Mesić u Australiji

24. listopada ove godine na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu svjedočio je Stipe Mesić. Mesić je dao iskaz u svojoj parnici protiv novinara i publicista Darka Petričića kojeg je tužio za klevetu zbog Petričićevih tvrdnji da je Mesićeve kampanje financirala albanska mafija. Ipak, osim pojedinosti vezanih za Mesićeve veze s Albancima, bilo je riječi i o nekim kontroverzama koje se uz Mesića vežu u kontekstu prikupljanja i sudbine novca hrvatske dijaspore namijenjenog za obranu Hrvatske. Naime, Petričić je Mesićev odgovorMesić je odgovorio kako je u to vrijeme, kao predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a, po nalogu stranke išao u Australiju te da „nikakve novce nisam nosio, osim što sam dobio jedan ček od 30 ili 50 tisuća dolara za bolnicu u Gospiću. Dosta je bilo konfuzno kad sam odlazio, bilo je puno ljudi i pozdravljao sam se i negdje je taj ček ostao"od Mesića zatražio da se očituje na, kako je on rekao, tvrdnje australskih iseljenika da su Mesiću predali torbu s novcima za vrijeme njegovog posjeta Australiji.

«Jedan ček»

Mesić je odgovorio kako je u to vrijeme, kao predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a, po nalogu stranke išao u Australiju te da „nikakve novce nisam nosio, osim što sam dobio jedan ček od 30 ili 50 tisuća dolara za bolnicu u Gospiću. Dosta je bilo konfuzno kad sam odlazio, bilo je puno ljudi i pozdravljao sam se i negdje je taj ček ostao".

Inače, od Mesićevih posjeta Australiji javnosti je najviše poznato kako je taj najveći antifašist u povijesti i počasni predsjednik SABH-a pred tamošnjim Hrvatima tumačio kako je proglašenje NDH bila hrvatska pobjeda, a Hrvati se nisu dužni nikome ispričavati za Jasenovac. No, nećemo ovoga puta razglabati o lakrdijama domaćih partizana koji za počasnog predsjednika biraju čovjeka koji je, po vlastitom priznanju, znao po potrebi i zapjevati u čast ustaških zapovjednika Jure i Bobana, već ćemo pretresti Mesićeve aktivnosti u Australiji koje se još uvijek uspješno skrivaju i prikrivaju, kako od hrvatske javnosti tako i od hrvatskog pravosuđa.

Kamere ne lažu

Dakle, na Petričićevo pitanje Mesić je negirao da je „ikakve novce nosio", osim što je dobio „jedan ček". Već ova tvrdnja je eklatantna laž! Naime, odavno se na Internetu mogu pregledati snimke Mesićevih posjeta Australiji i tamošnjim organizacijama Hrvata na kojima prima novac od naših iseljenika. Tako su kamere ovjekovječile i njegov susret sa iseljenicima u Hrvatskom društvu Sydney, u poznatom klubu Punchbowl, iz lipnja 1992. godine. Kao i uvijek u takvim prigodama tada, okupio se velik broj Hrvata i održani su prigodni govori. Kamera bilježi kako na kraju druženja najprije predsjednik tog Društva, Nikola Grubišić, Mesiću predaje dva čeka.

Jedan od 50 tisuća dolara, a drugi nepoznatog iznosa koji je Mesiću predan kao svojevrsni džeparac, osobna apanaža za njegove privatne potrebe. Nakon Grubišića, ček od 100 tisuća dolara Mesić prima i od predsjednika australskog HDZ-a, Konstantina Bosnića. Dakle, samo na ovoj priredbi, samo u ovom klubu, Mesić je primio tri čeka, dok on na zagrebačkom sudu kaže da je od hrvatskih iseljenika primio tek jedan ček! Pa mu je, eto, i taj jedan jedini – „negdje ostao"?! Ali u tu priču kako je ček „negdje ostao", teško je povjerovati pošto ista kamera sasvim jasno bilježi trenutak kada Mesić sva tri primljena čeka sprema u unutarnji džep sakoa! Već ova snimka je dovoljan dokaz još jednog Mesićevog krivokletstva na sudu.

