To se može jednostavno nazvati sramota ili pad u bešćutnost i beščašće

Nakon profesionalnog posrnuća u pravilu uslijedi moralni pad, put u bezdan bešćutnosti i beščašća. Takvo nešto dogodilo se Hrvatskoj informativnoj novinskoj agenciji (Hina) prilikom posljednjeg ispraćaja njezina nekadašnjega ravnatelja Milovana Šibla. Podsjetimo, najprije tijekom završnice predizborne parlamentarne promidžbe Hina nije objavila mišljenje Etičkoga povjerenstva o jednom krajnje neumjesnom spotu Restart koalicije, što je navelo predsjednika toga povjerenstva akademika Velimira Neidhardta da pismeno upozori predsjednika Ustavnog suda te Vrhovnog suda RH da se takvo što ne smije više ponoviti. Bez obzira na to što je taj postupak Hine ocijenjen postupkom bez presedana, krupnim profesionalnim propustom, sve se svelo na onu narodnu - vuk ugrizao magarca. Nešto malo više od mjesec dana nakon toga uredničkog, političkog i profesionalnog gafa, koji je prošao bez konzekvencija, dogodio se potpuni moralni pad prigodom posljednjeg ispraćaja na zagrebačkom Krematoriju (11. kolovoza) ratnog ravnatelja Milovana Šibla.

Hina nije objavila čak ni vijest o posljednjem oproštaju od svoga ratnog ravnatelja

Naime, nitko od predstavnika te agencije, bilo predsjednica Upravnog vijeća ili ravnateljica, nije našao vremena doći na njegov ispraćaj te mu ljudski i službeno zahvaliti, što je nekakav civilizacijski običaj. I ne samo to, u Hininu servisu toga dana nije objavljena čak ni vijest s ispraćaja, prilikom kojeg su se od Milovana Šibla oprostili i zahvalili mu njegovi dugogodišnji prijatelji Ivica Njerš i Daniel Bućan. Gdje toga ima, gdje se to može dogoditi? Nacionalna novinska agencija osnovana je uoči srbijanske agresije na Hrvatsku, 26. srpnja 1990., kad je donesen Zakon o Hini. Milovan Šibl bio je jedan od osnivača te na njezinu čelu u jednom od najtežih razdoblja za narod i državu, tijekom Domovinskog rata, kada se vodila borba kako istinu o događajima u Hrvatskoj plasirati u svijet, nasuprot poznatoj beogradskoj „tvornici laži“. Bila je važan kanal kojim su informacije o hrvatskoj dramatičnoj obrani i stradanju ljudi dolazile u najudaljenije kutke zemaljske kugle. Nad najnovijim postupkom čelnika Hine čovjek se može samo ražalostiti, iako ima mnogo razloga i za bijes. Jer, nije samo riječ o Milovanu Šiblu, nekadašnjem ministru, ratnom ravnatelju Hine, saborskom zastupniku, konačno i osnivaču HDZ, nego o važnoj instituciji hrvatske države - nacionalnoj novinskoj agenciji, koja nema manje značenje od Ministarstva vanjskih poslova.

Šibl je dobro znao da čovjek ne treba biti važan, nego normalan

Na oproštaju od Milovana Šibla okupili su se rodbina, prijatelji, znanci i poštovatelji. Jedan od njegovih dugogodišnjih prijatelja Daniel Bućan prilikom posljednjeg oproštaja rekao je kako je u Milovanu uvijek nalazio nekoga tko je iskren, čak i onda kad je, nakratko, bio političar. „Nije znao 'muljati'; znao je možda - kao i svatko - pogriješiti, ali uvijek s iskrenim i dobrim namjerama. A to je ono što čovjeka čini pravim čovjekom, čovjekom kojemu je važno da se, kako se to kaže, ujutro može pogledati u zrcalu“, rekao je Bućan, dodavši kako se u zrcalo može pogledati onaj tko nije - kako se to kaže - izdao svoje ideale, pa čak ni u ovo vrijeme kad su mnogi „idealisti“ iz devedesetih svoje ideale zamijenili za bijedni pragmatizam prljave svakodnevice. „Kad vam takav čovjek jednom postane prijatelj, ostaje prijateljem zauvijek“, rekao je Bućan, s grčem u grlu, dodavši kako je Milovan vrlo dobro znao da čovjek ne treba biti važan, nego normalan. Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković u povodu smrti Milovana Šibla (6. kolovoza) u sućuti obitelji istaknuo je kako će se pamtiti Šiblov društveni i politički angažman. „U samim početcima stvaranja Hrvatske odazvao se pozivu dr. Franje Tuđmana, koji ga odlikovao za doprinos održanju i razvitku hrvatske državotvorne ideje. Pamtit ćemo njegov društveni i politički angažman, osobito kao zastupnika u Hrvatskom saboru, ministra u Vladi Republike Hrvatske i ravnatelja Hrvatske izvještajne novinske agencije“, napisao je Jandroković u poruci sućuti u ime Hrvatskoga sabora i u osobno ime. Rukovodstvo Hine svojim postupkom pokazalo je koliko drži do svega toga što je ukratko navedeno u sućuti predsjednika Hrvatskog sabora.

