'Region' i 'ovi prostori' kao zamjena za ime propale države

Sve češće se i u Hrvatskoj spominje 'region', umjesto vrlo kompromitirane Jugoslavije. Ne treba isključiti mogućnost da je i Aleksa Đilas nedavno ugošćen na stranicama Večernjega lista kako bi, naglašavajući svoje 'regionstvo', slavio revoluciju i njezine 'heroje'. Objavljivanje jedne knjige njegova oca prikazuje se povodom za taj razgovor. Sin Milovana Đilasa u Večernjaku iznosi da je „u svim zemljama svijeta potrebno čuvati od zaborava heroje s ljevice. Jer desnica je u usponu na svim kontinentima. Hrvatskoj su uspomene na partizanske heroje potrebne i radi odgoja novih generacija i radi njena ugleda u Europi i svijetu.“ (Aleksa Đilas, Večernji list, 2. 11. 2024.)

Ne ćemo se zadržavati nad pitanjem o tomu kako pozvani gost zna koje su uspomene Hrvatskoj potrebne, iako je neprijeporno da to nisu one koje spominje. Sugovornik novinarke Večernjega lista ne uzima komunizam znakom čovjekovih velikih posrnuća unutar totalitarnih zajednica, nego 'najsavršenijim' oblikom društvenoga uređenja, koje je stvorilo 'heroje s ljevice' prema projektu K. Marxa i V. I. Lenjina. O naravi i 'savršenstvu revolucije' i potrebi čuvanja uspomena na 'heroje s ljevice' dovoljno govori i više od stotinu milijuna ljudi ubijenih po diktatu upravo tih, 'heroja'.

'Regionski' prosvjetitelji (u ovom slučaju A. Đilas i Večernji list) i njihovi 'sponzori', na stranicama novina koje izlaze u Zagrebu, pokušavaju prikazati današnju hrvatsku državu izravno i neizravno, privremenim stanjem, unutar promjenjivoga svijeta i 'desnih' ugroza. Preko stranica Večernjega lista danas, dakle, A. Đilas Hrvatskoj nudi onaj 'koncept svijeta' (revolucije) koji je i njegovu ocu donio toliko 'dobra', od ratnih do poratnih iskustava. Milovan Đilas je znao kako se vodio Titov rat, znao je o svojim prinosima motivaciji Titove vojske, znao je što se događalo 1945. u Sloveniji i Austriji, a iskusio je i posljedice slobodnoga, kritičkoga mišljenja u 'oslobođenoj' državi, koja je slavila titoizam.

A što je (bila) Jugoslavija?

Gledajući zagrebačku scenu dnevnih novina, uočljivo je da sve češće znatan dio svoga novinskoga prostora ustupaju gostima iz Srbije. U tomu se ističe Večernji list, ali ni drugi ne zaostaju u pokušajima 'reanimacije onoga vremena'. Primjerice, kolumnist drugoga dnevnoga lista (Jutarnjega), sredinom studenoga 2024. pokušava se suprotstaviti lošem vrjednovanju komunističke vlasti u Hrvatskoj, tobože ironičnim podbadanjem: „kad smo imali takozvanu nenarodnu vlast“, „u onome navodno mračnom vremenu“. 'Region' i 'ovi prostori', kao zamjena za ime propale države (nenarodne vlasti u mračnom vremenu), postaje uobičajeni oblik korištenja 'drugoga imena za isto'. Bilo bi nerealno zamišljati da sve to nije usklađeno s raspoloženjem na nekim drugim razinama moći.

Sve više je informacija o tomu kako su mediji u nekim vrlo moćnim državama, prema instrukcijama vlasti, izbjegavali vijesti o Titovim zločinima nad Hrvatima, a Jugoslaviju uporno prikazivali 'socijalističkom', a ne 'komunističkom' državom. Iako je 'Zapad' znao da je Titov režim autoritaran, htjelo se na različite načine prikrivati tu istinu, ili je u javnosti prikazivati drukčijom. Kasnije je bilo uočljivih nastojanja oko potpore promjenama unutar jugoslavenskoga sustava, pazeći da se ne ugrozi postojanje same države. Prije nego što se raspala, teško je bilo naići na pitanje: a što je Jugoslavija?