Pismo Ine Vukić - Neven Jurica i Stjepan Mesić

Nije to jedina kontroverza vezana za Mesića, Australiju i novac tamošnjih Hrvata. Valja se podsjetiti i na pismo koje je tadašnja tajnica australskog HDZ-a, Ina Vukić još u travnju 1994. uputila saborskoj zastupnici HDZ-a, Veri Stanić. Iako je cijelo pismo objavljeno na nekim internetskim stranicama organizacija hrvatskih iseljenika, i kao takvo nikada demantirano, domaći mediji ga uporno ignoriraju i prešućuju, makar se radi o nevjerojatno zanimljivom materijalu. Naime, Ina Vukić u svom pismu zastupnici Stanić izlaže određene prigovore na djelovanje pojedinih  članova australskog HDZ-a, ali i hrvatskih političara i dužnosnika. Opisuje tri Mesićeva posjeta Australiji, u svibnju 1992., te u veljači i rujnu 1993. Iz teksta se mogu razaznati sumnje na spletke širih razmjera, no zadržat ćemo se na financijskom dijelu priče.

Tako se gospođa Vukić zgraža nad Mesićevim postupkom koji prilikom jedne posjete dovodi i svoju kćer, iako one ne vrši nikakvu službenu funkciju, čime se bespotrebno povećavaju troškovi a prijeko potreban novac se troši na privatna putovanja članova Mesićeve obitelji. Ipak, sablazan posebno izaziva njeno otkriće uobičajene, česte i raširene prakse da iseljenici hrvatske dužnosnike osobno časte značajnim novčanim iznosima, bilo u novcu ili čekovima, kao neki oblik naknade za njihove privatne potrebe.

Upravo jedan takav slučaj zabilježen je na ranije spomenutoj snimci Mesićeva posjeta Sydneyu. Ina Vukić navodi i konkretne prigode kada su se takvi prilozi davali Mesiću ili tadašnjem veleposlaniku Nevenu Jurici, a u istom kontekstu spominje i bivšeg ministra poljoprivrede Ivana Tarnaja i Slavka Degoriciju koji su također dolazili u Australiju. Treba spomenuti i kako gospođa Vukić opisuje častan postupak Ivana Milasa koji se, prilikom posjete Hrvatima na Dan državnosti 1993., zahvalio na ponuđenom mu novčanom daru, objašnjavajući kako su njemu, kao dužnosniku RH, svi troškovi pokriveni i plaćeni.

Ovdje ne dovodimo u pitanje časne namjere naših iseljenika da se na taj način zahvale dragim i uvaženim gostima iz daleke domovine, ali je zaista tužna spoznaja da su tadašnji najviši dužnosnici, oni u koje je napaćeni narod imao najveće povjerenje, putovanja po svijetu koristili da bi punili džepove nesebičnim prilozima iseljenih Hrvata. Da ti ljudi nisu imali toliko patriotizma, Ina VukićIna Vukić u svom pismu zastupnici Stanić izlaže određene prigovore na djelovanje nekih članova australskog HDZ-a, ali i hrvatskih političara i dužnosnika. Opisuje tri Mesićeva posjeta Australiji, u svibnju 1992., te u veljači i rujnu 1993. Iz teksta se mogu razaznati sumnje na spletke širih razmjera, no zadržat ćemo se na financijskom dijelu pričemorala i poštenja da se zahvale na tim ponudama, a novac preusmjere ondje gdje je zaista bio potreban – za obranu zemlje, prognanike, obnovu. Inače, ove godine je najavljeno i izdanje knjige Ine Vukić u kojoj će se opširnije i detaljnije progovoriti o ovoj temi.

