Važan leksikografski pothvat; objavljeno dopunjeno izdanje dvojezičnoga rječnika Hrvatsko-ruskoga jezika

Dopunjeno izdanje Hrvatsko-ruskoga rječnika iz 2013. godine, prof. Artura Bagdasarova, objavljeno o Božiću 2021. u Moskvi, koji sadržava više od 35 000 riječi i sveza riječi hrvatskoga jezika važan je leksikografski pothvat autora, hvalevrijedan prilog suvremenoj kroatistici i rusistici. U rječniku je predstavljen leksik suvremenoga hrvatskog jezika iz svih područja života. U dodatku Rječnika naveden je kratak popis zemljopisnih imena, najčešćih kratica, kratka gramatika hrvatskoga jezika na ruskom jeziku, tablica sprezanja pojedinih hrvatskih glagola te leksikografskih izvora. Namijenjen je širokomu krugu korisnika – prevoditeljima, filolozima, profesorima, studentima slavistike, ali i osobama koje zanima hrvatski jezik ili ga rabe u svojoj profesionalnoj djelatnosti. Tim povodom razgovarali smo s profesorom Bagdasarovim o njegovu rječniku i drugim jezikoslovnim pitanjima.

Hrvatska se upoznala s dvojezičnikom prije nego Rusija

Zašto ste se odlučili za novo izdanje Hrvatsko-ruskoga rječnika?

Rječnik sam napravio zato što smo u Rusiji prije ovoga dvojezičnika imali jedino Srpsko-hrvatsko-ruski rječnik. Danas imamo poseban rječnik koji se naziva Hrvatsko-ruski rječnik. To je šesto popravljeno i dopunjeno izdanje prethodnih općih hrvatsko-ruskih dvojezičnika. Prvi je imao oko 5500 riječi (1999.), drugi je sadržavao više od 8000 natuknica, treći oko 20000 jedinica (2003.), četvrti oko 30000 (2007.), peti oko 35000 (2013.), a šesto dopunjeno izdanje ima više od 35000 riječi i sveza riječi (2022.).

U hrvatskim glasilima objavljena je informacija o izlasku rječnika, ima li odjeka u ruskim?

Još nije jer smo imali nakon Nove godine deset neradnih dana. Hrvatska se upoznala s dvojezičnikom ranije nego Rusija. Pojedini kroatisti već imaju rječnik.

Što znači taj rječnik za kroatistiku, kao i za rusisitiku?

Znači da je riječ o samosvojnom hrvatskom dvojezičniku, o hrvatskom jeziku.

Postoji li sličan srpsko-ruski rječnik?

Sličnoga suvremenoga srpsko-ruskoga rječnika još nema u Rusiji. Rabimo stare srpskohrvatsko-ruske rječnike koji su tiskani prije 50 i više godina.

Tko je financirao objavu Hrvatsko-ruskoga rječnika?

- Meni nije ugodno odgovarati na to pitanje, ali ovaj rječnik kao i pojedine druge tiskao sam o svom trošku. Nakladnik je MBA. Sastavljao sam ga bez ikakve potpore, iako sam prije u Hrvatskoj tražio pomoć i potporu od hrvatskih ustanova i stručnjaka. Osim toga, u nas nema strukovnjaka (leksikografa) ili ga ja ne znam koji bi mi mogao pomoći u tom poslu sastavljanja toga rječnika.

Jeste li zadovoljni obavljenim poslom?

Naravno. Iako i ovo izdanje ima svoje pogrješke i zatipke (slovne pogrješke). Jednu pogrješku ili zatipak ispraviš, nova se zametne i nikad kraja. To je posao za najmanje troje ljudi. Tko ne piše, taj ne griješi...

Riječi ne treba pretvarati u ideologeme

Što je praktično novo u najnovijem izdanju Hrvatsko-ruskoga rječnika?

