Nove "revolucionarne" strategije

U prvi mah se učini nerazumljivim zašto bi netko u Hrvatskoj, u povorkama homoseksualaca mahao jugoslavenskom zastavom s petokrakom u sredini, pod kojom su Hrvatima, ne tako davno, ponovno učinjena velika zla? Uz zastavu Kraljevine Jugoslavije koju su nosili i četnici ('Jugoslavenska vojska u otadžbini'), Hrvatima je petokraka na toj zastavi (od 1945.) znakom polustoljetne neslobode, 'revolucionarne' isključivosti, nasilja i progona. Kakva je to poruka i tko je šalje? Je li to znakom nekakva prijepora između neokomunističkih 'Jugoslavena' i Hrvata, ili kakav konflikt u tumačenju uloga partizana i ustaša u Drugom svjetskom ratu?

Nedavno se u novinama koje izlaze u Zagrebu, već u naslovu jednoga kraćega komentara, pojavilo pitanje o tomu nedostaju li komu svađe 'oko ustaša i partizana'. Autor konstatira da je prijepora na tu temu bilo i bit će ih, ali danas je, kako piše, na povjesničarima tražiti argumentirane odgovore na neodgovorena pitanja. Razjedinjenost i svađe među Hrvatima u bitnome su nadvladane ujedinjenjem u otporu osvajačima i ostvarenom zajedničkom pobjedom 1995. "Oni koji su zaslužni za tu stvarnost, ljudi koji su se borili za hrvatsku slobodu, među svoje imperative su 1991. najprije stavili nacionalno pomirenje Hrvata kao osnovnu pretpostavku konačnom uspjehu. Samo ujedinjeni Hrvati mogli su osloboditi Hrvatsku." (D. Ivanković). Naša pitanja nisu iz te kategorije.

Malo je vjerojatno da ikakav hrvatski interes ima veze sa spomenutim izazivanjima u Zagrebu i Puli. Hrvatima međusobne svađe o Drugom svjetskom ratu niti malo ne nedostaju. Doduše, bilo bi nerealno pretpostaviti da će tako odgovoriti i 'hrvatski' Jugoslaveni i neokomunisti, ali tu se radi o nekim drugim interesima. A tako ne će odgovoriti ni njihovi sponzori. Ako među Hrvatima nema svađa o bitnim interesima države, postoje sile koje će se pobrinuti da tih konflikta ipak bude. Ne govorimo, naravno, o sučeljavanjima u demokratskim raspravama. Zastave i crvene petokrake, u ovom slučaju, dio su novih 'revolucionarnih' strategija.

Jugoslavenske zastave

Naša je stvarnost prepuna dokaza da te sile stalno pokušavaju otvarati davne međuhrvatske 'frontove', koji nemaju veze s demokratskim pluralizmom. Doista je to sada područje povijesnih znanosti. Uočljivo je da izazivačima i poticateljima na nove konflikte, nedostaje građe za reanimaciju jugoslavenske mitologije. Zvuči gotovo nevjerojatnim da, primjerice, u potencijalne svađe guraju i ljude za koje su do jučer tvrdili da su osjetljiva, malobrojna i lako ranjiva populacija.

U Hrvatskoj se 2024. maše jugoslavenskim zastavama na 'paradama ponosa', slavi se 'jugoslavensku kinematografiju' koja je snimala filmove o homoseksualcima i prije nego što je homoseksualnost 'ozakonjena'. Ali i u to je priči važnija Jugoslavija nego homoseksualci. U Jutarnjem ovako piše: "Da, u SFRJ se 'pedere' tamničilo. Ali - opet - i relativno i apsolutno manje nego što su ih zatvarali u Bundesrepublik". "Stječe se - međutim - dojam da autori filma ipak gaje stanoviti žal za filmskim 80-tima, razdobljem kad se vila upravo 'kontroverzna' zastava izvješena na zagrebačkom prideu." (J. Pavičić, Jutarnji list, 8. 6. 2024.).

