Za razliku od Jergovića koji je izišao iz ratnoga Sarajeva, Ströhm je došao u hrvatsku ratnu zbilju iz bečkih komfornih prilika i pomagao pisanom i izgovorenom riječju njezinu borbu za slobodu

„Finkielkraut i Ströhm bili su od utjecaja isključivo na teritoriju između Zaprešića i Vinkovaca, te između Umaga i Molunta“, takvo što moglo se pročitati u tjednom Magazinu za kulturu življenja -  Ekranu, 14. srpnja 2023., i poslije ovisno o prilici. Citiranu tvrdnju potpisao je u kolumni „Književna preporuka“ spomenutoga magazina književnik i publicist Miljenko Jergović, uspoređujući francuskoga filozofa i njemačkoga novinara s putopiscem Robertom Kaplanom koji je sa svojom knjigom Balkanski duhovi pak, kako tvrdi, proizveo svinjariju globalnih razmjera. I nije samo to napisao već da je Kaplan, novinar, pisac, putopisac i analitičar, blizak američkim republikancima, bio druga strana fenomena predstavljenoga u Finkielkrautu ili Carlu Gustafu Ströhmu, čiji su interventi u našu zbilju bili jednako nesuvisli, ali bili su suprotne inspiracije.

O iznesenim Jergovićevim gledištima o Alainu Finkielkrautu i Ströhmu može se pisati s različitih motrišta. Kao primjerice osobnoga, na osnovi poznavanja nekoga od njih ili obojice, na osnovi njihovih objavljenih tekstova, analiza ili konkretnih primjera njihova zauzimanja za Hrvatsku u vrijeme srbijanske oružane agresije u čemu su pomagali domaći pobunjeni Srbi, ali ne samo oni, nego i drugi, bez obzira na nacionalnu pripadnost, na različite načine. Takvu gestu – pomagati ili iskazivati solidarnost u nevolji, napose u ratu, agresiji – koju su javno pokazali i demonstrirali Finkielkraut i Ströhm, svaki bi narod na ovom zemaljskom planetu, ne samo Hrvati, cijenio i mora cijeniti.

No, budući da je ovoliko vremena prošlo bez odgovora na Jergovićeve tvrdnje, punih mjesec dana, pitati se – gdje smo to zašli; kako se može nazvati ta „ulica“? Možemo li dopustiti takvo iskrivljivanje percepcije o našim prijateljima iz ratnih vremena, krvave i mukotrpne obrane slobode hrvatske države? Mogu li takvo što dopustiti oni koji su izravno poznavali i Finkielkrauta i Ströhma? On sam znao je glede „nabrijanih“ tekstova u zapadnim tiskovinama reći: da nije bio u Zagrebu, pa dobro poznaje tamošnju stvarnost, mogao bi tim napisima i povjerovati.

Prva i osnovna paradoksalna situacija jest što su citirane, kažemo odmah, potpuno proizvoljne ocjene, objavljene u magazinu koji se distribuira pretplatnicima uz Večernji list, novine u kojima je svojedobno bio kolumnist Carl Gustaf Ströhm. Zasluga za angažiranje Ströhma da piše za Večernji list pripada tadašnjemu glavnom uredniku Branku Tuđenu, koji je došao na to mjesto krajem 1992. te odlučio angažirati poznatoga njemačkoga komentatora. Od izabranih Ströhmovih kolumna, koje su objavljivane subotom, nastala je knjiga Što sam rekao Hrvatima (Alfa, Zagreb, 1994.).

Dakle, u vremenu koje nije bilo mirnodopsko i nimalo lako, ginulo se na sve strane, Hrvatska je bila puna izbjeglica..., a sama Hrvatska „visjela o paučini“, kako mi je mnogo puta, nasuprot mojoj samouvjerenosti u pobjedu, znao reći književnik Petar Šegedin, Ströhm je novinarski angažirao braneći hrvatska elementarna prava na slobodu i neovisnu državu. Jednostavno, kako je znao reći, prišao je Hrvatima fasciniran „tragikom i veličinom“ malih europskih naroda.

U tom vremenu prišao nam je i francuski filozof i književnik Alain Finkielkraut, čovjek ne samo od znatna utjecaja u europskim intelektualnim krugovima nego vrlo visokih moralnih vrijednosti. Da je, s našega gledišta, samo napisao knjigu Kako se to može biti Hrvat? (Ceres, Zagreb, 1992.), bilo bi dovoljno. Na hrvatski su prevedena mnoga njegova djela i ona najbolje pokazuju o kakvom se intelektualnom formatu radi. Nije stoga neobično da je postao dopisnim članom HAZU-a. Što je „nesuvislo“ bilo u djelovanju Finkielkrauta i Ströhma, Jergović nije objasnio. Možda osim odlučnoga zauzimanja za prava Hrvata i beskompromisna osuda Miloševićeva režima!?

