Hoće li zastupnici Hrvatskoga sabora na početku jesenskoga zasjedanja obilježiti 150. obljetnicu preuzimanja banske dužnosti Ivana Mažuranića, prvoga bana pučanina

U hrvatskoj je tradiciji slaviti obljetnice rođenja ili obilježavati godišnjice smrti znamenitih osoba. Rijetko se, međutim, obilježavaju nadnevci kad su takve osobe preuzeli neku važnu javnu ili državničku dužnost. Jedna takva obljetnica pada ove godine s početkom jesenskoga zasjedanja državnoga Hrvatskoga sabora. Ban Ivan Mazuranic2Upravo u rujnu mjesecu, točnije 20. rujna, navršit će se 150. obljetnica otkako je 1873. hrvatski pjesnik Ivan Mažuranić, popularno nazivan ban pučanin, preuzeo bansku dužnost.

Značenje Ivana Mažuranića (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. – Zagreb, 4. kolovoza 1890.) za hrvatsku književnost i kulturu je golemo, ali ne samo za to već i za državnu upravu, sudstvo, obrazovanje, uopće modernizacijske procese u onodobnoj banskoj Hrvatskoj.

Tijekom šest i pol godina njegove dužnosti, od 1873. do 1880., uvedena je, uz ino, odgovornost bana Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca; sloboda tiska i porotno suđenje; uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberaliziran izborni postupak, uvedeni su zametci nekih javnih služba, laicizirano je pučko školstvo te modernizirano zagrebačko sveučilište. Mažuranićeve reforme, kako stoji u Hrvatskoj enciklopediji, po intenzitetu i značenju „nemaju premca“.

Prvi zapisi o hrvatskoj banskoj instituciji nalaze se u djelu Konstantina Porfirogeneta „O upravljanju Carstvom“ iz X. st. U velikom nizu osoba koje su obavljale bansku dužnost posebno mjesto pripada svakako Ivanu Mažuraniću, koji je prethodno bio predsjednik Hrvatskoga dvorskoga dikasterija u Beču (1862. – 1865.). U tom je razdoblju počelo ostvarenje hrvatskih interesa, sjedinjenje Vojne krajine i Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Mažuranićevo postignuće na mjestu kancelara jest osnivanje Stola sedmorice, kao vrhovnoga sudišta, čime je osigurana autonomnost sudstva te određivanje hrvatskoga kao službenoga jezika.

Ako upitate prosječno obrazovana hrvatskoga građanina o značenju Ivana Mažuranića reći će da je napisao Smrt Smail-age Čengića, dopunio Gundulićeva Osmana, ali sve dalje bit će pomalo mucavo i nedorečeno.Smrt Smail age Cengica

Institucija bana, koja je trajala u Hrvatskoj do Vidovdanskoga ustava, 1921., kada je ukinuta, kao leksikografska natuknica obrađena je u leksikografskim izdanjima. U tim izdanjima mogu se naći i opće natuknice o pojedinom banu, mogući su poneki multidisciplinarni zbornici o pojedinom hrvatskom banu, monografije već rjeđe, sustavnih znanstvenih obrada pojedinih banova, odnosno razdoblja, gotovo da nedostaje, kao i cjelovita povijesna sinteza. Takva situacija nije bila neobična dok su Hrvatskom vladali strani interesi, ali nije posve razumljiva u novim okolnostima u kojima su znanstvena istraživanja trebala slobodno prodisati i donijeti na svjetlo dana mnoge zanemarene ili zatajene teme.

Za početak, zar ne bi bilo vrijedno objaviti slikovnicu, ilustrirani mali leksikon, najvažnijih hrvatskih banova, posebno onih koji su vodili dugotrajnu borbu protiv osmanlijskih osvajanja.