Nama se čini da ta zastava na tom mjestu jest prijeporna. A prijeporna je i na svakom drugom mjestu u Hrvatskoj. Sporna je zbog memorije sredine u kojoj se pojavljuje, a sporna je i zbog svrhe njezina pojavljivanja na homoseksualnim manifestacijama. Što danas znači tvrdnja :"Da, u SFRJ se 'pedere' tamničilo. Ali - opet - i relativno i apsolutno manje nego što su ih zatvarali u Bundesrepublik."? Je li pisac time opravdavao SFRJ ili je ponižavao i homoseksualce i pamet onih koji to čitaju?

Zašto - ta zastava?

Ipak ta je, za autora članka, nekontroverzna jugoslavenska zastava u zagrebačkoj homoseksualnoj povorci prokomentirana s političke razine. Njezino isticanje u spomenutoj prilici označeno je "nelogičnim i bizarnim". "Imati zastavu Jugoslavije na Paradi ponosa je, prvo, nelogično. Mi štitimo sve manjine, pa i seksualne manjine, nemamo nikakvog problema s paradama tog tipa, Hrvatska je slobodna demokracija, ali baš da se vijori takva zastava i da ispod nje šeću i zastupnici Možemo i SDP-a, pa se nitko od njih čak niti ne ogradi od toga, je jako bizarno. U bivšoj državi ovakve parade ne bi bilo da se čekalo još milijun godina", rekao hrvatski premijer A. Plenković.

Prva je pomisao da upravo zbog toga i ističu te simbole ne bi li izazvali motritelja koji, možda, tu 'igru' ne razumije, na kakvu intenzivniju reakciju. A, recimo, otimanje te zastave u ovdašnjim bi projugoslavenskim medijima bilo proglašeno znakom hrvatske netolerantnosti i ugrožavanjem prava manjinskih zajednica. I odmah se mijenja motrište: ne izazivaju homoseksualci, nego loše namjere treba pripisati ljudima koji ta politička izazivanja loše doživljavaju.

Simboli propalih država i ideologija

Koristilo bi promotriti povijesnu pozadinu povezivanja simbola komunističkoga totalitarizma i ostavštine jedne propale države s ne tako brojnom homoseksualnom zajednicom u našoj zemlji. Kad su nečijom voljom već spojena ta dva pristupa životu, jugokomunistički i homoseksualni, možda bi vrijedilo pogledati što bi moglo biti poticajem da se usred Hrvatske, zemlje u kojoj narod rado i javno iskazuje odanost svojoj naciji i katoličkoj vjeri, ponovno maše s neprijateljskim zastavama i to među ljudima koji, navodno, zajedničkom hodnjom samo iskazuju svoju seksualnu orijentaciju. Dakle, zašto u homoseksualne povorke uključuju politikantske provokacije? Naime, u demokratskoj Hrvatskoj su dekriminalizirani i legalizirani istospolni odnosi.

Nesporno je, naravno, da sve to nisu samo vanjski utjecaji, jer i u našoj zemlji ima ljudi koji se ni nakon više od trideset godina nisu pomirili s činjenicom da je komunizam sa svim svojim onodobnim očitovanjima propao, a velikosrpske aspiracije prema Hrvatskoj poražene i na bojnom polju. Zbog hrvatskih iskustava s velikosrpstvom, koje se dugo prikrivalo jugoslavenstvom i komunističkom vlašću, najsažetije ćemo prikazati povijesne veze između petokrake, jugoslavenske zastave i abolicije četnika 1944. Naime, abolirane četnike uzimamo važnim akterom 'bleiburškoga' raspleta i Križnoga puta i poslijeratnoga 'komunizma'. Petokraka na kapama aboliranih četnika skrivala je njihovu narav i njihove političke ciljeve. Nakon toga je komunističko-četnički totalitarizam vladao Hrvatskom od 1945. do 1990. Hrvatsko proljeće 1971. nije uspjelo. Odgovor Partije (SKH, SKJ) i Udbe opet je bio sveobuhvatan i okrutan.