U dvojezičniku, uz razmjerno novi, općeporabni leksik, ima dosta dijalektnih riječi hrvatskoga jezika, većinom općepoznate riječi iz čakavštine i kajkavštine: armaron, borša, pirun, pijat, pržun, tancati, žmul(j) i dr.; cajger, beteg, fijolica, norac, oblok, pajcek i dr. Mnogo frazema: klonuti duhom; kao na iglama; iz čista mira; dati riječ; gluh kao top; otkrivati toplu vodu i sl. Uvršten je razgovorni i žargonski leksik uz neke pogrdne riječi: buraz, bus, faliti, guzica, kurčiti se i sl. U Rječniku se nalazi i kulinarski leksik: buzara, kotlovina, manestra, pašticada, rižot i sl. Ima dosta crkvenoga, katoličkoga i pravoslavnoga, kao i vojnoga nazivlja: celebrirati, korizma, patena, stihira, reverenda, tonzura i sl.; bojnik, ročnik, skupnik, strjeljivo, strojnica, topništvo te čak pojedine povijesne novotvorenice: brodopratnja, duhanar, krugoval, putničar, uredovnica, veleigralište i sl.

Jeste li razmišljali objaviti taj rječnik u Hrvatskoj?

Nekoć sam dvojezičnik kanio objaviti u Hrvatskoj. Rekli su da ima previše crkvenoga nazivlja i neprihvaćenih ili neprihvatljivih riječi. Ne treba riječi svjesno pretvarati u neke ideologeme i rabiti ih katkad u ideološkoj borbi. Rječnik fiksira ono što postoji ili postojalo je u jeziku, a tko i kako ga rabi, ovisi o porabniku (korisniku), o njegovoj kulturi i ophođenju u komunikaciji. Ako u tekstovima članaka ili priloga rabim šport, a ne sport, ne ću, a ne neću, pogrješku, a ne pogrešku i sl., to ne znači da sam pripadnik neke konzervativne stranke ili, ne daj Bože, neke ideologije. Ni sada ni prije nisam pripadao i ne pripadam ni jednoj stranci i gledam na jezik drukčije ili ako netko želi – drugačije – negoli pojedinci ili skupine u svojoj ideologiji. Ne treba jezik ideologizirati, on pripada narodu, a ne desničarima ili ljevičarima.

Osim riječi na dvama jezicima, što čitatelj može doznati iz rječnika?

Pokušao sam da se ruski korisnik tijekom porabe ili čitanja rječnika upozna i s hrvatskom kulturom i povijesti. U ruskom dijelu rječnika uz pojedine riječi navode se objasnidbe, koje sadržavaju podatke iz povijesti, kulture, vjere, tradicije i načina života Hrvata. Primjerice: Dan hrvatske knjige - День хорватской книги (праздник, приурочен к написанию эпической поэмы Марка Марулича «Юдифь» в 1501 г.) (22. апреля); preporod, hrvatski narodni ~ хорватское национальное возрождение (культурно-политическое движение в Хорватии с 1835 по 1848 год, иллиризм); maspok («masovni pokret») м ист. маспок (массовое общественно-политическое движение в Хорватии в начале 1970-х годов за расширение прав хорватов в СФРЮ); katedrala, zagrebačka ~ загребский кафедральный собор (собор Вознесения Девы Марии, святых Стефана и Владислава, дата основания 1093 г.) i sl.

Položaj hrvatskoga jezika u Rusiji bolji nego u pojedinim državama EU

Kakav je položaj hrvatskoga jezika u Rusiji?

U hrvatskoj javnosti stječe se dojam kako ruski jezikoslovci nisu spremni priznati samosvojnost i osebujnost hrvatskoga jezika, već srpski i hrvatski drže inačicama jednoga jezika. To nije posve točno. Hrvatski se jezik predaje u Rusiji odvojeno od srpskoga. Prije, naravno, nije bilo baš tako. Nekad je postojao samo srpskohrvatski, u biti svojoj većinom srpski jezik. Mogu pobrojati hrvatskim čitateljima nekoliko hrvatskih priručnika koji su objavljeni u Rusiji: Bagdasarov A. R. Horvatskij jazyk. Kratkij grammatičeskij spravočnik. M., 2006., Horvatskij jazyk. Načaljnyj kurs. SPb., 2011., Elementarnaja grammatika horvatskogo jazyka.M., 2012.; Kalinin A. Ju. Horvatskij jazyk. Bazovyj kurs. M., 2005., Horvatskij jazyk. Samoučitelj. M., 2010.; Horvatskij jazyk. Tematičeskij slovar’ (10000 riječi). M., 2011.; Tjapko G. G. Polnyj kurs grammatiki horvatskogo jazyka s upražnenijami i ključami. M., 2013.; Hokesvort S. Razgovornyj horvatskij jazyk.Kurs dlja načinajuščih, (prijevod). SPb., 2020. i dr. To je osnova za izučavanje jezika jer imamo udžbenike, gramatike i rječnike. Nema samo veće aktivnosti od strane mjerodavnih tijela i potreban broj osposobljenih profesora hrvatskoga jezika. Položaj hrvatskoga jezika u Rusiji pak, čini mi se boljim, negoli u pojedinim državama EU.

