Ako Vlada Republike Hrvatske predloži, a ovaj saziv Hrvatskoga sabora donese što funkcionalniji Zakon o hrvatskom jeziku, bit će upisani u hrvatsku političku i kulturnu povijest velikim slovima

Samo po jeziku narod postaje politički subjekt.

(Miroslav Krleža, 1966.)

U višestoljetnoj povijesti hrvatskoga saborovanja pred tim najvišim državnim zakonodavnim tijelom drugi put u posljednjih stošezdesetak godina naći će se, u demokratskoj proceduri, donošenje zakona o hrvatskom jeziku. Prvi put se to dogodilo 1861. godine, a drugi put, po svemu sudeći trebalo bi na jesenskom zasjedanju Hrvatskoga sabora, 2023. godine, s obzirom na to da je 31. kolovoza, završilo e-savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, koji je u jednomjesečnu raspravu uputilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Nakon što iz mjerodavnoga ministarstva odgovore sudionicima savjetovanja na njihove komentare ili primjedbe, Nacrt prijedlog Zakona trebalo bi pročistiti i dopuniti i kao takav dostaviti ministarstvima na prihvaćanje, nakon čega će Vlada Republike Hrvatske utvrditi prijedlog i poslati ga u saborsku proceduru.

Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije nakon što je hrvatski jezik proglašen diplomatičkim, Člankom LVIII., tj. Zakonom o narodnom jeziku, uveo ga je u službenu uporabu. O tome se raspravljalo na 58. i 59. sjednici, 10. i 12. kolovoza 1861. Iako se najviše raspravljalo o imenu jezika, koji je u konačnici nazvan jugoslavenskim, taj zakon, u sedam paragrafa, propisan je „za savkoliki opseg trojedne kraljevine za jedino i izključivo službeni jezik u svih strukah javnoga života“. Čak su „oblasti crkvene u opsegu trojedne kraljevine budi kojeg vjeroizpovjedanja dužne u obćenju medju sobom i s inim domaćimi oblastmi služiti se jedino jugoslavenskim jezikom trojedne kraljevine; isto se razumijeva i u knjigah matičnih“.

Da je bila riječ o zakonskom tekstu, potvrđuje, uz ino, sedmi paragraf koji kaže: „Zaključak ovaj imade se u slici zakona Nj. Veličanstvu previšnjeg potvrdjenja radi podnieti“.

U konačnoj inačici zakona koja je poslana caru na prihvaćanje većinom glasova je odlučeno da se jezik nazove - jugoslavenski. Bilo je i drugih prijedloga, bilježi Martin Polić, tako je Ivan Kukuljević  predložio da se jezik nazove: hrvatsko-srpski; Ivan Vardian da se ima nazvati: hrvatsko-slavonsko-srpski; Ivan Vončina ironično predloži naziv jezika: hrvatsko-slavonsko-dalmatinsko-primorsko-bunjevačkim; od Roberta Zlatarovića potekao je prijedlog da se narodnomu jeziku nadjene ime „jugoslavensko“; Adolfo Veber reče neka se nazove: jugoslavenski ili slavjanski; Avelin Čepulić bio je protiv naziva hrvatsko-srbski jer se ne slaže s državno-pravnim načelom trojedne kraljevine; ne hrvatski jer zakon stoji i za Slavoniju; ne jugoslavenski jer taj naziv nije diplomatičan, već samo filologičan i geografičan. Zbog toga predloži naziv: narodni u trojednoj kraljevini. Kod glasovanja, kako je već rečeno, većinom glasova prihvaćen je naziv jugoslavenski.