S tim u vezi, skeptici ni u budućem vremenu ne očekuju promjene, ali svakako treba računati s novim nazivljem. Za početak, to profanirano ime zamijenilo bi se drugim. Ali pripreme se odvijaju i na drugim razinama, neovisno o realnim okolnostima. Hrvatska, članica političkih i vojnih euroatlantskih saveza stavljena je u poziciju države od koje se očekuje da baš i ne mora vidjeti kako Srbija ne pokazuje znakove volje da bi napustila sadašnju prorusku politiku. Nije nerealno očekivati različite pritiske na Hrvatsku.

'Make Serbia Great Again'

Malo drukčije izgledaju slike na istoku. Umjesto Putinovih fotografija, u središtu Beograda osvanuli su 11. 11. 2024. plakati s likovima američkoga predsjednika Donalda Trumpa i Elona Muska uz slogan "Make Serbia Great Again", i nacrtane granice takozvane Velike Srbije, kakva nikad nije postojala, iako žudnje i ratova nije nedostajalo. Karta 'Velike Srbije' pokazuje bivšu Jugoslaviju na kojoj je prostor istočno od crte Virovitica-Karlovac-Karlobag označen plavom bojom, a prikazuje 'Veliku Srbiju' u koju su uključene BiH, Crna Gora, Vojvodina, Kosovo i Makedonija. Plava boja pokriva i znatan dio hrvatske obale, osim juga i prostora zapadno od Karlobaga. Žutom bojom označena je Slovenija, a crvenom ostatci Hrvatske, zapadno od spomenute crte. To je jedno aktualno razumijevanje 'regiona' i prisjećanje na zemlju 'heroja'. Umjesto imena 'Jugoslavija' napisano je Velika Srbija. Tako je u Načertanijama pisao i Garašanin.

Sudeći prema istupima pristalica ideologije i prakse velikosrpstva, pod jugoslavenskim imenom, istine o najvećim komunističkim razbojništvima, od početka do kraja, ne znače ništa. Titovi prinosi broju žrtava revolucije zaslužuju posebnu pozornost. Vrlo važno svjedočenje o tomu iznosio je i otac A. Đilasa, govoreći o žrtvama 'Bleiburga'. 'Region' bi trebao biti novi dar u pokušajima odmicanja Srbije od Rusije. Davno je to počelo (1918.), ali je, neko vrijeme, tim svijetom upravljao i Staljin, od 1941. sve do razlaza 1948. Kormilo je prešlo u ruke Zapada i 'nesvrstanih'. Počelo je s Versaillesom, pa sa srpskom kraljevinom, a nakon 1945. s Titom. Danas pozivaju Trumpa da ponovno učini Srbiju 'Velikom', od crte Koprivnica, Karlovac, Karlobag pa sve do južne makedonske granice. Tako je i Moljević pisao.

Đilasovo svjedočenje o 'Bleiburgu'

M. Đilas je, već 1940., uz Tita, E. Kardelja i A. Rankovića, bio jedan od vodećih ljudi KPJ, kojom je upravljala ruska Kominterna. Nekoliko godina poslije svršetka rata, predomislio se. Tijekom 1953. objavio je u listu Borba i u časopisu Nova misao seriju članaka u kojima je kritički pisao o jednostranačkom monopolu, birokratizaciji društva i povlaštenosti vladajućega sloja. Takav govor pod Titovom vlašću značio je osudu na dugogodišnji zatvor. U siječnju 1954. M. Đilas je optužen za antipartijske stavove i isključen iz političkog života, a 1955-1957. zbog tekstova objavljenih na Zapadu osuđivan je na kazne zatvora od tri do trinaest godina (od 1956. do 1966. ukupno je proveo devet godina na robiji u Srijemskoj Mitrovici). O tomu nema ni riječi u razgovoru objavljenom s A. Đilasom u Večernjem listu.