Komunizam je, u našoj zemlji, za sobom ostavio i svijet 'nepromjenjivih narativa' i dogmi koje se oslanjaju samo na 'priču' (narativ), a ne na provjerljive dokaze. Naslijeđeni politički govor još uvijek, i u ne-komunističkoj strukturi vlasti, zahtijeva, ustuknuće od 'promjene narativa', neovisno o rezultatima znanstvenih uvida, iako, navodno, potiču ta istraživanja. Posve je razumljivo da u javnom životu ima područja u kojima vlada neprijeporno suglasje, ali postoje i ona koja su kontaminirana ideološkim razlozima i vanjskim uplivima. Uz te ideološke nakupine i ostavštinu totalitarnih poredaka, ostali su i prikriveni uplivi protuhrvatskih nakana koje dolaze izvana.

Usmjeriti svu krivnju na Hrvate

Ne ćemo ponavljati kako je nepreobučeno i preobučeno četništvo, u sprezi s komunističkom (projugoslavenskom) vlašću, nanijelo velika zla hrvatskom narodu. I pored toga, različitim obmanama, pokušavali su i pokušavaju, svu krivnju za mnoge smrti i nesreće skinuti sa sebe i usmjeriti prema Hrvatima, kako bi se potpuno iskrivile slike i o uzrocima i o posljedicama nastupanja četnika, pod četničkim i pod partizanskim znakovljem. Prva hrvatska 'krivnja', prema srpskom razumijevanju, je zemlja Hrvata i njezino more. Na toj zemlji žive više od tisuću i tristo godina. Tvrdnja o krivnjama ni u kom slučaju ne znači nijekanje odgovornosti za sve loše i nedopustivo što je učinjeno pod hrvatskim znakovljem, nego samo upućivanje na provjeravanje činjenica, i razlikovanje uzroka i posljedica.

"Antijugoslavenski diskurs paradoksalan je i neobjašnjiv iz akademskog kuta gledanja jer je Jugoslavija, posebno socijalistička, bila kolijevka jugoslavenskih naroda." D. Jović (Novosti SNV-a, 5. 7. 2024.). Kako bi to Jugoslavija mogla biti kolijevkom naroda Hrvata? Ili je stvar baš u tomu što Srbi zamišljaju da hrvatski život započinje od kad žive u Jugoslaviji i oni su im napravili kolijevku (zipku, ručno izrađen drveni ležaj za malo dijete, Hrv. encikl.). Što povijest govori, jesu li Hrvati odrastali u Jugoslaviji, ili se njihova kolijevka krije na nekom drugom mjestu? "Od tih karpatskih Hrvata jedna se skupina u VII. st. odvojila i spustila na jug u bivši Ilirik, uspješno se suprotstavila Avarima i naselila područja današnje države Hrvatske." (Isti izvor.). Ne ćemo se više zadržavati uz razumijevanje povijesti. Spomenuli smo ga kako bismo ilustrirali razinu debate o nedavnoj prošlosti, među jugoslavenskim 'znanstvenicima'.

Drugi svjetski rat se i danas prikazuje pod uplivom četničkoga 'narativa' o antinacističkoj Srbiji i pronacističkoj Hrvatskoj. A taj narativ ne iznosi istinu. Hrvatska ne poriče utjecaj nacista i fašista na njezin život od 1941. do 1945. Međutim, u našoj se zemlji malo zna o tomu da je i u Drugom svjetskom ratu, nakon kratkotrajnih ratnih okršaja četnika i partizana s nacistima u Srbiji, od konca 1941. sva srpska ratna sila usmjerena na prekodrinske zemlje (Hrvatsku i BiH, odnosno NDH).

