Hrvatskoj ne trebaju moralni rentijeri

Michael Martens, novinar FAZ-a, nakon što je objavio u tiskanom izdanju toga lista i na mrežnim stranicama dva ogromna teksta u kojima je praktično Thompsona označio "crnokošuljašem", počeo se po hrvatskim tiskovinama opravdavati, kako nije prevario dotičnog pjevača, nego da su za sve krivi predstavnici "ekstremno desnog krila hrvatske dijaspore u Njemačkoj". Sjajno, opet je na meti hrvatska dijaspora, samo taj vjetar ne puše iz Hrvatske, već iz Njemačke, iz roga FAZ-ova novinara. Kakve će konzekvence poduzeti nakon ovoga njemačke vlasti prema "ekstremnom krilu hrvatske dijaspore" ne možemo znati, ali znamo kad se pjevalo po jugotiskovinama o hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji, kako je to krvavo završavalo.

Trebalo bi imati povjerenja u pamet svojih čitatelja

Nesporazum s FAZ-om i njegovim novinarom proizlazi iz samo jedne činjenice, a ta je što nije u nedjeljnom izdanju FAZ-a (19. srpnja) objavio autorizirani intervju. Mogao je uz to priložiti i svoju interpretaciju teksta i nitko mu ne bi ništa zamjerio. Martens ima pravo pisati kako piše, bez obzira kako to netko doživljavao. Toliko slobode smo bar dostigli. Isto tako treba biti spreman na polemiku. Čitatelji bi da je intervju objavljen sami prosudili. Trebalo bi imati toliko povjerenja u pamet svojih čitatelja, i ne bi im trebao "tumač".

No, nije se išlo tim putem. Ispalo je (govorimo o tiskanom izdanju) da je sve poslužilo obračunu s Thompsonom. Takva praksa nama u Hrvatskoj, poznata je posebno iz ranijih vremena. Ispada da je autorizacija bila samo pokriće. Martens dobro razumije hrvatski jezik da mu u glavnim pitanjima nije bio potrebit prevoditelj i mogao je članak o Marku Perkoviću objaviti i bez toga. Ako se to ima u vidu: čemu je bila potrebna autorizacija kraće i duže verzije, ako ne za tiskano i mrežno izdanje toga lista? Ili je bila riječ o znatnom nepovjerenju? U tiskanom izdanju je intervju izostavljen, a donesen je na mrežnim stranicama. Sve je sličilo na spašavanje od potpuna pada u beščašće, lista i novinara. Za sve što je napisao u tekstu pod naslovom - Bijeli prsluk, crna košulja, kako smo već rekli, autorizacija nije bila potrebna jer ionako ta autorizacija ništa nije donijela.

S jedne strane intervju nije objavljen u tiskanom izdanju, a s druge strane, primjerice suspektnu fotografiju i odvratnu pjesmu, iako je to Thompson odbacio kao svoju poputbinu, jedno je nazvao novinskom montažom, a drugo podvalom, Martens je ipak donio u mrežnom izdanju svoje analize i intervjua, na 60 strana. Da stvar bude još odvratnija, neki ovdašnji portali, koji su pisali o Martensovom tekstu, uz tekst su stavljali poveznicu na koju se tu pjesmu može slušati, ali to pitanje više nije za novinstvo, to je predmet za pravnu državu, hrvatsko pravosuđe, naravno kao što je bila i tvrdnja, prije više godina, da je tu pjesmu pjevao Thompson. Tada se moglo raščistiti stvar. No, nije. Zašto?

U intervjuu nema uporišta za zaključak da Thompson veliča NDH

U Jutarnjem listu, od 25. srpnja, Martens tvrdi: "Nije problem što Thompson voli Hrvatsku. Problem je što je ne zna voljeti bez trivijalizacije ili čak veličanja mračne NDH". Iz intervjua koji je FAZ objavio na mrežnim stranicama ne može se baš zaključiti da Thompson veliča NDH. Na upit Martensa kako ocjenjuje ulogu Ante Pavelića u hrvatskoj povijesti, Thompson odgovara: "Ako aludirate na zločine koji se vežu uz Pavelića, moram reći da osuđujem sve režime ako su činili zločine bio on fašistički, komunistički, ili bilo koji drugi. U vezi razlike između patriota i fašista, Thompson odgovara: "Znamo da je fašizam negativna pojava, a patriotizam pozitivna.