Koliki je nečiji utjecaj može se spekulirati, čak nije toliko važna ni njegova prostorna protežnost. Može se pitati i ovako: što misli Miljenko Jergović, koliki je njegov utjecaj? Ali, što i to uopće znači? Ne znamo kako je došao do podatka o prostornom utjecaju Finkielkrauta i Ströhma. Možda na osnovi anketa, nekakva sociološkoga istraživanja?

No, za razliku od Jergovića, koji je izišao, netko će možda reći izravnije – pobjegao iz granatiranoga Sarajeva, Carl Gustaf Ströhm došao je u ratom, točnije agresijom zahvaćenu Hrvatsku iz komfornih bečkih prilika.

Iz te perspektive govoriti da je Ströhmov „intervent u našu zbilju bio nesuvisao“, otvoreno i glasno treba odgovoriti kako je bezobzirno, čak i beščasno.

Po kojem će interventu u našu zbilju u to vrijeme biti zapamćen Jergović? Ne znam!

Ali, još dok je Carl Gustaf Ströhm, kao dopisnik Die Welta živio u Beču, prilikom napada JRM s mora na Split, pomalo bespomoćno sam ga nazvao kako bih ga obavijestio da je poludjela JRM u ranim jutarnjim satima počela gađati taj grad, s istoimenoga razarača. Zvučalo mu je nevjerojatno što razarač po imenu Split topničkim granatama gađa grad Split. Čuli su se dječji glasovi, rekao je kako sam ga uhvatio na izlazu, na vratima stana, jer upravo je htio odvesti sinove „u Kindergarten“: „No kad je tako“, dometnuo je, „neka pričekaju; najprije ću nazvati Kancelarov ured u Bonnu i izvijestiti što se događa Splitu.“ Bilo je malo prije sedam sati, kad vijesti s Hrvatskoga radija još nisu krenule. Praktično, Ured kancelara Helmuta Kohla bio je među prvima u svijetu obaviješten o granatama koje su počele padati po Splitu i razarati ga. Zašto sam zvao baš C. G. Ströhma, nakon što sam u servis Hine pustio vijest o napadu na Split, ovom prilikom ne bih objašnjavao, jer je dovoljno rečeno o meritumu događaja. Što sam htio pokazati ovim primjerom? Utjecaj Ströhma, poznatoga komentatora Die Welta, bio je mnogo veći negoli to servira neupućenim čitateljima Miljenko Jergović.

Jednako ne samo ovaj već i mnogi drugi interventi Carla Gustafa Ströhma u našu zbilju, slobodno mogu tvrditi, nisu nikako bili „nesuvisli“, nego dapače vrlo promišljeni i važni za hrvatsku borbu za slobodu, ali to iz svojih gaća Jergović nikada ne će razumjeti, jer što za njega uopće znači to vrijeme, konačno država u kojoj se skrasio.

I na kraju, kad Jergović čitateljima, ako bi u „dokonim turističkim šakama“ na jadranskim plažama vidjeli Kaplanovu novu knjigu Jadran: Suglasje civilizacija krajem Novoga vijeka, o kojoj piše u rečenoj kolumni, sugerira neka ju iščupaju posjedniku iz ruku i „frljacnu u more“,  baš tako: bace u more, treba javno pitati: koja je razlika takva odnosa prema knjizi i autoru spram onih spremnih na paljenje knjiga, njihovo bacanje na smetlište? Kako jedan pisac, autor, u 21. stoljeću može čitateljima takvo što sugerirati? Kojim vremenima pripada takav pristup? Meni su govorili, kao mladomu novinaru – svaka knjiga nešto vrijedi!

Ali, da ne završimo s tim. Govorim o Finkielkrautu i Ströhmu, i ne samo njima.

Hrvatska mora biti zahvalna tim divnim ljudima, strancima, koji su u ratu, agresiji na nju, na bilo koji način stajali uz nju, borili se, pomagali ili čak simpatizirali njezinu borbu za slobodu i oslobađanje svakoga milimetra njezina državnoga teritorija!

O blagdanu sv. Roka 2023.

Marko Curać