Za to su vrijeme nacisti upravljali Srbijom do 1944. kad je Srbima u pomoć došla Crvena armija. Engleski svjedok W. Deakin piše da su "četnici bili 'satelitski saveznici' sila Osovine i da su ih naoružavali Talijani, a u nekim prilikama Nijemci". (Citat preuzet od M. Galića, Večernji list, 6. 7. 2024.). Svejedno nedavna Deklaracija 'srpskoga svijeta' donosi vijesti kako će Srbija graditi 'monumentalne spomenike' koji će svjedočiti "o veličini žrtve slobodarskog srpskog naroda podnesene u borbi protiv fašizma, nacizma i ustaštva".

Homogena Srbija

Vođe 'slobodarskoga naroda' (Kraljevine Jugoslavije) najprije su 25. ožujka 1941. potpisale trojni Pakt s nacifašističkim silama Osovine (Njemačka, Italija, Japan), a kad je taj Pakt raskinut, Hitler ih je napao i ovladao Srbijom. Nisu je oslobodili njezini partizani nego - Rusi. Otpor nacistima u dijelovima Srbije trajao je do konca studenoga 1941. Nakon 67 dana vlasti partizana i četnika u Užicu (od 24.9.do 29. 11. 1941.), snage njemačkog Wehrmachta su slomile srpski otpor. Četnici K. Pećanca i D. Mihailovića u Srbiji, su već koncem ljeta 1941. sklopili sporazum s Nijemcima.

Četnici nakon toga sve više napuštaju Srbiju i odlaze ratovati s druge strane zapadne srbijanske granice. M. Nedić šalje novac, opremu, municiju, obuću i hranu, kako bi pomogao pokret D. Mihajlovića, koji je napustio Srbiju. I tu se susreću s ustašama, koji nikad nisu ratovali u Srbiji. Prelazak četnika iz Srbije u NDH bio je najavljen u tekstu pod naslovom Homogena Srbija koji je 1941. napisao četnički ideolog Stevan Moljević. U tom memorandumu zagovara stvaranje Velike Srbije i njezino etničko čišćenje. Kad su četnici prešli granicu učinili su velike zločine, najprije nad Muslimanima. S. Moljević: "Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju uhvatiti cijelo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora."

Srpska 'prava'

Moljević tumači da su zbog toga što su se Srbi opirali Osmanlijama i 'najezdi Germana' sa zapada prema istoku, dobili 'pravo na vodstvo na Balkanu, i oni se toga vodstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine'. "Oni svoju povijesnu misiju moraju ispuniti, a moći će to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji, a da imaju hegemoniju moraju se riješiti Hrvata i muslimana!"

Pod konac Drugoga svjetskoga rata (1944.), Tito je pod uplivom Engleza odlučio abolirati četnike i još neke, partizanima neprijateljske postrojbe. Nakon te abolicije znatan broj četnika prelazi među Titove partizane i odijevaju partizanske odore s partizanskom kapom, na kojoj je bila petokraka. Te godine (1944.) dogodila su se i vrlo okrutna partizanska postupanja prema homoseksualcima, baš od ljudi koji su na kapama nosili crvene zvijezde. Osamdesetak godina nakon tih zlodjela prema homoseksualcima, njihove povorke, uz zastave 'duginih boja', po hrvatskim gradovima nose jugoslavenske zastave s petokrakom u sredini.

Prisjetit ćemo se završnih riječi jedne ondašnje partizanske presude: "Radi toga osudio ga je SUD ČASTI na kaznu smrti, uvjeren da je to pravedna kazna za njegove zločine i zaslužena zadovoljština našim narodima, našoj slavnoj Narodno-oslobodilačkoj Vojsci i časti našeg oficirskog kadra. SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU! Predsjednik SUDA ČASTI Rade Žigić v.r." Sud časti pri Glavnom štabu narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske, sastavljen od političkog komesara Rade Žigića, potpukovnika Bogdana Oreščanina i majora Gjure Matića, 4. ožujka 1944., zbog održavanja homoseksualnih veza, na smrt je osudio kapetana Josipa Mardešića u dobi od 26 godina.

