Komu treba ovakav dvotjednik Matice hrvatske – Vijenac?

Predsjednik Matice hrvatske (MH) Miro Gavran izjavio je na konferenciji za novinare nove uprave, 10. siječnja 2022., kako je prostor namijenjen ograncima MH-a u „našem dvotjedniku Vijenac s jedne stranice povećan na dvije, a u planu je u obliku priloga na osam stranica“.

Fotografirao: Mirko Cvjetko

Dan nakon spomenute konferencije, koja je najavljena kao konferencija „za medije“ (možemo samo zamisliti što bi na riječ „mediji“ rekao Ljudevit Jonke ili kako bi ju sočno prokomentirao Tomislav Ladan) na mrežnim stranicama MH-a objavljeno je digitalno izdanje svih brojeva Hrvatskoga tjednika, uključujući izvanredni broj – 34., zabranjeni. Ta je činjenica prilika da se usporedi, bez obzira na različito vrijeme i položaj Hrvatske u njemu, kultni tjednik Hrvatskoga proljeća i praktično njegov nasljednik – današnji Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost. Usporedba na prvi pogled, bez obzira na sve, nameće samo jedno pitanje: komu danas treba ovakav Vijenac? To pitanje nije samo za Glavni odbor i članstvo MH-a, nego za sve nas koji znamo kakva je uloga te kulturne ustanove bila kroz povijest u obrani slobode, nacionalnoga identiteta, prava na ime hrvatskoga jezika, zaštite i izgradnje hrvatske kulture, u konačnici u borbi za državnu samostalnost i neovisnost, u sklopu zapadnoga kruga naroda. Svako vrijeme ima svoje izazove. Istinu i slobodu treba uvijek propitivati ili kako je to Albert Camus jednom prilikom rekao: „Istinu treba uvijek nanovo osvajati.“ Sloboda je, po njegovim riječima, opasna, teško je u njoj živjeti, ali je zanosna. Hrvatski tjednik kritički je i hrabro pisao o ideološki okovanoj stvarnosti, poticao na razmišljanje ne samo mlade ljude, nego sve što je htjelo mijenjati socijalni i nacionalni položaj Hrvatske. Neki su pomalo iluzionistički mislili da će hrvatska država proglašenjem svoje neovisnosti sama od sebe svoje probleme automatski rješavati. To se nije dogodilo niti se moglo dogoditi jer svako vrijeme nameće svoja pitanja i probleme s kojima se hrabro treba suočiti.

Kako i kada je Vijenac počeo gubiti na društvenom ugledu?

Dvotjednik Vijenac je, praktično posljednjih desetak godina, nakon smjene glavnoga urednika Andrije Tunjića, 2009. godine, zabijao sve više glavu u pijesak, pa ne samo što nije uočavao i raščlanjivao društvene i kulturne probleme, nego je Matica, kao njegov nakladnik postala sama problem ili je proizvodila probleme. Dovoljno je spomenuti situaciju oko obnove kuće A. G. Matoša u Tovarniku, golemo skladište knjiga, poput kineskoga zida, siromaštvo i gašenje ogranaka MH-a, izostanak vizije – koja je uloga MH-a u suvremenom hrvatskom društvu? Matica kao udruga postala je na svoj način „zatvoreno društvo“ s dobrom državnom apanažom, a bez prepoznatljivosti i javnoga utjecaja. Nije potrebno podignuti samo s „bolesničkoga kreveta“ MH, na što je aktualno vodstvo spremno, nego pravno drukčije regulirati njezin položaj, kako ne bi bila u položaju kao svaka druga udruga, nekakvo ribolovno društvo. No vratimo se kratko smjeni nekadašnjega glavnoga urednika. U intervjuu Glasu Koncila prije sedam godina podsjetio je kako mu je Slobodan Novak prilikom susreta, onih dana kad je smijenjen (listopad 2009.), bio rekao kako se to dogodilo zbog toga što je Vijenac „učinio hrvatskim više nego što su to cenzori hrvatstva željeli“ (Glas Koncila, 11. siječnja 2015., „Kada se ljudi ne boje, tada su najjači“).

Potreban je odmak od neprepoznatljivosti, ulazak u žižu kulturnih i znanstvenih pitanja