A upravo iz tog vremena, 15. stoljeća, potječe znamenita izreka popa Martinca koji je o zlodjelima Turaka napisao: „... nalegoše na jazik hrvatski“. Iako se ni jedna izreka ne može doslovce tumačiti, pa ni spomenuta, upravo se često događalo da je hrvatski jezik bio prvom i najvećom „žrtvom“ sukoba na hrvatskom tlu. I ponovno se to ogleda na stanovit način u raspravi u svezi s Prijedlogom nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, pa se može upitati – nalegoše li ponovno na zakon o jeziku hrvatskom? Pristašama tzv. zajedničkoga jezika (bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskoga) ne odgovara zakonsko normiranje hrvatskoga jezika, uređenje drevne kuće hrvatskoga jezika. A upravo je Ivan Mažuranić, kao predsjednik Hrvatskoga dvorskoga dikasterija, zaslužan što je hrvatski jezik prvi put u povijesti zakonski reguliran, a poglavito što taj navodni zajednički jezik – tada nazvan jugoslavenski, u vrijeme kad je dio hrvatskih elita počeo jugofantazirati, nije ozakonjen. Jednostavno, prijedlog o jugoslavenskom imenu jezika koji su u obliku zakonskoga članka saborski zastupnici poslali caru na odobrenje, precrtao je Mažuranić jednim potezom pera i iznad napisao njegovo krsno ime – hrvatski, koje je prvi naveo Marko Marulić u Juditi 1501.

Tu činjenicu nisu, blago rečeno, dostatno naglašavali ni poznati hrvatski jezikoslovci ni povjesničari književnosti. Ni u jednoj povijesti hrvatskoga jezika ili hrvatske književnosti ta činjenica nije zabilježena. Zanemarena je Mažuranićeva uloga u dvorskoj kancelariji. Je li moguće da nisu za tu činjenicu znali ili su se previše oslonili na priređivača njegovih govora i pisama, istraživača bečke dionice njegova rada – srpskoga povjesničara književnosti Milorada Živančevića, ili se pak sve može pripisati podmuklomu vremenu?

Mažuranić u svojem govoru od 13. prosinca 1886. sam o tome govori na sljedeći način: „Dvorska kancelarija je, gospodo, u rukuh Hrvatske bila metla, koja je tudje elemente izmela iz Hrvatske. Dvorska kancelarija bila je ona ruka, koja je uvela opet stare, bar provisorno stare institucije ove zemlje. Katica Corkalo JemricDvorska kancelarija bila je ona, koja je uvela hrvatski jezik u javne poslove, koja je izradila kod Njeg. Veličanstva, da je Njegovo Veličanstvo prvi put hrvatski počelo pisati i rabiti hrvatski jezik.“

Je, li to bilo toliko nevažno za hrvatske jezikoslovce da je na tu činjenicu tek upozorila književna povjesničarka Katica Čorkalo Jermić najprije u „Zborniku: Hrvatski ban Josip Šokčević“, u kojem su okupljeni radovi sa znanstvenoga skupa održanoga 16. i 17. prosinca 1996. u Zagrebu i Vinkovcima (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Centar za znanstveni rad u Vinkovcima, Zagreb-Vinkovci, 2000.) i zatim u članku „Povijest uvođenja hrvatskog jezika u službenu uporabu“ („Zbornik - 150. obljetnica uvođenja hrvatskog jezika u službenu uporabu“, 2011., Vinkovci, 2013.).

Osim toga Martin Polić u „Parlamentarnoj povjesti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1860.-1880.“, objavljene u Zagrebu 1899., jugoslavensko ime jezika nazvao je ne samo „nezgrapnim imenom“ već onim koje je „bilo i ostaje za sva vremena prava nakaza“.

Ostaje pitanje: kako je bilo moguće da takvo što ostane u tami prošlosti? Je li Mažuranić 1862. precrtao samo jedno nezgrapno ime ili nešto više? Godine i desetljeća koja su slijedila pokazali su da je Mažuranićev potez bio mnogo više, pa danas u Ustavu Republike Hrvatske u članku 142. imamo sljedeću formulaciju: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u savez s drugim državama u kojima bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“

Neprirodno ime jeziku iz 1861. nije se u potpunosti izgubilo, iako je slijedom Mažuranićeve odluke bilo jasno da se „službeni jezik za područje svih škola u Hrvatskoj i Slavoniji ima odsele zvati hrvatski te se ujedno dokidaju dosadašnji nazivi za taj službeni jezik kao hrvatsko-srbski, ilirski, jugoslavenski i slavonski“ (M. Polić: Parlamentarna povjest Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1860.-1880., dio prvi).

