Prepuna dvorana na tribini "Bleiburška tragedija i današnja politika"
Odlučio sam prošli tjedan otići na tribinu "Bleiburška tragedija i današnja politika", koja je bila organizirana u kino dvorani "Sv. Juraj" u Kaštel Sućurcu. Ponio sam i fotoaparat. Mislim u sebi kako bi bilo dobro kad bih priredio fotoreportažu o ovom događaju za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Radi se o nečemu što sigurno mnoge zanima, a neće imati priliku o tome gdje čitati. Ipak, dok prilazim dvorani, obuzima me neko malodušje. Znam da je danas teško okupiti ljude ili pokrenuti ih na neku zajedničku akciju. Pa čak kada su u pitanju i nacionalni, nadstranački interesi. Takovo razmišljanje me navodi na pomisao da od reportaže možda ne će biti puno.
U kino dvorani našao sam se desetak minuta prije početka tribine. Gledam oko sebe. Dvorana puna do posljednjeg mjesta. Ljudi koji nisu našli mjesto, strpljivo stoje na nogama jedan do drugog, naslonjeni na zid. Ukupno preko 450 ljudi. Primjećujem i dva do tri gospodina koji diskretno odrađuju posao osiguranja. Organizacija je zaista vrhunska.
Čekajući početak razmišljam tako o ovome ugodnom iznenađenju u Kaštelima, te se sjetim da Kaštela imaju ulicu dr. Franje Tuđmana dugačku sedamnaest kilometara, te najveći spomenik Prvom predsjedniku u Državi.
Predavanje počinje, uzimam aparat, te se okrećem prema govornicima.
Predavači: prof. dr. Branimir Lukšić, sudionik Križnog puta Domagoj Ante Petrić, te upravitelj Hrvatskog informativnog centra Ante Beljo. Nakon predavanja, projekcija široj javnosti slabo poznatoga filma "Bleiburška tragedija" redatelja Michaela Palaića i producenta Michaela Taylora. Dvorana nabijena emocijama. Atmosfera dostojanstvena. Jedna djevojka iz "lijeve" obitelji izlazi iz dvorane plačući, potresena.
Odlučim da bi ovaj put bilo dobro porazgovarati s gospodinom Domagojem Antom Petrićem, članom predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, kao i s drugim osobama iz organizacije ovoga skupa te gostima.
Prilika mi se ukazala odmah nakon završetka skupa i nisam je htio propustiti.
Domagoj Anto Petrić: Otac nas je spasio pokolja
Gospodine Petriću, kako ste dočekali kraj Drugog svjetskog rata i kako ste izbjegli pokolj na Bleiburgu?
Završetak Drugog svjetskog rata dočekao sam kao dječak od šest godina. Tada sam boravio u Zagrebu. Zagreb je već tada bio prepun izbjeglica koje su se povlačile sa područja Like, Slavonije, Bosne... Ukratko, iz područja u kojima su partizani već počinili pokolje. Zbog toga je vladala panika. Ja sam sa svojim roditeljima bježao u prvom valu od najmanje 200.000 izbjeglica prema zapadu. Tada je dovoljno bilo ne biti sudionik NOB-a da bi bio sumnjiv. Hrvatska Vojska je još uvijek bila na položajima i nije se još povlačila. Ljudi su putovali automobilima, zaprežnim kolima, biciklima i pješke.
Na Bleiburško polje smo stigli u noć sa sedmog na osmi svibnja sa prvih deset do dvadeset tisuća izbjeglica. Našli smo se u klopci iz koje nije bilo izlaza. Izgledala je poput velike mišolovke. Imala je jedan ulaz, ali nije imala nikakvog izlaza. Bili smo opkoljeni engleskim lakim oklopnim vozilima, tenkovima, te mitraljeskim gnijezdima. U to vrijeme, malo je ljudi govorilo engleski. Moj otac je bio među rijetkima koji su se sporazumijevali na tom jeziku. Otac je tu noć otišao u šetnju. Vratio se nakon sat – dva. Iz razgovora sa engleskim vojnicima, jasno je zaključio da ćemo svi biti izručeni partizanima.