U odgovorima nema potvrde za tvrdnju da bi Marko Perković Thompson bio fašist, zato analizira stihove njegovih pjesama. Idemo na prvu pjesmu u kojoj se spominje - "Za dom spremni". O tome pozdravu sve je rečeno, bar što se tiče struke. Povjesničar na Hrvatskom institutu za povijest Mario Jareb jasno je Hrvatskom tjedniku još prošle godine izjavio da još nitko nije objavio nikakav vjerodostojan izvor koji bi potvrdio da je "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav. Zna se i od kada se pojavljuje i uz koju je udrugu bio vezan (1932. godine). U početcima nastanka bio je poruka starojugoslavenskom režimu i njegovom teroru na tlu Hrvatske. Tada još nije imao konotacije koje je dobio za vrijeme NDH i tijekom Drugoga svjetskog rata.

Hrvatski povjesničar Rudolf Horvat u dokumentarnoj knjizi: Hrvatska na mučilištu (Zagreb, 1942.), piše da su Pavelića 15. travnja 1941. na Markovu trgu u Zagrebu dočekali časnici, vojnici i ustaše te da ih je pozdravio riječima: "Za Dom", a oni mu gromko uzvratili: "Spremni". S bučnim pozdravima ili uzvicima često se u povijesti dogodilo da su se pretvorili u svoju suprotnost. Zar nije tako i s uzvikom - "Smrt fašizmu, sloboda narodu"? Koliko je nevinih ljudi platilo glavom pod tim pozdravom? No, da se pjesma s takvim naglaskom, kao i Thomsonova, pojavila početkom Domovinskog rata, vjerojatno bi jednako bila prihvaćena jer bi simbolizirala obranu od srbijanske agresije na Hrvatsku, 1991. godine.

Vjerujem da mnogi mladi hrvatski branitelji nisu tada uopće znali podrijetlo i uporabu toga pozdrava. Jednostavno služio je kao motivacijski čimbenik u obrani Hrvatske, isključivo u svrhu vojne pobjede nad neprijateljem koji je prema hrvatskom narodu postupao kao nacifašisti. Tada je to bila JNA i srbijanske paravojne snage, koje su ubijali, palili, silovali, odvodili ljude u logore... U tom vremenu taj pozdrav se pojavio i u pjesmi "Bojna Čavoglave". Nije imao značenje koje je imao u Drugom svjetskom ratu i zbog kojeg se opravdano mnogi ježe kad se izgovara u javnom i zatvorenom prostoru.

Ustavni sud RH je jasno izrekao stav o tom pozdravu, ali s druge strane prekršajni sudovi različito postupaju kod izricanja sankcije na njegov spomen. Prvi dio tog pozdrava "Za dom" postoji u hrvatskoj povijesti - politici, književnosti, pa čak i operi, što nitko ne može osporiti. Kako bilo tijekom Domovinskog rata, moglo se čuti taj pozdrav, ali se ne može reći da je bio uobičajeni pozdrav u Hrvatskoj vojsci, na ratištu i slobodnom hrvatskom području. Njega se baš ne može čuti danas u kolokvijalnom govoru. No, svejedno se pokušava nametnuti dojam da je sastavnim dijelom svakodnevnog života, da ga ljudi izgovaraju kad se bude.

Martensove asocijacije

Martens nadalje pokušava nametnuti tezu kako Thompsonova pjesma: "Ljutu travu na ljutu ranu" također izaziva negativne konotacije, da podsjeća na vrijeme NDH, aluzije na crne fašističke košulje. Na suđenju 1986. godine, nakon što je bio izručen, tu izreku spomenuo je Andrija Artuković, visoki dužnosnik NDH. U narodu, međutim, postoji praktično ta izreka od kada se ljudi liječe travama.