U vrijeme svoga disidentstva, u razgovoru s novinarom britanskoga magazin Encounter, (1979.) M. Đilas se dotakao - između ostalog - i "repatrijacija", neposredno nakon svršetka rata. Iznio je u javnost dugo prešućivanu činjenicu da su britanske snage tada izručile Jugoslaviji i SSSR-u do 40 tisuća ljudi koji su bježali iz zemlje a Titove vlasti ih poubijale. „Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista“ - kazao je Đilas. Njegova kritika jednako ide prema Britaniji, koja je mogla znati kakva će sudbina snaći te ljude, kao i prema Jugoslaviji koja je "arbitrarno zatvarala i ubijala ljude", i koja je u Koruškoj pobila vraćene u "odvratnom masovnom načinu svođenja računa". (Večernji list, 19. 5. 2020.)

Nakon rata su 'arbitrarno zatvarali i ubijali ljude'

Milovan Đilas je, dakle, javno, prije više od četrdeset godina, u razgovoru s engleskim novinarom, govorio o 'herojima s ljevice' na temelju vlastitoga iskustva iz 'revolucionarnih' vremena. 'Iznenađuje me, govori mu novinar, kad kažete da 'SSSR - lojalni saveznik vaše vlade i Zapada u ratu protiv nacističke Njemačke - nije imao legitimiteta u 1945. Je li vaša vlada bila legitimna?' M. Đilas: „Još manje! Mi smo bili jedna posve nova, sirova revolucionarna snaga bez pravo izabranog vodstva, bez sudova i svega ostaloga. Ustvari, mi smo još u 1945. godini arbitrarno zatvarali i ubijali ljude, iz političkih razloga ili zbog toga što smo zaključili da su krivi. Osnova naše legitimnosti bila je tanja od one SSSR-a.“ (Milovan Đilas, u razgovoru s Georgeom Urbanom, Encounter, 1979.). (Večernji list, 19. 5. 2020.)

Je li preokret u političkoj orijentaciji M. Đilasa izbrisao strašna zlodjela Titovih ljudi? Među četvoricom najodgovornijih i on je bio sve do 1952.? Javno je opisivao djela 'revolucionara' i načine na koji su provodili 'revoluciju. Ponovimo riječi kojima opisuje prilike iz 1945: „Mi smo bili jedna posve nova, sirova revolucionarna snaga bez pravo izabranog vodstva, bez sudova i svega ostaloga. Ustvari, mi smo još u 1945. godini arbitrarno zatvarali i ubijali ljude, iz političkih razloga ili zbog toga što smo zaključili da su krivi.“ Zaključili su da su osumnjičeni ljudi krivi i zbog toga su ih dali ubiti! Njegov sin u Večernjem listu te presuditelje naziva 'herojima s ljevice', pa zagovara njihovo slavljenje u našoj zemlji, 'radi ugleda Hrvatske u Europi i svijetu'.

Čišćenje od 'reakcionarnih elemenata'

I ljudi koji su pod konac 1944. ubijani na Daksi pored Dubrovnika, prošli su isti put ispitivanja krivnje. Nije bilo suđenja. „Na tom je otočiću ubijeno najmanje 79 Dubrovčana od ukupno njih više od 190 ubijenih nakon partizanskog ulaska u grad. Ubijani su uglavnom intelektualci, svećenstvo i mladi ljudi. Među ubijenima je 11 svećenika, ali mjesto na kojem se nalazi spomen obilježje nije jedino ubijalište na Daksi. Ne samo svjedoci tih događanja, nego i neki objavljeni izvori govore o tome kako su se ubijanja protegla duboko u studeni 1944., i kako su žrtve bacane u more i pokapane na više mjesta.“ Kad je Milovan Đilas, došao u Dubrovnik i upitao Antu Jurjevića Baju, partizanskoga vođu u južnim hrvatskim krajevima, “koliko ste neprijatelja ubili”, Baja je rekao da je pobijeno dvadesetak ljudi. “Malo, malo”, presjekao je Đilas: treba sve likvidirati kako bi grad bio “čist od svih reakcionarnih elemenata”. (Portal Narod, 24. 10. 2017.)