Sjećam se da nam je rekao: "bježimo odavde, sve će nas izručiti!". Po tome sam zaključio da je odluka o izručenju postojala kod Engleza od početka. U našem automobilu, pored moje obitelji, bio je i dr. Filip Lukas, predsjednik Matice Hrvatske od 1928. do 1945. Čovjek čiji je jedini zločin bio taj što je pisao knjige. Nakon spoznaje mog oca o izručenju, uspjeli smo se vratiti nazad nekih sedam do osam kilometara prema slovenskoj granici, dok nismo došli do križanja sa kojeg se ide prema Klagenfurtu. Kada smo došli do Klagenfurta, uočili smo da se iz tog mjesta moglo slobodno kretati po cijeloj Austriji. Tako smo se spasili pokolja.
Kako ocijenjujete današnji odnos medija i oligarhije prema bleiburškom pokolju?
Iza 2000. godine, mnoga ključna mjesta u Državi a posebno u medijima, preuzeli su ljudi koji su po odgoju vezani uz Kumrovečku školu. To su ljudi koji su imali važne položaje u JNA i u drugim ustanovama koje su bile dio iste mašinerije koja je obavila pokolje razoružanih hrvatskih vojnika i civila 1945. godine pa nadalje.
Koji je dakle plan tih elemenata?
Ovi elementi su uvjereni da ćemo upasti u paketu, a bez otpora, u treću Jugoslaviju gdje će glava opet biti Beograd. A one koji će se suprotstavljati takvoj tvorevini, opet će zatvarati, a možda i bacati u jame.
Vratimo se načas skupu u Kaštelima – kako Vas se dojmio?
Sama činjenica da se skupilo između 450 i 500 ljudi na ovom skupu, dokazuje da kad poziv na jednu akciju upućuju ljudi koji su vjerodostojni tada taj poziv pada na plodno tlo. Ovaj skup nije bio pod znakom neke hibridne formulacije, već pod znakom čvrste odlučnosti da se istina poštuje.
Dalmacija je u Kaštel Sućurcu još jednom dokazala spremnost, ne samo u svojoj povijesti - nego i u sadašnjosti i budućnosti, na stvaranje jednog širokog političkog domoljubnog pokreta.
Kako takve akcije dalje razraditi, odnosno podići na političku razinu?
Naš najveći problem je što ljevica i ekstremna ljevica ima svoje političko vodstvo koje ljevičarskoj masi građana ulijeva povjerenje. Zato oni i izlaze na izbore.
Nasuprot tome, birački centar i birački desni centar nema povjerenja niti u poštenje, niti u političku iskrenost ljudi koji ih stranački vode. Ta stranačka vodstva nemaju moralni autoritet i zato je odaziv njihovih birača sve slabiji. Zbog toga je na zadnjim predsjedničkim izborima HDZ doživio teški poraz.
Još nešto. Iduće godine će se obilježiti 140 godišnjica rođenja dr. Filipa Lukasa, pa se nadam da će se to dostojno obilježiti. On se s pravom smatra vrhunskim političkim filozofom i geopolitičarem, u vremenu kada se još nije niti znalo što je geopolitika. Da je bilo opravdano to što je uspio otići s nama, dokazuje činjenica da je u studenom1945. osuđen na smrtnu kaznu u odsutnosti. Umro je u Rimu 1958.
Izjave organizatora i gostiju
Milivoj Bratinčević kao jedan od organizatora zaželio je samo zahvaliti i ostalim organizatorima ovog skupa, a to su:
Udruga "Besida" i portal "Kaštelanska panorama"
Mjesni odbor na čelu s predsjednikom Zoranom Bonacinom
Župnik Kaštel Sučurca, don Emanuel Petrov
Mile Poljak
Ja mislim da je skup uspio više nego dobro. Predavači su bili izvanredni, a također i predočeni dokazi.
Nadao sam se još opsežnijem filmskom materijalu, ali sam svejedno jako zadovoljan količinom relevantnog filmskog sadržaja. Posebno sam zadovoljan izlaganjima predavača.
Mislim da bi sve TV postaje u Hrvatskoj trebale prikazivati jedanput tjedno ono šta smo mi ovdje vidjeli. Tako bi "drugovi" manje pričali o Mirku i Slavku, a više o istini, a ta je da su oni poubijali vlastiti narod.
Bilo je jako zanimljivo. Iako su mi djed i njegov brat bili sudionici križnog puta, pa sam znao ponešto o tome, sada sam saznao još više.
Moj otac je zarobljen na području Bleiburga. Uspio je pobjeći iz sabirnog logora. Šest mjeseci se skrivao kod rodbine. Partizani su ga pronašli, zatvorili na godinu dana, a potom poslali na tri godine u vojsku. Preživio je taj pakao, hvala Bogu.
Tekst i fotografije: Branko Bralić
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na