U posljednjoj kitici te pjesme spominje se stara košulja, djeda i njegova... Martens drži to aluzijom na crne fašističke košulje, pa tako to i u pitanju formulira. Perković odbija takvu kvalifikaciju, objašnjava da je sve simbol nasljedstva, metaforički izraz očuvanja vrjednota, kao što je obitelj, sloboda i Domovina. Uostalom u pjesmi se pjeva o njezinu spremanju na tavan...Takvu formulaciju kad je riječ o obrani Hrvatske, mogli bi spomenuti i potomci onih čiji su djedovi osjetili okupatorsku čizmu ili bili u njemačkim i talijanskim logorima.

Što reći o asocijacijama koje se spominju u vezi s Herceg-Bosnom u pjesmi "Lijepa li si"? Da moguće su razne asocijacije. Zar asocijacije ne naviru kad se njemačka kancelarka Merkel "grli" s Vučićem? No, kamo bi nas odvele sve asocijacije, kao primjerice, kad Martens piše o tome što su rekli "posrednici" Thompsonu... Mene to asocira na monolog komunističkog istražitelja Mile Milatovića, kad mu je Ranković povjerio istragu nad Andrijom Hebrangom. Ali, kad bi se čovjek prepustio asocijacijama, gdje bi završio?

Hrvati žele sukladno zapadnoj tradiciji graditi novi politički identitet

No, pođimo prema zaključku teksta. Preskočit ćemo pitanja trivijalizacije, novinara žutog tiska, regionalnih "kulinarskih specijaliteta", kakva je bila 1945. itd. Ukratko Michael Martens, kad se upušta u teme o kojima piše, trebao bi znati jedno - hrvatski narod je izišao svojim vlastitim snagama iz "luđačkih košulja", pobijedivši i one koji su htjeli na hrvatskom teritoriju stvoriti etnički čistu Veliku Srbiju.

Hrvati žele sukladno zapadnoj tradiciji graditi novi politički identitet i zato mu nisu potrebni jeftini savjeti. Ne može se prihvatiti "partijašenje" kao put rješenja problema, ne može se izricati presude bez suđenja, svjedoka i dokaza, montirati i fabricirati činjenice po osobnoj volji. Napad na jedan totalitarizam često može značiti ohrabrivanje drugoga. Hrvatska uporno hoće okrenuti stranice svoje prošlosti, ne da bi zanijekala negativno i pozitivno iz te povijesti, već da bi gradila bolju, bogatiju i demokratskiju budućnost. No, od trenutka kad je proglasila samostalnost i neovisnost 1991. godine, na razne načine se to ne dopušta - najprije je bila vojno napadnuta, a kad je agresor doživio poraz, nastavljen je medijski rat i optužbe za ustašizaciju.

Na takvoj matrici, bez obzira na stvarne činjenice, nije problem dobiti saveznike. Oni koji o tome viču kao da imaju nakanu navući joj ponovno luđačku košulju iz koje je izišla proglasivši samostalnost. Svakome je jasno da u pogledu političkog identiteta Hrvatskoj pokušavaju nametnuti ono što ju je desetljećima sputavalo u vrijeme socijalizma. Primjerice priča oko zajedničkog srpsko-hrvatskog, odnosno hrvatsko-srpskog jezika, lansirana iz Sarajeva, projekt je iza kojeg stoji Beograd, neki kažu čak i Berlin. Pokušaj je to vraćanja u region pod "komandom" Beograda, u nekakve formalne i neformalne jugoasocijacije.

Ako se u nekoj rijeci diže vodostaj, diže se u pritocima. Možda bi trebalo malo analitičnije prići i hrvatskoj dijaspori. Medijska orkestracija o genocidnosti, ekstremnoj emigraciji i inim ekstremima znana je svima koji nešto znaju o tome kako se Hrvatsku pokušalo disciplinirati u socijalističkom sustavu. Njemački novinari, poput Martensa, kad njihova država prodaje Srbiji moderno oružje i indirektno doprinosi nestabilnost u jugoistočnoj Europi i na Zapadnom Balkanu, mogli bi se zapitati kako tako nešto može proći, a Srbija nije još platila ratnu štetu Hrvatskoj. Jer na putu denacifikacije i sama je morala platiti ratnu štetu. Hrvatskoj ne trebaju moralni rentijeri, ima dovoljno zdravog razuma da razluči dobro od zla. Kroz povijest zaustavila je nasrtaje totalitarizama i neprijatelja, nije joj trebala pomoć sa strane.

Marko Curać