Što se željelo „bukom srpskoga sveta“ u Prijedoru? U konačnici jedno: ucjenom osigurati što više novca iz blagajne EU-a za srbijansko megalomansko čudo - New Deal i organizaciju Expo 2027.

Samo nekoliko dana nakon Prijedora u kojem je 4. kolovoza Milorad Dodik prozivao SAD zbog udruženoga zločinačkoga pothvata s Hrvatskom vojskom, a Aleksandar Vučić europske političare da šute „zbog najvećega etničkoga čišćenja od 1945.“, srbijanski predsjednik goropadno je 8. kolovoza predstavio svoj New Deal, kao pretpostavku održavanja Međunarodne izložbe - Expo 2027. u Beogradu. Vučićev New Deal beogradski mediji usporedili su s onim američkoga predsjednika Franklina Roosevelta, prije Drugoga svjetskoga rata, koji je omogućio američki uzlet. Netko će pitati: kakve veze ima Prijedor i srbijanski New Deal?

No, prije toga, podsjetimo što je Milorad Dodik, uz ino, rekao u Prijedoru. Prema njegovim riječima „Oluja“ je bila „udruženi zločinački pothvat SAD-a i njihovih monstruoznih planova prema Srbima, zajedno s Hrvatskom vojskom koja je to jedva dočekala da etnički očisti taj prostor“. Aleksandar Vučić tomu je dodao kako se u Europi u svezi s „Olujom“ „koriste svim izrazima, ali nikada ne će reći da je to najveće etničko čišćenje na europskom tlu od 1945. godine na ovamo“.

Povratkom iz svijeta laži, prepustio se koji dan poslije svojim megalomanskim planovima.

„Imamo nevjerojatne planove i moramo ih već sutra početi provoditi. (...) Beograd ne ćete moći prepoznati, bit će jedan od najljepših gradova na svijetu, ne samo u Europi. Ovo će značiti golem skok za ekonomiju naše zemlje i pridonijet će snažnomu rastu“, izjavio je na konferenciji za novinare, dodavši kako će svi građevinski projekti biti završeni do kraja 2026., kako bi se u Beogradu održao Expo 2027.

Prva velika investicija, kako je rekao, bit će Nacionalni nogometni stadion, koji će imati 52 tisuće mjesta, zatim je spomenuo stambeni kompleks od tisuću i petsto stanova, objekte budućega Sajma i Međunarodne specijalizirane izložbe 2027. Podulji je popis građevina, od autocesta, mostova, željeznica do kulturnih zdanja kojima se hvalio, a zbog prostora, nemamo ih namjeru navoditi, iako bi vrijedilo sve popisati kako bi se vidjelo o kolikom je megalomanskom „zalogaju“ riječ,  toliko velikom  sigurno i za bogatije države. Jedno je, međutim, zaboravio reći: koliko će to sve stajati. Nije naveo ni izvore financiranja!  No nije zaboravio naglasiti kako investicije „ne će zaustaviti rast plaća i mirovina“, nego će omogućiti „još sigurniju budućnost građana“.

Koliko su svi ti Vučićevi planovi realni, vidjet će se na kraju ili možda kad počne njihova realizacija. Je li sve to običan račun bez krčmara? Ali, to nije tema ovoga teksta. Ono što Hrvatsku kao članicu EU-a treba zanimati jest koliko će u čitavu tom poslu izdvojiti EU od svojega proračunskoga novca za Vučićev New Deal, pa prema tome i hrvatski porezni platiše. Nadamo se da će o tome voditi računa hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu.

U jednoj televizijskoj emisiji Europskoga parlamenta jednomu zastupniku nedavno je postavljeno pitanje smatra li idiotizmom ili mazohizmom činjenicu da Bruxelles, istodobno dok srpsko vodstvo sustavno napada EU, Srbiji odobrava na stotine milijuna eura.

To pitanje nakon Prijedora može biti slobodno adresirano i na predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, kao i na visokoga predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josepa Borrella, jer Prijedor je bio ne samo prvi korak ovogodišnjega pokušaja konsolidacije „srpskoga sveta“ u BiH nego i velikosrpski udar na sigurnost BiH, nekoliko kilometara od schengenske granice, pred vratima, praktično pod prozorom EU-a.