Kako se došlo do takve odluke? Jedno od svjedočanstava može se naći u prvom dijelu knjige novinara i publicista Martina Polića: „Parlamentarna povjest Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1860.-1880.“, objavljene u Zagrebu, 1899. Objašnjavajući u knjizi kako se mogao jezik nazvati „nezgrapnim imenom“ – „jugoslavenski“,  koje je „bilo i ostaje za sva vremena prava nakaza“, Polić, uz ino, kaže: „Najbolji umovi sabora razbijahu si o tom glavu a porod toga imena bio je tako težak i nastao je uz tolike komične pojave i prizore, da se čovjek mora više smijati  nego ljutiti, gledajući, kako se čitav sabor muči u znoju svoga lica, da stvori nekakvo umjetno ime za najnaravniju stvar od svieta (...) Istina je to, da je sabor i muževe, koji su mu u tom pravcu prednjačili inicijativom, vodila težnja, da oko hrvatskog naroda kao stožera i osi kulturnog napredka južnih Slavena, okupe ostala srodna plemena, davši im tako neko uporište u njihovoj narodnoj i kulturnoj borbi. Tko vidi pravac političkih ideja i težnje toga sabora neće tvrditi, da je on igdje napuštao historički hrvatsko stanovište (...) Jamačno radi toga, da se dade izraza ambicioznim u plemenitom smislu težnjama Hrvata na političkom i kulturnom polju pa se je tomu prinesla žrtva vlastitoga narodnog imena.“

Povjesničar Ivo Perić, autor trosveščane knjige „Hrvatski državni sabor, 1848.- 2000.“ (Zagreb, 2000.) opisuje zbog čega car nije prihvatio zakonski članak Sabora Trojedne kraljevine „o jeziku narodnomu kao jeziku izključivo poslovnom, službenom i učevnom“. Nije to mogao učiniti, kako je objašnjeno, jer u Trojednoj kraljevini žive i građani koji „pripadaju inom kojem jeziku“. Po riječima autora knjige u kraljevoj opasci bilo je, očito, sadržano i nezadovoljstvo austrijskoga vladajućega vrha nazivom jezika – „jugoslavenski“, jer taj je naziv asocirao i na političko povezivanje jugoslavenskih zemalja, koje je, uz ostalo, kako dodaje, preuzimalo i zadaću isključivanja Austrije iz rješavanja sudbine naroda europskoga jugoistoka. Perić se u knjizi ne osvrće na ulogu koju je pritom imao predsjednik Hrvatskoga dvorskog dikasterija u Beču Ivan Mažuranić. Povjesničarka Katica Čorkalo Jemrić u znanstvenom članku „Povijest uvođenja hrvatskoga jezika u službenu uporabu“, navodi kako je Ivan Mažuranić, 1862. godine nelogičnu i kompromisnu formulaciju, prije kraljeva potpisa, naziv jugoslavenski, prekrižio i zamijenio ga hrvatskim te se ime hrvatsko za jezik ustalilo u svim zakonima i propisima. Takva je formulacija ušla u Hrvatsko-ugarsku nagodbu 1868. i bila temelj hrvatske borbe za svoja jezična, kulturna i politička prava (Zbornik - 150. obljetnica uvođenja hrvatskog jezika u službenu uporabu, 2011., Vinkovci, 2013.).

Martin Polić u navedenoj knjizi tu situaciju opisuje na sljedeći način: „Čitavu tu razpravu dokrajčio je već poslie nekoliko mjesecih dvorski kancelar Ivan Mažuranić, odredivši, da se jezik u pučkih i svih inih školah zemlje ima zvati hrvatski jezik“.

„'Narodne Novine' priobćuju naredbu dvorske kancelarije, koja odredjuje, da se službeni jezik za područje svih škola u Hrvatskoj i Slavoniji ima odsele zvati hrvatski te se ujedno dokidaju dosadašnji nazivi za taj službeni jezik kao hrvatsko-srbski, ilirski, jugoslavenski i slavonski“ (M. Polić: Parlamentarna povjest Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1860.-1880., dio prvi).

Narodne novine, 10. studenoga 1862., br. 110., str. 440.