Komunistička i nacistička zlodjela prema homoseksualcima

Nisu samo komunisti loše postupali prema homoseksualcima. Otvoreno nasilje prema njima počelo je 30. srpnja 1934. u 'Noći dugih noževa', kad je Hitler zapovjedio ubojstvo svog bliskog suradnika, zapovjednika SA jedinice Ernsta Röhma. Godine 1933. stižu vijesti o prvim uhićenjima i deportaciji homoseksualaca u logore, a 1935. se kazna zatvora produljuje s pet na deset godina. I komunisti i nacisti jednako su postupali prema njima. Ali kako piše u Jutarnjem, u SFRJ je zlodjela prema homoseksualcima bilo - manje.

Osamdesetak godina nakon te presude, nad povorkama 'ponosnih' ljudi u Zagrebu i Puli, godine 2024. zalepršale su jugoslavenske zastave s crvenim petokrakama u sredini, pod kojima je na smrt osuđen i J. Mardešić. Nosili su je sudionici povorke homoseksualaca. Pod crvenom petokrakom, znakom komunističkoga totalitarizma, u prošlom stoljeću, zbog političkih i drugih razloga koje su komunisti navodili, nisu stradavali samo homoseksualci. Živote je izgubilo više od stotinu milijuna ljudi. Više nego pod nacifašizmom. Pod znakom crvene zvijezde na kapama, mnoge su 'jugoslavenske' postrojbe, tijekom agresije na Hrvatsku (1991.-1995.) razarale hrvatske gradove i sela. Poginule su tisuće branitelja i civila. Neki su zarobljenici odvedeni u Srbiju i još uvijek im se ne zna sudbina. Ipak, u hrvatskim gradovima Zagrebu i Puli mahali su jugo-komunističkom zastavom.

Nakon sloma komunizma, prije tridesetak godina, u javnom se prostoru promijenio i odnos prema komunističkom znakovlju. Jedan od današnjih zastupnika onodobnih simbola tvrdi da "zvijezda petokraka nije zabranjena. Nije to napravilo ni Vijeće EU jer ona nije simbol komunizma ni bilo kakvog drugog režima. Ona je sindikalni simbol, simbol radnika koji su koristili oslobodilački pokreti u Drugom svjetskom ratu protiv fašizma i nacizma. (...). Petokraka smeta onima čiji su očevi i djedovi bili u ustaškoj vojsci, a oni su preuzeli ideju predaka, iako ni ne znaju zašto." (F. Habulin).

Lav Trocki i crvena petokraka

Crvena zvijezda petokraka nije ono što govori g. Habulin. Ta je zvijezda jedan od simbola propaloga komunizma, neovisno o tomu je li, ili nije, danas zabranjena. Koristila se odmah nakon što su boljševici preuzeli vlast u Rusiji, u ožujku 1917. "Već u studenom 1917. spominje se da su vojnici 3. petrogradske pukovnije skinuli carističko znakovlje sa svojih kapa i zamijenili ga crvenom zvijezdom." Ne zna se tko je 'autor' toga znaka, ali se zna da je Lav Trocki crvenu petokraku 'prilijepio' na kape vojnika Crvene armije. Ta je petokraka bila i na zastavi KPJ. Ali što je KPJ?

Kad su nacističke trupe ušle u Poljsku (3. rujna 1939.) Velika Britanija i Francuska objavile su rat Njemačkoj, a Komunistička partija Jugoslavije u javnost iznosi letak u kome optužuju Veliku Britaniju i Francusku za - izbijanje rata. Naime, 23. kolovoza te godine, dakle, deset dana prije napada nacista, sklopljen je pakt o nenapadanju između Staljina i Hitlera. Taj je pakt, kako vidimo, obvezivao i KPJ, pa razgovijetno iskazuju svoj pronacistički stav. Dvije godine nakon potpisa ugovora o nenapadanju i prijateljstvu Wehrmacht je (22. lipnja 1941.) bez objave rata napao Sovjetski Savez. To je stavilo nove obveze i pred Tita, Staljinova čovjeka u Jugoslaviji. Titova se vojska okrenula protiv Hitlera i više nije tvrdila da su Francuska i Velika Britanija krive za izbijanje rata.

