroda 1861. - 1914. godine, skupine autora na čelu s poznatim povjesničarem Jaroslavom Šidakom.

To razdoblje Hrvatske koliko bilo tmurno i nepodnošljivo, konačno Khuen je u sabornici kao „nagradu“ dobio poznati „saborski vritnjak“, bilo je u svakom slučaju bolje od političkoga terora i krvavoga razdoblja koje je uslijedilo uspostavom Jugoslavije, 1918. Nakon ubojstva hrvatskih zastupnika 1928. u beogradskoj Skupštini političke i društvene prilike u tadašnjoj državi dodatno su se zaoštrile. Osnovan je ustaški pokret, ubijen jugoslavenski kralj Aleksandar. IZABRANE PJESME SSKSpirala zla se nastavila u Drugom svjetskom ratu, i nakon njega. Sve se moglo u jednom trenutku zaustaviti mirnim razlazom, ali do toga nije došlo jer se htjelo na temeljima Memoranduma SANU uspostaviti Veliku Srbiju. Uslijedila je srbijanska agresija na Hrvatsku, Hrvatska se uz velike žrtve i razaranja obranila i okrenula svojemu životu u sklopu zapadnoga kruga naroda, zapadnih političkih i sigurnosnih integracija. Što bi bilo s Hrvatskom da se to nije dogodilo, teško je i pretpostaviti.

Korupcija je bila alatom vladanja i u vrijeme obiju Jugoslavija, njome su održavane diktature, na različite načine. Zar građani u SFRJ nisu dizali kredite kako bi pomoću mita zaposlili svoju djecu. Račun je bio jednostavan: godišnja plaća bila je veća od nekoliko osobnih dohodaka koje je trebalo platiti „pravom čovjeku“. Postoje razne anegdote o mitu u tom vremenu. Sve to nije opravdanje za koruptivne pojave s kojima se danas suočavamo. No, jedno je sigurno: povijest korupcije u nas nije počela s uspostavom neovisne hrvatske države, samo se prenijela i nekad više, nekad manje dolazila do izražaja. Kako bilo, ne bismo nikako trebali žmiriti spram toga društvenoga zla, jer ubija društvene potencijale. Potrebno je njezino uklanjanje u korijenu. Potreban je za to break u shvaćanjima ljudi, sličan kao što se 1991. dogodio u pogledu bivše državne zajednice. Ovdje ću iznijeti i gledište jednoga poznanika iz Bruxellesa, dobro upućena u prilike u EU-u. Kad smo razgovarali o korupciji, znao mi je reći kako njezino političko napuhivanje ima samo jednu svrhu: odvratiti strane investicije u Hrvatsku.

No, vratimo se Jergovićevoj tvrdnji kako bi Barčev opis khuenovske Hrvatske mogao biti opis i mnogih Hrvatskih. Pitamo: kojih Hrvatskih? Po čemu smatra da bi Barčev opis khuenovske Hrvatske „mogao biti opis i plenkovićevske Hrvatske“?

Prethodno smo citirali hrvatske povjesničare i njihov opis khuenovskoga razdoblja, što se od toga može reći da se odnosi na suvremenu Hrvatsku? Khuen je u Hrvatskoj ostvarivao ciljeve mađarskoga imperijalizma. Kako se to može dovesti u vezu s današnjom Hrvatskom? Jergovićeva tvrdnja ne drži vodu, nije vjerodostojna. Promidžbenim nakanama pokušava se zasjeniti stvarnost. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi takva optužba prošla u klupama građanskoga suda.

Iako bi neki htjeli prikazati korupciju kao jedino „postignuće“ Hrvatske, treba reći da sve pozitivno što se dogodilo za aktualne Vlade, od izgradnje Pelješkoga mosta, poveznice hrvatskoga državnoga teritorija, izgradnje LNG terminala i osiguranja hrvatske energetske neovisnosti, nabave eskadrile borbenih zrakoplova Rafale i drugoga suvremenoga naoružanja, ulaska u eurozonu i Schengen, dinamiziranja obnove u potresu stradale Banovine i grada Zagreba, konačno u pogledu gospodarske i socijalne stabilnosti itd., znatno nadmašuje društvene negativnosti, nadasve korupciju, i čini ju, ne ćemo reći, nebitnom, ali sigurno od manjega značenja u odnosu na navedena postignuća. Konačno, koruptivne radnje nisu promaknule pravnoj državi. Građani će na sljedećim parlamentarnim izborima reći jesu li im važnija postignuća od društvenih anomalija.

Ako je Khuenov režim eventualno postizao nešto na kulturnom i gospodarskom polju, u odnosu na znatne negativnosti mađaronske politike, bilo je manje važno za Hrvatsku.

Nadmašeno ocrnjivanje Hrvatske i njezine Vlade

Uzimajući rečeno u obzir, nije li Jergović sa svojim gledištima, posebno o korupciji, otišao čak dalje od saborske oporbe, nadmašio ju? I dok se tu oporbu može politički razumjeti jer u svrhu osvajanja vlasti želi hrvatsku zbilju prikazati što crnjom, postavlja se pitanje u kojem cilju to radi književnik Miljenko Jergović. Nevjerojatno je da već nije pozvan kao „pravi“ sugovornik na televiziju N1, koja svakodnevno velik dio programa usmjerava protiv aktualne hrvatske Vlade, pa se građani sve više pitaju: može li se to smatrati informativnim ili subverzivnim programom?

Pretendira li Jergović s iznesenom tvrdnjom na neku političku poziciju ili zapravo „lupanje“ po Hrvatskoj i njezino dovođenje u vezu s prošlim režimima postaje njegov svojevrstan „refren“, da ne kažemo političko zanimanje kao kod ostrašćenih hrvatomrzitelja razne provenijencije, za prošloga i sadašnjega vremena? Zar u bivšoj državi svaka krivotvorina protiv Hrvatske nije bila dobro honorirana, praktično posao krivotvorenja činjenica bio zanimanje? Na tome se održavala Jugoslavija, dok se na hrvatskoj političkoj pozornici nije pojavio povjesničar Franjo Tuđman. Upravo on je razotkrio svrhu i smisao velikih krivotvorina uperenih protiv Hrvatske, a u trenutku raspada SFRJ i obrane hrvatske neovisnosti od srbijanske agresije izrastao u državnika bez premca u novijoj hrvatskoj povijesti.

Marko Curać

Ned, 25-02-2024, 22:30:51

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.