Uspostavom Kraljevine Jugoslavije hrvatski se jezik utapa ponovno u hibridno ime, počelo se govoriti o jednom jeziku s dvama imenima, a onda se ta dva imena uvezalo u jednu kompoziciju, koja je imala jedan „pogon“. Svrha je bila ubiti svaku posebnost i individualnost hrvatskoga jezika.Zakon o hrvatskom jeziku Tako je išlo do Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967.

No, usuprot tomu, ima onih koji ne odustaju od koncepcije zajedničkoga jezika. U posljednje vrijeme ponovno ih se prepoznaje po izrečenom mišljenju protiv zakonskoga reguliranja hrvatskoga jezika, sve u ime slobode, kao da bi oni koji zagovaraju zakon o hrvatskom jeziku stavili hrvatski u katakombe. Jeftine fore pristaša zajedničkoga jezika, onoga imena koje je Ivan Mažuranić odlučno i vizionarski precrtao. Što je mogao drugo čovjek koji je nedvosmisleno nakon ostavke 1880. rekao: „Da mi je tko rekao: kaži tvoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: suvišno baš pitati, ali kad me ne poznaš, reći ću ti - I ja bih rekao: Ja sam Hrvat; ja bih rekao: vjerujem u kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i, ako Bog da, i njenu budućnost.“

Napisano je nedavno u jednim dnevnim novinama da se hrvatski jezik među svojim govornicima „definira kao ono što nije srpski“. Zatim u nastavku: „I to je, čini se, imperativ i osnovni razlog njegova postojanja, oblika njegova bivanja. Hrvatski je, dakle, nesrpski jezik.“

Rekli bismo: posve netočno. To je teza, inače, beogradskih nadriznastvenika. Jer, hrvatski ima svoju samosvojnu jezičnu tradiciju, svoju književnost, pismenu i usmenu, svoje kamene spomenike na raznim pismima. Podvaljivati njegovim govornicima da je to „osnovni razlog njegova postojanja“ više je nego blasfemično. To je odsutnost poznavanja povijesti hrvatskoga jezika i književnosti na njemu. Može li se takvo što reći za danski u odnosu na norveški ili slovački u odnosu na češki, hrvatski i slovenski itd.? U čemu je problem; što znači hrvatski je nesrpski? Hrvatski je, posve razvidno, zaseban jezik u galaksiji južnoslavenskih jezika. saborrh23Nije mu potreban, da se vrti oko svoje osi, ni srpski, ni slovenski, ni makedonski, ni bošnjački, ni crnogorski, ni bugarski. Hrvatski leži na čvrstom tronošcu – čakavskom, kajkavskom i štokavskom. Zar o tome koja je njihova uloga spram hrvatskoga nije pisao još Nazor, a od suvremenika Radoslav Katičić u knjizi „Hrvatski jezik“ (Školska knjiga, 2013.)

Hrvatski sabor nakon više od 160 godina ima povijesnu prigodu donijeti Zakon o hrvatskom jeziku. Tu prigodu treba iskoristi, ne radi ograničavanja slobode drugima, ili zatvaranja jezika u nekakav – kako neki zamišljaju – kavez, vraćanja u prošlost, brisanja bogatstva hrvatskih govora, već radi nesmetana i suverena hoda hrvatskoga standarda, kako ne bi ponovno bilo: „nalegoše na jezik hrvatski“.

Možemo se samo nadati da će se na početku jesenskoga zasjedanja zastupnici sjetiti 150. obljetnice uvođenja u bansku dužnost Ivana Mažuranića, njegova značenja kao političara, državnika i književnika. Podsjetimo, svoj znameniti govor pred Hrvatskim saborom 13. prosinca 1886., koji se može naći i na mrežnim stranicama Hrvatskoga sabora, započeo je riječima: „Vjerujem u Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i... u njezinu budućnost.“

Marko Curać

Dodatak 14. rujna 2023.

imenovanje 20

Saborski dnevnik kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije god. 1872/5., str. 737., Zagreb, 1875.

Ned, 14-07-2024, 07:10:36

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.