Novinarka Večernjega lista pita, 2024., Aleksu Đilasa spašava li, objavom očeve knjige „Ideal i profesija - uspomene revolucionara“ i hrvatske povijesne osobe od zaborava?“ „Spašavam koliko mogu, a to je vrlo malo“. Tomu dodaje kako u knjizi 'Ideal i profesija', „unatoč mnoštvu stradanja i poraza, revolucionari ipak trijumfiraju“. Novinarka tom odgovoru prinosi i vlastiti uvid: „Ništa niste ispravljali, niti ste išta dodavali ili oduzimali... No uložili ste veliki trud u gotovo 500 fusnota. Čini se da čitatelji i u Srbiji i u Hrvatskoj posebno cijene očuvanu izvornost djela.“ Na temelju kojih uvida iznosi tu tvrdnju? Na temelju čega se novinarki 'čini' što čitatelji 'posebno cijene'? Dakle, 'čini joj se' da čitatelji u Hrvatskoj znaju sadržaj nekad davno objavljene knjige Milovana Đ., pa sad mogu uspoređivati novo izdanje s onim prvim i nakon te usporedbe, 'čini se' da 'posebno cijene' posao A. Đilasa!?

'Zajedništvo' prije svega

Koja je intencija prosudbe da se nešto Đilasovo i u Hrvatskoj i u Srbiji 'posebno cijeni', kad novinarka ne nudi objašnjenje kako bi se do takva zaključka moglo doći, osim ako ne bi vjerovali kako je dovoljno što se nekome (novinarki) tako 'čini'? Citirana prosudba o 'posebnoj' cijenjenosti u Hrvatskoj i u stranoj zemlji (Srbiji) je dvojbena, ali i vrlo indikativna. Možda baš ona 'objašnjava' smisao Večernjakove 'avanture' sa srpskim sugovornicima na vlastitim stranicama. Nije sporno smirivanje napetosti između dviju država, ali je nužan uvid u aktualno stanje i na jednoj i na drugoj strani, usuglašavanje o bitnim prijeporima koji su doveli do rata i zbiljska orijentacija prema europskim približavanjima. U svijetu u kome se svi Hrvati proglašavaju ustašama, ne će koristiti, navodno, suglasje o jednoj knjizi, nego će takvi pristupi više izgledati kao izazivanje, jer takva suglasja nema.

Novinarka nudi izmišljenu 'posebnu cijenjenost', u Hrvatskoj i u Srbiji, djela Milovana Đilasa, valjda kao podsjetnik na njegovo ratno 'herojstvo'. A cijela intonacija razgovora s njegovim sinom pokazuje i zašto je tomu tako. I taj je intervju na crti približavanja svijetu čiji bi se naziv isto pisao s početnim velikim slovom - Region. Na tomu se ozbiljno radi od Memoranduma SANU, do S. Miloševića i aktualnoga A. Vučića. Izgleda da u Hrvatskoj imaju dosta istomišljenika i na mjestima gdje bi se očekivalo više pro-hrvatske politike.

Milošević je umro u pritvoru Tribunala UN-a za ratne zločine u Haagu 2006. Da bi ostvario svoj osvajački cilj za Srbiju, odnosno ujedinjenje svih područja bivše Jugoslavije naseljenih Srbima, devedesetih godina prošloga stoljeća pokrenuo je četiri rata u kojima je poginulo preko 130.000 ljudi. Nekoliko visokih dužnosnika srpske vlade služilo je pod Miloševićem, uključujući predsjednika Aleksandra Vučića i ministra unutarnjih poslova Ivicu Dačića. Obojica su vodili Miloševićev propagandni aparat. (Aleksander Rhotert, DW, 10. 11. 2024.).