Podatci o životu i radu Martina Polića u hrvatskim leksikonima su oskudni. Jednako u hrvatskoj jezikoslovnoj znanosti doprinos Ivana Mažuranića za očuvanje imena hrvatskoga jezika nije na primjeren način valoriziran. Povjesnice hrvatskoga književnoga jezika prešućuju Mažuranićev golem doprinos očuvanju imena hrvatskoga jezika, kada je pod utjecajem ilirizma dio hrvatskih elita sve opijeniji jugoslavenstvom.

Austrijski biografski leksikon navodi da je Polić, Martin (Kraljevica, 1850. – Zagreb, 1903.), novinar, najprije bio član oporbene Narodne stranke i redaktor novina „Primorac“, zatim glavni urednik oporbenih novina „Branislav“ iz Osijeka. Od 1879. izdaje u Zagrebu novine „Brana“. Nakon 1883., za vlade bana Khuen-Héderváryja stupio u državnu službu i postao zaposlenik „Narodnih novina“ i „Agramer Tagblatta“. Osim „Parlamentarne povjesti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“, objavio je monografiju „Ban D. gróf Khuen-Héderváry u njegovo doba“, 1901.

Ime hrvatskoga jezika u službenoj uporabi bilo je sve do 1918., a onda hrvatski jezik postaje sve više predmetom političkih igara i jezičnoga nasilja.

U ime bana, Isidor Kršnjavi naredbom zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, 1892. godine „oglašuje i za nabavu preporučuje knjigu Hrvatski pravopis“. To je onaj pravopis koji je izradio Ivan Broz, hrvatski jezikoslovac i povjesničar književnosti.

„U Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji te u socijalističkoj Jugoslaviji, Hrvatima se nastojao nametnuti jezik lišen svake značajke koja bi mogla podsjećati na posebnu jezičnu tradiciju i posebne norme“ (Petojezični tekst: Hrvatski jezik, HAZU, 2008., koji je jednoglasno prihvatilo Predsjedništvo HAZU, 24. siječnja 2007.).

Nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967., hrvatski je jezik, ponovno počeo „slijediti vlastiti smjer jezičnog razvitka“, a njegovi ga govornici, nasuprot propisima i hibridnim nazivima, označuju nazivom hrvatski jezik. Takva formulacija ušla je i Ustav Republike Hrvatske, od 22. prosinca 1990. Danas je službeni naziv jezika jedino hrvatski jezik. No, unatoč tomu, tek 33 godine poslije toga u situaciji smo, zahvaljujući inicijativi Matice hrvatske, dobiti Zakon o hrvatskom jeziku.

To bi se moglo smatrati ništa manje važnim iskorakom od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967. godine – kojoj je Miroslav Krleža „otvorio vrata“ znamenitim govorom u Gornjogradskoj vijećnici, na proslavi 130. godišnjice Hrvatskoga narodnog preporoda, 1966. – ako se u konačnoj inačici Zakona o hrvatskom jeziku, dosljedno ustavnoj odredbi koja isključuje svaku mogućnost obnove jugoslavenskoga državnoga zajedništva, također isključi i bilo kakav zajednički jezik, koji bi se mogao nametnuti ulaskom država zapadnoga Balkana u EU. Zakonska rješenja moraju jamčiti puni jezični suverenitet hrvatskoga jezika na području Republike Hrvatske, jer to proizlazi, na stanovit način, iz Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991., koja je otvorila hrvatskomu narodu nove horizonte, napose povratak u krug zemalja zapadne civilizacije.

Tijekom kolovoškoga e-savjetovanja pristigla su, kako se doznaje, 323 komentara na Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku na koji je do 29. rujna mjerodavno ministarstvo dužno pojedinačno odgovoriti. U dnevnom tisku i elektroničnim medijima objavljena je serija napisa u svezi sa Zakonom o hrvatskom jeziku. Uglavnom su se ti napisi sveli na „pro et contra“. Jedni su zagovarali gledište o neophodnom donošenju zakona, a drugi naglašavali kako je nepotreban. Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku u nekim tekstovima pokušalo se dovesti u svezu s jezičnom zakonskom praksom u NDH, iako tada nije postojao zakon nego različite oktroirane zakonske odredbe, donesene mimo demokratske procedure.

