U grad na potocima ušuljale se vrane, navraćaju i divlje svinje, a male ekrane preplavile „hijene“

Nekad je grad ispod planine na tridesetak potoka bio pun golubova, šetali su trgovima i parkovima. Čuo se njihov gugut s krovova kuća, najčešće ranim jutrom, neki su ga razumjeli kao poruku – kupi kruh. U posljednje vrijeme potpuno je utihnuo, nestao. Golubove su potisnule vrane koje kriještećim, pomalo čak zastrašujućim oglašavanjem, probijaju jutarnju tišinu. Nikomu ne smeta što je jedna ptičja populacija zamijenila drugu, iako grad na potocima nikada nije bio grad poznat po vranama. Pobornici bioraznolikosti šute. Jedan od najljepših gradskih šlagera o golubovima opjevan je divnim glasom: Ko vješti piloti od perja / U lake mašine su sjeli / A onda nad pločnikom bijelim / Top s griča prepolovi dan / I lete i lete i mašu / Te marame bjelje od snijega / Na zelenoj padini brijega / Gugutanjem okite grad...

Nekad je ta pjesma preko radioaparata uljepšavala dan, mogla se čuti gotovo na svim gradskim radijskim postajama. Nestala je, izgubila se, kao da nije ni postojala, kao ni golubovi... Hoće li nam se vratiti golubovi? Ili ćemo uskoro slušati šlagere o vranama. Teško je zamisliti kako bi uopće mogao izgledati refren takve pjesme, i da bude slušan, a čovjek spokojan?

Kundera svoj poznati roman Nepodnošljiva lakoća postojanja započinje Nietzscheovom mišlju o vječnom vraćanju kojom je zbunio većinu filozofa. „Kad bi se Francuska revolucija vječno ponavljala, francuska historiografija ne bi bila tako ponosna na Robespierrea“, kaže Kundera, dodajući kako je „beskrajna razlika između Robespierrea koji se pojavljuje samo jednom u povijesti i Robespierrea koji se vječno vraća Francuzima skidati glave“. Kakva dekonstrukcija mita o vječnom vraćanju!

Možemo li vrane po gradskim parkovima uklopiti u vječno vraćanje? Na ovim žegama bahato se šetaju po parkovima otvorena kljuna. Vrućina i njima smeta, otvorena kljuna lakše dišu, ali pokazuju i svoju stalnu glad, spremnost zgrabiti svaki uočeni zalogaj. Promatram starijega čovjeka kako se pokušava približiti jednoj vrani ne bi li ju preplašio, otjerao iz svoje blizine, možda čak i šutnuo, ali vrana mu vješto izmiče i preko sklopljenih krila pogledom kao da mu dobacuje: „Ne budi djetinjast i smiješan, imaš te dvije slabašne noge, moje čvrsto i rašireno stoje na zemlji i još imam krila, u prednosti sam u svakom pogledu, ako zatreba: mogu te kljucnuti u nos, a onda će tek biti belaja...“

Osim vrana u gradu na potocima u potrazi za hranom nerijetki su gosti i divlje svinje. Na što sliči taj grad na potocima koji su krasili golubovi i njihovi hranitelji, najčešće djeca, starci, prolaznici? 

S tom mišlju ulazim u dizalo, a za mnom i susjed s psićem s kojim je bio u šetnji. Pričam mu o nestanku golubova i novim stanarima parkova – vranama te pojavi divljih svinja... Kratko mi odgovara: „Stara stvar, više me okupiraju 'hijene' koje svakodnevno gledam na malim ekranima.“ Pomislih na posljednje televizijske emisije o divljim zvijerima Afrike, pa dodam: „Zaista su po svemu odvratne.“ „Ne mislimo isto“, dodaje odrješito. „Govorim o 'hijenama', ljudima za mikrofonom koji svaku večer nastupaju u skupinama i traže, pod izgovorom istjerivanja pravde, svoj dio plijena... Susjede, zar ne vidite ta izobličena lica, zube, grimase potpuno sliče hijenama. Čovjek se pita gdje su nestali hrabri Tigrovi koje sam sretao na putu za južno bojište po trajektnim lukama...“

Dizalo se zaustavilo, susjed je sa svojim psićem izišao, i još jednom upozoravajuće dobacio: „Pun ih mali ekran; ako jednoga dana dođu na vlast, ujutro će na brzinu suditi, a u prvim popodnevnim satima osuđenike justificirati, bez priziva.“

Ostao sam sâm u dizalu i pitao se kakav smo mi svijet, koji se naviknuo na vrane, prošetavanje divljih svinja, koji, evo, možda prihvati i „hijene“... Sjetio se bajka o hijenama, koje nam je pričao veliki poznavatelj životinjskih vrsta Brehm: „Govori se da te odvratne zvijeri oponašaju ljudski glas da primame čovjeka u blizinu kako bi ga zatim iznenada napale i ubile.“ Zaista, njihov je krještavi glas poput jezovita smijeha, pohlepne su i proždrljive, a oko sebe šire neugodan smrad.

Grad na potocima okupirale vrane i zamijenile golubove, navraćaju često i divlje svinje, a evo susjed me upozorava i na „hijene“ koje su preplavile male ekrane...

Marko Curać