Kako gledate na negiranje hrvatskoga jezika koje dolazi podjednako od srbijanskih političara, jezikoslovaca i institucija?

Valjda imate na umu zadnje i prethodne izjave i napise vaših susjeda što se tiče nepriznavanja hrvatskoga jezika i dubrovačke književnosti kao dijela korpusa hrvatske književnosti. U Pravopisu srpskoga jezika iz 2015. godine postoji naziv srpski jezik, ali nema naziva hrvatski jezik, štoviše bošnjačkoga (bosanskoga) i crnogorskoga. S jedne strane, prema srpskim pravopiscima, naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik otišao je u povijesnu ropotarnicu, a s druge, pak, strane u strukovno-znanstvenim (stručno-znanstvenim) tekstovima može postojati naziv - srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski. Nije posve jasno, čime se prijašnja složenica srpskohrvatski/hrvatskosrpski razlikuje od polusloženice srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski? Ako je hrvatski jezik dio srpskoga, prema gledištu pojedinih srpskih lingvista, zašto u suvremenim srpskim dvojezičnicima nema npr. hrvatskih riječi, već samo srpskih? U napomeni prvomu ćiriličnomu izdanju Rečnika jezičkih nedoumica Ivana Klajna (Beograd, 2000.) možete pročitati sljedeće: 'Izbačene su odrednice koje su se odnosile isključivo na hrvatsku varijantu' (str. 3.). Ako hrvatski je dio ili isto što i srpski ili srpsko-hrvatski, zašto treba izbacivati upravo 'hrvatske inačice'? Činjenica je kako pojedini srpski lingvisti niječu postojanje hrvatskoga jezika, i to se vidi npr. u srpskom udžbeniku gramatike za osmi razred: 'S reči na dela'. Radi objektivnosti treba reći da u Gramatici srpskog jezika Milana Tasića i Radojka Gačevića iz 2014. nalazimo: 'Južnoslovenski jezici: srpski, hrvatski, slovenački, makedonski, bugarski, staroslovenski'. U Gramatici srpskoga jezika za osnovnu školu Duške Klikovac iz 2002./2003. možemo pročitati: 'Posle raspada zajedničke države, 1991, jezici Srba i Hrvata razvijaju se kao posebni književni jezici, srpski i hrvatski - prvi praktično bez izmena, a drugi kao rezultat svesnih nastojanja da se u što većoj meri udalji od srpskog'. S druge, pak, strane autor navodi jezike nacionalnih manjina u Srbiji i Crnoj Gori: albanski, mađarski, slovački, rumunjski, rusinski, bugarski, turski i romski (str. 32), ali hrvatskoga među tim jezicima nema. Stvara se dojam da Hrvata nema među nacionalnim manjinama ili svi još žive u Jugoslaviji. Zar nije također neobično kad u Hrvatskoj pojedini jezikoslovci katkad u znanstvenim jezikoslovnim knjigama, časopisima ili izravno u javnosti nazivaju hrvatski književni jezik – policentrični štokavski jezik, standardna štokavština, standardni varijetet, standardni dijalekt, sociolekt i sl.?

Uzajamno poštivanje ustava i lingvokulturne baštine svakoga naroda

Što time želite reći?

U anglosaksonskoj tradiciji mnogi 'standardni američki engleski', 'standardni britanski engleski', 'standardni kanadski engleski', 'standardni indijski engleski', 'standardni filipinski engleski', 'standardni australski engleski' nazivaju standardnim dijalektima engleskoga jezika. Treba zbrojiti dva i dva! Hrvatski jezikoslovci priznaju samosvojnost srpskoga, dok mnogi srpski lingvisti – samo srpskoga. Potreban je dijalog isprva između diplomata, a zatim i strukovnih (stručnih) institucija, ali to je moguće samo uz uzajamno poštivanje ustava i lingvokulturne baštine svakoga naroda. Ovo se pitanje tiče više vaših međusobnih odnosa i to morate samostalno rješavati bez pritiska ili utjecaja s bilo koje strane. Na žalost, u posljednje vrijeme kultura sve češće ovisi o politici, vlasti koja financira kulturu. Kultura time gubi svoju samostalnost, subjektnost.