No nameće se pitanje: kakve konotacije još ima Vučićev „performans“ u Prijedoru? Prijedor je bez sumnje jedan od toponima srpskih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima, 90-ih. Na tom području preživjeli nesrbi bili su obilježeni bijelim trakama. Trebalo je hrabrosti kako bi se u tom gradu održalo „velikosrpski dernek“, kao tobožnje sjećanje na navodno nasilni egzodus Srba pred „Olujom“. To što Vučić naziva najvećim etničkim čišćenjem od 1945. u Europi, veliki je falsifikat povijesnih događaja. Jer Srbe nitko nije iz Hrvatske tjerao, nego su poslušali svoje ratne vođe i pobjegli (postupili po unaprijed pripremljenim planovima evakuacije), pokazavši kako ne prihvaćaju suživot u Hrvatskoj. Kako to da nitko od Srba nije bježao iz područja koja nisu bili okupirana? Kad se sagledaju povijesne okolnosti, moramo se pitati čemu je služio deveti pokušaj Vučićeva povijesnoga revizionizma, presudama Haaškoga suda usprkos? Radi li se možda o pokušaju još jedne ucjene, kako bi EU otvorio blagajnu za srbijanski New Deal i organizaciju Expo 2027.? Jer teško je zamisliti da Srbija bez novca EU-a sve to može realizirati!

Često se spominje kako je Europska komisija u ljeto 2017. godine odobrila Hrvatskoj, članici EU-a,  357 milijuna eura za gradnju Pelješkoga mosta. Koliko je bespovratnih eura EU posljednjih godina odobrio Srbiji za različite programe i projekte premda nije članica EU-a? Svakako je najzvučniji dar onaj iz veljače 2023. Naime, samo u toj tranši za rekonstrukciju pruge Beograd – Niš, EU je darovao oko 600 milijuna eura. To su gotovo dva Pelješka mosta, a Srbija, ponavljamo, nije članica EU-a niti dijeli vrijednosti EU-a. Srbija ne poštuje međunarodne sudske odluke, a ratni zločinci pravomoćno osuđeni od Haaškoga suda oblikuju svakodnevno srbijansko javno mnijenje te se izruguju predsjedniku SAD-a Joeu Bidenu i EU-u, govoreći o propasti Zapada.

I vrapčićima na granama jasno je da se Srbija prema Zapadu odnosi ucjenjivački. Često se piše kako je Zapad prisiljen udovoljavati Srbiji kako se njezino vodstvo ne bi priklonilo Ruskoj Federaciji. Uglavnom ispada: što je Srbija prema Zapadu nekorektnija, to je taj Zapad prema Srbiji popustljiviji, financijski izdašniji. Podsjeća li to na politike koje je Tito vodio u vrijeme socijalizma?

Moramo pitati: što bi se dogodilo ako bi se Srbija priklonila Rusiji? Što bi Zapad time izgubio? Srbija je već dulje, a posebno otkako je Vučić na vlasti, ionako „u Rusiji“, poglavito njezino javno mnijenje i mediji! Srbija dobro zna da bi međunarodna zajednica, u slučaju ugroze, čuvala suverenitet i integritet BiH, stala na njezine granice, pa tako i na Drini, i da Republika Srpska više ne bi bila „corpus separatum“, da bi bila povučena čvrsta granica prema Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, a Srbija praktično svedena na granice koje je dobila na Berlinskom kongresu.

Zar najnoviji primjer ucjene nije i Vučićev istup prema službenomu Kijivu? Vučić kaže kako im je Ukrajina „prijateljska zemlja“, „nikada nismo imali probleme i nadam se da ne ćemo“. Tko i površno prati Vučićeve medije, a u Srbiji eventualno tri nisu u njegovim šakama, takvu sliku ne može steći. Što dakle poručuje Kijivu? „Zamislite da Ukrajina prizna nezavisno Kosovo. Sve gubi u jednom danu“, izjavio je na upit o otvaranju ukrajinskoga ureda za komunikaciju na Kosovu.

Vučićeve su predrasude goleme. Često se poziva na međunarodno pravo. No zaboravlja da to pravo nije i ne može biti u funkciji srbijanske imperijalne politike.

Zaključno: Europska unija je suočena s novim paketom srbijanske megalomanije i laži. Od država kandidata za ulazak u EU nema države, kao što je Srbija, koja toliko napada, vrijeđa i omalovažava EU ili pojedine članice EU-a. Smatra li itko da Srbi stvarno žele biti dio EU-a ili se samo besplatno žele domoći europskoga novca? Zbog svega toga veseli nas srbijanski New Deal i organizacija Expo 2027. s kojima žele izdignuti Srbiju, ali svakako bez darovanoga novca iz EU-ove blagajne.

Marko Curać