Staljinova škola mržnje

Ali, za kakvu se 'politiku' zauzimao Milovan Đilas? „(...) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođa naprednog čovječanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči - mrzjeti ga...». (M. Đilas, Članci 1941.-1946. Kultura Zagreb, 1947.)

Ipak, možda je Aleksa Đilas pozvan u Večernji zbog nekih drugih razloga. Čini se dosta važnom jedna njegova tvrdnja, koja može pomoći razmrsivanju dvojbi o razlozima zbog kojih je Večernji list odvojio pune tri stranice za prezentaciju priče o Milovanu Đilasu, bez govora o vrhovnom vodstvu partizana i 'razloga' za njegovu dugogodišnju tamnicu. Njegov sin skraćuje tu priču i govori o svom izboru: „Moja domovina danas je 'region'. Što sada da kažem za sebe, da sam regionist? Kao vlastiti politički stav, smatram da je od najvećega značaja da politički, ekonomski i kulturno surađuju Zagreb i Beograd, dva najveća centra.“ Čovjek bi rado od 'jugoslavena' postao 'regionist'.

Tomu dodaje da je 'u određenom smislu' Jugoslavija 'i bila zagrebačko-beogradska država'. Gdje su Ljubljana, Sarajevo, Titograd, Skopje, Priština, Novi Sad? Tri stranice Večernjega lista za 'novi narativ'! Na istočnoj sceni 'revolucionarne države' ('regiona') posve drukčija retorika, ali ciljevi su isti. Srbija se 'brani od ustaštva'. Gdje i zašto? Ustaše nikad nisu napali Srbiju. Nakon nesreće u Novom Sadu početkom studenoga 2024. jedan je portal u Hrvatskoj (Index), poznat po svom ljevičarstvu i protuhrvatstvu, pozvao ljude, koji možda znaju nešto više o razlozima nesreće na željezničkoj postaji u Novom Sadu, neka ta saznanja slobodno iznesu i preko njihova portala.

Portal 'Index' i ustaštvo

Naime, u tamošnjoj javnosti bilo je među ljudima, ne previše sklonih vladajućem srbijanskom režimu, pribojavanja da će se prikrivati pravi uzroci nesreće. Odgovor srbijanskih vlasti bio je sasvim neočekivan. Jedna kratka novinarska rečenica na portalu Index prouzročila je ozbiljne posljedice, ali i prikazala srbijanski 'modus operandi' bez bilo kakvih prikrivanja. Zagrebački ljevičarski portal u toj operaciji postaje, za srbijanske vlasti, jedan od 'najantisrpskijih ustaških medija'. Što god došlo iz Hrvatske, što god rekli ili učinili Hrvati, to je i za Vučićevu Srbiju uvijek samo - ustaštvo (koje misli da će Glina uvijek biti u Hrvatskoj).

Ovako u Srbiji govore o kratkoj poruci spomenutoga portala: "Ako ovo nije miješanje u unutarnje stvari jedne zemlje... Index.hr, najantisrpskiji medij ili jedan od najantisrpskijih medija raspisuje natječaj za lažne vijesti u Srbiji, huškaju na građanski rat u Srbiji", govori urednik Informera, na jednoj tamošnjoj televiziji. U idućih desetak minuta Vučićev čovjek je nastavio govoriti o navodnoj uroti Hrvatske i hrvatskih medija na čelu s Indexom, koji je desetak puta nazvao ustaškim. Na kraju je voditelj dodao da su ovakve vijesti jezive i važne. "Index.hr je večeras pokrenuo ustaški državni udar na Srbiju", dodao je još jednom glavni urednik Informera. (Index 4. 11. 2024.). Eto kako ratuju ovovremeni ustaše. Treba ih ponovno utjerati u - 'Region'.

Ivan Bekavac