Umjesto razračunavanja s ideološkim predznakom bilo je svrhovitije tijekom javnoga savjetovanja uputiti primjedbe na Nacrt prijedloga, kako bi već u javnoj raspravi došli do što funkcionalnijega teksta Zakona, lišena deklarativnosti, ali i rješenja koja su ispod sadržaja zakona iz 1861. godine, kao primjerice o vjerskim zajednicama.

Vijeću za hrvatski jezik, koje osniva hrvatska Vlada, kao savjetodavno tijelo, prema našemu mišljenju, ne može biti „sjedište“ u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji za Vijeće „obavlja administrativne, stručne, tehničke i pravne poslove“, jer to nije zadaća znanstvene ustanove. To je jednostavno posao mjerodavnoga ministarstva.

U Hrvatskoj je trenutačno u uporabi više pravopisa. Ako to nije učinjeno Zakonom, jedna od prvih odluka koju bi trebalo donijeti Vijeće za hrvatski jezik jest o službenom hrvatskom pravopisu.

Zakonom nisu predviđene novčane kazne pa se postavlja pitanje: hoće li takav zakon biti mrtvo slovo na papiru? Drukčije rečeno: hoće li to biti odijelo koje će stajati u ormaru? Trebalo bi stoga uključiti i dodatne mehanizme koji će osigurati njegovu primjenu u pitanjima od javnoga interesa. U raspravi po medijima bilo je onih koji su zastupali gledište kako je zakon nepotreban. Na tom tragu mogao bi jednog dana netko reći kako je država Hrvatska nepotrebna. Svrha zakona nije ubiti slobodu govora i izražavanja, mjesno i regionalno bogatstvo govora, već osigurati korištenje hrvatskim standardnim jezikom u službenoj uporabi. Standardni jezik najbolje je opisan u navedenoj petojezičnoj brošuri – Hrvatski jezik. „U većine Hrvata postoji razvijena svijest da standardni jezik nije jednak svakodnevnomu govornomu i razgovornomu jeziku, da nije istovjetan ni s jednim narječjem ili govorom nekog narječja, nego da je rezultat djelovanja mnogobrojnih jezičnih i kulturno-povijesnih silnica te dugotrajna razvoja na hrvatskome jezičnom prostoru.“ (HAZU: Hrvatski jezik..., Zagreb, 2008.)

Hrvatski jezik stoljećima nije imao svoj zakon, često je bio ugrožen, potiskivan i nagrizan, ali ga nisu zatrli u osnovi ni diktature, ni nedemokratski režimi. U teškim situacijama mnogima je bio posljednji „rov“ obrane hrvatske slobode i identiteta. Zakon o hrvatskom jeziku kvalificirat će Hrvatsku među države koje imaju uređenu jezičnu zakonsku armaturu. Zakonom o hrvatskom jeziku podijelit će se, da parafraziramo uvodnu rečenicu zakonskoga članka 1861., hrvatskomu jeziku dostojanstvo, koje mu pripada po pravu i Božjem i čovječjem.

Na hrvatskoj Vladi i zastupnicima Hrvatskoga sabora važan je zadatak: donošenje što funkcionalnijega zakona i osiguranje hrvatskomu jeziku zakonskoga dostojanstva. Ako hrvatska Vlada predloži, a ovaj saziv Hrvatskoga sabora donese što funkcionalniji Zakon u hrvatskom jeziku, bit će u hrvatskoj političkoj i kulturnoj povijesti upamćeni i ubilježeni velikim slovima!

Marko Curać