Novi predsjednik MH-a Miro Gavran najavio je novi iskorak i time postao meta, čak i književnika Miljenka Jergovića, koji ga je promaknuo u „ratničkoga“ generala zbora, zbog Izjave Matice hrvatske o srpskom Zakonu o kulturnom nasljeđu. Što će biti tek ako Matica prohoda i približi se trenutcima kad je u njezinu krilu pisana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, izlazio već spomenuti Hrvatski tjednik? No pustimo to. Postavlja se pitanje može li se iskorak, o kojem govori njezin predsjednik, dogoditi bez tjednih novina, koje ne će samo govoriti o aktivnostima ogranaka, nego o hrvatskoj kulturnoj, znanstvenoj i društvenoj zbilji, na drukčiji način od mainstream glasila. Ako MH ima novine koje izlaze dvotjedno, i koje su više komemorativne negoli aktualne, koje će uređivati glavni tajnik ili predsjednik te koje će sličiti više na novine nekoga folklornoga društva negoli na novine najstarije kulturne ustanove, sa 180 godišnjom tradicijom, teško se može povjerovati u mogući iskorak, odmak od neprepoznatljivosti, komformizma i servilnosti. Glavni odbor MH-a morat će, htio ili ne htio, razmotriti uređivačku politiku, osvježiti i aktualizirati Vijenac, možda čak razmisliti o novom imenu. Jer, taj naziv danas ipak više podsjeća na komemoracije negoli na vrijeme kad su stari Rimljani ovjenčavali pjesnike za pjesničke zasluge lovorovim vijencem. Kaže se da samo jaka pčelinja zajednica može stvoriti maticu, tako je i s glavnim urednikom Matičinih novina. Matica hrvatska krajem 60-ih godina prošloga stoljeća postala je najjača intelektualna jezgra u Hrvatskoj, kojoj nije bilo teško prepoznati jednoga Vladu Gotovca. Hrvatski tjednik nije pretvorio samo u tjednik s najvećom nakladom, nego s najvećim kulturnim i političkim utjecajem.

Matičine novine, ako ne budu mogle svoju održivost osigurati na tržištu od prodaje, nego budu živjele na dotacijama države, teško će se nositi s „cenzorima“, teško će zapravo ovladati prostorom slobode i istine o kojima je tako sjajno govorio Albert Camus. Ako pogledamo najnoviji broj u kojem Vijenac donosi Izjavu o srpskom Zakonu o kulturnom nasljeđu te komentar troje autora – Moje je moje, a tvoje je i moje i tvoje, umjesto da ta tema dominira naslovnicom, ona je tek na drugoj stranici. Udarni je naslov – Zastave na pola koplja u povodu odlaska glazbenih legenda i najava posljednjega intervjua s Nikšom Barezom, koji je napravljen sredinom prosinca. Zašto je taj intervju čekao kraj siječnja? Zapravo, ne treba se iščuđavati zbog toga ako se zna da u redakciji čeka na objavu desetak intervjua, otprilike do Velike Gospe. S takvom uređivačkom politikom, i u okolnostima pandemije, može se dogoditi, ako ćemo biti sarkastični, da bude još neki posljednji intervju. Već se čuju zajedljive primjedbe – pazi kad daješ intervju Vijencu. Glavnomu uredniku Vijenca nuđen je intervju s ruskim slavistom, kroatistom Arturom Bagdasarovom u povodu objave njegova dopunjena Hrvatsko-ruskoga rječnika. Odbio je, obrazloživši kako ima veliki broj razgovora koji čekaju objavu, a onda je od toga istoga Bagdasarova tražio na 3-4 kartice tekst o rječniku, što je naravno odbio. Zar to nije smiješno, dapače žalosno?

I pretplatnici nezadovoljni Vijencem

Razgovarao sam za Novu godinu s umirovljenim sveučilišnim profesorom pretplatnikom Vijenca, koji je htio ostati anoniman, o tome koliko je zadovoljan Matičinim dvotjednikom. Prvo što je rekao jest kako je to dvotjednik „bez boje, okusa i mirisa“. Prema njegovim riječima manje-više uvijek pišu isti autori bez „pozitivne strasti i emocija“. Smatra da Matičine novine ne smiju biti „bez nacionalnoga naboja“ te da sve nalikuje na to kao da im je nakladnik „nekakvo lijevo cehovsko društvo“. „Nema tekstova posvećenih hrvatskoj književnosti što je nezamislivo za takav jedan dvotjednik“, rekao je. A kad sam ga priupitao zašto je pretplatnik takvih novina, odgovorio je: „Dugogodišnja navika i vjera da će doći do promjena u uređivačkoj politici, da će doći vrijeme kad će te kolega, kao nekad, pitati jesi li pročitao što piše u Matičinim novinama“. Što ovomu dodati?

Matičine novine, novi Matičin tjednik, imaju priliku otvoriti novu stranicu hrvatskoga novinstva, postati novine kojima će primarni zadatak biti kritički pisati ili voditi dijalog, poticati polemiku, o aktualnim hrvatskim kulturnim, znanstvenim i društvenim pitanjima. Jednako pisati i o kulturnim i društvenim pitanjima država EU-a, poglavito država koje su postale novo radno odredište naših sunarodnjaka. Matica mora ponuditi svojemu članstvu i simpatizerima novine koje će biti više od ogledala i šarenoga izloga, koje će odgovoriti na društvene probleme vremena, poglavito u oblasti kulture i znanosti te ukazivati na njihova moguća rješenja.

Marko Curać