Nadajmo se da će knjiga što prije ugledati svjetlo dana i doprinijeti razotkrivanju pravog lica lažno promoviranih i samoproglašenih moralnih vertikala poput Stipe Mesića. To je potrebno i zbog sulude situacije da upravo Mesić druge proziva vezano za novac iz dijaspore! Tako je prije nekoliko godina veliku buru podigla njegova tvrdnja da su Stjepan Tuđman i Milan Kovač otuđili jednu torbu novca. Prozvani su energično reagirali i najavili sudsku tužbu. Mesić ih je najprije pozivao da ga tuže, no kada je do toga došla sakrio se iza svog predsjedničkog imuniteta i odbio svoju optužbu dokazati na sudu!

Moralni deficit i kazneno djelo ratnog profiterstva

Osim moralnog deficita, moramo se zapitati ima li ovdje elemenata kaznenog djela ratnog profiterstva po obrascu nekih već pokrenutih postupaka kojima upravo ovih dana svjedočimo. Riječ je o slučaju Ive Sanadera, kojemu se sudi zato što je 1995. od Hypo banke primio proviziju zbog dogovorenog kreditnog aranžmana za potrebe Ministarstva vanjskih poslova. Iako su takve bankarske, posredničke provizije zapravo uobičajene, javnost se pravom zgražala nad činjenicom da jedan visoki državni dužnosnik ostvaruje takvu financijsku korist u vrijeme teške ratne i gospodarske situacije. No, koja je ustvari razlika između te Sanaderove provizije i Mesićevih „provizija" od hrvatskih iseljenika kojima je pohlepno punio svoje džepove?

Dalje, osim ovih indicija na Mesićevo krivokletstvo i ratno profiterstvo, ne smijemo zaboraviti ni na konkretnu kaznenu prijavu koju je 2008. protiv Stjepana Mesića i bivšeg hrvatskog konzula u Munchenu Vladimira Sokolovića, a zbog kaznenih djela zloupotrebe položaja i ovlasti te utaje, podigao Vice Vukojević. Kaznenoj prijavi je priloženo čitav niz dokaza na kojima prijava počiva. Iako Mesić i dalje ima valjda ogroman utjecaj u pravosuđu i tako uživa zaštitu s najviših razina, upravo nove zakonske odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva daju nadu kako će sve ove sumnje na kraju dobiti i svoj sudski epilog.

Primjer časnih domoljuba

Svaki razgovor o ovim temama opet iznova ostavlja gorčinu zbog spoznaje kako su danas u Hrvatskoj najveće medijske zvijezde kokošari, ništarije i paraziti koji su iskorištavali svaku priliku za osobno bogaćenje, dok se omalovažava i izruguje časnim domoljubima poput Ivana Milasa, kojemu nije palo na pamet da na službenim putovanjima puni vlastite džepove; dok se lopovom naziva prvog predsjednika Tuđmana koji je prilikom prijeratnih posjeta i predavanja Hrvatima u SAD-u i Kanadi odbijao velikodušne priloge tamošnjih iseljenika, i kojem, do današnjeg dana nije pronađena ni jedna jedina sumnjiva lipa.

Dok se kriminalcem proglašava velikog ministra Gojka Šuška, koji je kao ministar obrane raspolagao desecima tisuća stanova iz stambenog fonda MORH-a, da bi na kraju preminuo a svojoj udovici ne ostavivši nijedan takav stan; da se teroristom imenuje Zvonko Bušić, čovjek koji ne samo da je odbio naknadu od 740 tisuća kuna, na koju je imao pravo kao politički zatvorenik, već je državi vratio 80 tisuća dolara, od ukupno 100 tisuća koji su mu stavljeni na raspolaganje za potrebe pravne borbe za izlazak na slobodu nakon 30 godina zatvora. Samo ta spoznaja i ti apsurdi žaloste i tjeraju na razmišljanje kako je moguće da su u ovoj zemlji pogažene i prezrene prave vrijednosti, a uzdiže se i slavi notorne lašce, prevarante i hohštaplere.

Ante Bokšić, Zadar