Kraljevska vlada u Londonu i četnici

Partizanski vođe, uključujući i Tita, htjeli su u Drugom svjetskom ratu i preko četnika pridobiti većinu srpskog naroda na svoju stranu. Kraljevska vlada u Londonu i Kraljevska vojska u Jugoslaviji, kojoj je na čelu bio D. Mihailović, pred Tita su stavljali ozbiljna pitanja o tomu na koju će stranu krenuti Srbi. Četnici su prešli Drinu zbog dva glavna razloga: zbog pokušaja stvaranja Velike Srbije i istrebljenja nesrpskoga stanovništva s tih područja posebno Hrvata i muslimana. U partizane su prešli zbog londonskih smjernica.

Vojska NDH, nakon kapitulacije sila Osovine 1945., svjesna poraza i pobjede Saveznika, odlučila se povući prema Austriji i tamo se predati. U dugim kolonama, pridružili su im se i mnogi civili. Partizani, među kojima su bili i preobučeni četnici, išli su za njima. Moljevićev plan nije zaboravljen. Sredinom svibnja 1945. nakon prolaska kroz Sloveniju ustaše ulaze u Austriju, namjeravajući se predati britanskoj vojsci. Britanci ih, kao zarobljenike, nisu htjeli zaštiti, iako je, navodno, Churchill bio odlučio drukčije. Razoružana vojska i civili predani su Titovoj vojsci, koja ih, kao zarobljenike, nije zaštitila. Počinje vrijeme ubijanja i vojnika i civila koji su se predali, nakon svršetka ratnih operacija.

Poslije rata, više radi toga da se umiri javnost izvan Srbije, sudilo se nekolicini četničkih istaknutih vođa na čelu s Dražom Mihailovićem i Nikolom Kalabićem. D. Mihailović je osuđen na smrt. Nakon abolicije četnika 1944., u Srbiji su 13. 12. 2004. zakonom izjednačena prava četnika i partizana i pokrenuta potpuna revizija Drugoga svjetskog rata. Mijenjaju se imena ulica, uklanjaju spomenici i postavljaju novi, mijenjaju se praznici i udžbenici iz povijesti. D. Mihailović se danas tretira kao neosuđivana osoba, iako je bio osuđen na smrt i strijeljan. Podižu se spomenici njemu u čast i otvaraju muzeji. Danas se u Srbiji i četnici i partizani slave kao pobjednici u Drugom svjetskom ratu. Srbi su promijenili svoj 'povijesni narativ'.

'Rodna ideologija'

U Hrvatskoj zastave D. Mihailovića nisu 'rehabilitirane', četnici su i dalje četnici. Međutim jugoslavenske zastave u kolonama homoseksualaca znakom su novih tendencija. Strateški je plan premjestiti žarišne točke propagandnoga djelovanja i izazivanja, na objektivno osjetljivija i zaštićenija područja. Ne će se revolucionarne aktivnosti odvijati samo na ulicama, tu su i prostori u kulturi, medijima i na Sveučilištu. Politički aktivisti pripremaju otvaranje i studija 'rodne ideologije'. Neovisno o zastavama kojima mašu, sad homoseksualci traže nova 'prava'. Uz pojam spola traže i nove oznake svojih intimnih orijentacija, među kojima je i pojam 'roda'. Upućeni ljudi iznose da treba razlikovati nediskriminaciju osoba na temelju njihovih osjećaja spolnog identiteta, od istodobnog neprihvaćanja i neodobravanja njihova pogleda na rod, spol i mjerila određivanja vlastitoga identiteta kao opće norme.