Prešućena 30. obljetnica početka rada Hine

Hina nije samo prešutjela ispraćaj svoga ratnog ravnatelja, jednako se oglušila u povodu 30. obljetnice početka emitiranja. Naime, 17. kolovoza 1990. Hina je objavila prvu vijest, u vrijeme dramatičnih događaja, početka „balvan revolucije“ koji su bili uvod u krvavu tapiseriju smrti izazvanu srbijanskom agresijom. U svojem servisu vijesti ta novinska agencija ničim nije dala do znanja da se tog dana nešto dogodilo, da je prije tri desetljeća počela sa svojim radom. Trideseta godišnjica nije baš nešto što bi u životu jedne tako važne institucije trebalo prešutjeti. Radi se o važnoj nacionalnoj instituciji, koja čini temelj javnog informiranja. Zar se tim povodom nije mogla objaviti serija napisa, ako se zbog pandemije nisu mogle prirediti nekakve svečanosti ili prijami? Živi su i njezin prvi ravnatelj Josip Šentija i glavni urednik Vjekoslav Krsnik, koji bi tim povodom mogli mnogošto reći - kako se počelo raditi, kako se stjecalo povjerenje korisnika, kako su se iz svojevrsnog entuzijazma izgrađivali profesionalni agencijski standardi itd. No za sve to, i za mnogo drugoga, očito nije bilo volje da se nešto napiše i objavi 17. kolovoza 2020. Nakon te najnovije sramote treba postaviti rukovodstvu Hine pitanje: što vam, gospodo, uopće znači Hina? Drukčije: što vam znači jedna takva institucija, hrvatska javnost i hrvatska država? Je li vam Hina postala teret, kojeg bi najradije da ga nema? Jednako treba upitati izvršnu i zakonodavnu vlast: koliko držite do nacionalne agencije i kakve kadrove birate na njezina čelna mjesta? Jesu li to stručni i moralni, ili politički podobni ljudi? Može li se baš olako prijeći preko svega što se događa u toj agenciji, njezinim političkim zaštitnicima usprkos? Sliku stanja na poseban način upotpunjuje činjenica da i nakon pet mjeseci od zagrebačkoga razornog potresa, koji je oštetio i zgradu Hine, novinari i urednici još rade od kuće. Neki kažu - malo rade, malo kuhaju ručak.

Pretapanje hrvatskoga jezika u „zajednički jezik“

Kad upozoravamo na profesionalno posrtanje Hine, zašto ne spomenuti hrvatski jezik, jedan od glavnih komunikacijskih „alata“ nacionalne agencije, ali i njezine uloge u čuvanju i izgradnji kulture materinskog jezika. Taj jezik sve češće gubi hrvatske odlike, kao da ga se nastoji pretopiti u „zajednički jezik“. U drugoj polovici srpnja u vanjskopolitičkom servisu objavljena je vijest čiji početak glasi: „MINHEN, 24. srpnja 2020 (Hina/dpa) - Sud u Minhenu u petak je na dvije godine...“ Sugerira li taj primjer pitanje: priprema li se Hina odbaciti hrvatski jezični standard, tradiciju pisanja stranih imena gradova? Vrijeme je dovesti odgovoran tim na čelu Hine ili će razmišljanja o pokretanju nove novinske agencije biti sve jača.

Marko Curać