Zašto bi moglo biti neprihvatljivo nekome 'udaljavanje' hrvatskoga od srpskoga, ako su to dva zasebna jezika?

Ne znam, hrvatski književni (standardni) jezik odlikuje se, kao i srpski jezik, većom ili manjom obrađenosti, polifunkcionalnosti, stilskim razlikovanjem i težnjom reglementaciji. I jedan i drugi, dakle, oba se ta književna jezika moraju razvijati i dalje samostalno, bez sukobljavanja različitih jezično političkih interesa ili utjecaja izvana, sukladno vlastitim komunikacijskim zahtjevima i potrebama.

Srbijanski lingvisti često se nabacuju izjavom kako je Vuk Stefanović Karadžić dao Hrvatima jezik?

Nitko narodu ne daruje jezik...

Postoje inicijative u uspostavi Ureda za hrvatski jezik i donošenje Zakona o hrvatskome jeziku. Kako gledate na te inicijative?

Već sam o tom nešto rekao na nedavnoj konferenciji koja je održana u sklopu Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika u listopadu 2021. koju je predvodio predsjednik Odbora, akademik Ranko Matasović. Treba ozbiljno razmisliti o ustanovljenju Ureda za hrvatski jezik pri hrvatskoj Vladi, a pri Hrvatskom saboru lektorske službe koje bi pratile jezično oblikovanje novih zakona i izmjene zakona koje Vlada predlaže, a prihvaća Sabor. U sklopu spomenutoga Odbora bilo bi dobro razraditi teoriju književnoga (standardnoga) hrvatskoga jezika i narječja na svim razinama jezičnoga ustroja (strukture), usuglasiti pojedina pitanja osnovnih normativnih priručnika, a također razraditi i uključiti u funkcionalne stilove hrvatskoga jezika i crkveni stil koji je neopravdano izostavljen. Vidim problem u tom što nije određen mehanizam izvedbe normativnih odluka različitih sudionika (subjekata) jezične politike. Na koji će način biti ostvarena provedba odluka prema pojedinim, primjerice, normativnim odlukama, a ne na osnovi preporuka bez postojanja koordinacijskoga tijela na razini upravo hrvatske Vlade i jezičnoga zakona o hrvatskom jeziku i njegovoj službenoj te javnoj porabi? Bez sudjelovanja i odluka Vlade bilo koje rješenje i provedba tih rješenja u javni život bit će otežano. Nikoga ne poučavam, kako poneki misle, već izražavam osobno mišljenje i ništa više.

Pripremate li neku novu knjigu?

Ovih dana na hrvatskom jeziku treba izići u nakladi Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu knjiga - Armenska Katolička Crkva. U pripremi je i knjiga - Hrvatski iz drugoga kuta. Valjda će nakon toga doći i kratki odmor, mogući dolazak u Hrvatsku.

Hrvatski je dio mojega života

Koliko zanimljivo se baviti kroatistikom i hrvatskim jezikoslovnim temama?

Hrvatski je dio mojega života pa mi se naravno zanimljivo time baviti; kroatistikom, posebno hrvatskim jezikoslovnim temama. Obranio sam 1992. godine disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, a zatim počeo raditi iznimno na polju kroatistike. Pisao sam disertaciju do raspada SFRJ i pokušao pokazati da se divergentni procesi ne odnose samo na jezik, nego i gospodartsvo, politiku itd. Objavio sam 2004. u Rusiji prvu znanstvenu monografiju o hrvatskom književnom jeziku u drugoj polovici 20.stoljeća, koja je 2010. prevedena na hrvatski i objavljena u Rijeci, a također i priručnik za početno učenje hrvatskoga jezika, nekoliko gramatika hrvatskoga jezika i nekoliko hrvatsko-ruskih rječnika. Koristim prigodu zahvaliti recenzentima Hrvatsko-ruskoga rječnika, poznatim hrvatskim slavistima, profesorima s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Dubravki Sesar i prof. dr. sc. Josipu Užareviću.

Razgovarao: M. Curać
Hrvatski tjednik