Sugeriraju, dakle, razlikovanje, poštivanje i nediskriminiranje osobe u odnosu na ostvarivanje prava i sloboda njihove seksualne orijentacije, uz razumijevanje njihova osobnoga identiteta, od nametanja novih 'kriterija' cijeloj zajednici u skladu s 'osjećajima' koji nemaju empirijskog pokrića, niti uporišta u znanosti ili društvenom konsenzusu. Ni hrvatski Ustav ni medicinska znanost ne poznaju 'rod' kao relevantnu kategoriju, nego samo ženski i muški spol. Političarka, gospođa S. Benčić iznosi da bi rasprava o 'rodnoj ideologiji' bila poput rasprave o Zemlji kao ravnoj ploči. Dakle, nema rasprave. Kao što je znanstvena činjenica da je Zemlja okrugla, na istoj je razini tvrdnja da uz spol (ženski i muški) postoji i 'rod' (kao subjektivno osjećanje). Vrijedna znanstvena činjenica.

Nove revolucije

Novoj su revoluciji, osim starih zastava, potrebni i novi pojmovi. Za sad imamo novi pojam 'roda' koji označuje individualne osjećaje pripadnosti nekom od spolova. Znanost ne prepoznaje nikakvu provjerljivu biološku osnovu tom individualnom osjećaju. Postoje naglašene pretenzije da taj produkt volje pojedinca postane obvezujući za sve, za one koji šalju poruku i za one koji je primaju. Oslanjajući se na objektivnu stvarnost i biološku zadanost, hrvatski Ustav ne poznaje kategoriju roda nego samo muškoga i ženskoga spola. S obzirom na medijsku moć zastupnika novih 'revolucionarnih' preinaka svijeta nije lako reći hoće li se u dogledno vrijeme u službene dokumente upisivati samo na osnovi proizvoljne i posve slobodne volje pojedinca da bude određenoga spola drukčijeg od njegovog biološkog, a ne o upisu promijenjenoga spola kao stvarne, empirijski provjerljive činjenice. (M. Šumanović).

Na kraju malo laganijega tona. Kad se iz partizana vratio kući, mladi ratnik sjeda za obiteljski stol, a majka prije gozbe kaže da će, zajedno, najprije Bogu zahvaliti za darove koje im je dao. Na to joj sin kaže: "Ali majko, Boga nema. Što to govoriš, sine? Nema ga. Odakle ti to, pita majka? Rekao je komesar. Što je rekao? Rekao je da nema Boga." U komesarovu se riječ nije smjelo sumnjati. Mladi partizan nije ništa znao ni o revoluciji, ni o 'dijalektičkom materijalizmu', ni o tomu da je, navodno, 'materija temelj sveukupne zbiljnosti'. Nije čuo ni za etički materijalizam koji polazi od toga "da treba težiti tvarnim užitcima i dobrima, čime se odbacuje postojanje nekih vječno valjanih, autonomnih vrjednota." (Hrv. encikl.).

Osamdeset godina nakon razgovora o tomu što je rekao komunistički 'komesar', za istim stolom unuka govori partizanovu sinu da ona želi 'promijeniti' spol. Kako se može promijeniti spol, pita je otac? Lako, dovoljno je reći "osjećam da nisam žena nego muškarac". Osim toga, postoji i zakon koji omogućava 'promjenu spola' hormonalnom terapijom i vlastitom izjavom da se osoba osjeća kao da živi 'u drugom rodnom identitetu'. Partizanov sin nije razumio što unuka govori. Nije ništa znao o novoj 'rodnoj revoluciji', pa ni to kako bi i zašto nečiji osobni osjećaj mogao 'sam po sebi' biti 'dostatna osnova za postavljanje zahtjeva prema službenim, javnim evidencijama radi ostvarenja upisa s javnopravnim učinkom'. Zamisao o 'rodnoj pripadnosti' i hrvatske homoseksualne hodnje uzima se jednom od mnogih ovovremenih novosti, ali jugoslavenska zastava s crvenom petokrakom u sredini pokazuje narav jednoga posve drukčijega svijeta koji bi se, za svoje ciljeve, htio okoristiti i zaštićenim pravima homoseksualaca.

Ivan Bekavac