Tragači za ustašama

Ovogodišnja je vukovarska kolona prikazana i u Novostima koje izlaze u Zagrebu. Prikaz je objavljen pod naslovom 'Kolona mraka'. Opisana je kao 'simbolički zločin' i 'ustašoidni igrokaz'. Iznose da nije manjkalo ni nacističkih i fašističkih obilježja: 'nacistička krilatica', 'fašistički falangisti', 'fašističke zastave'. I zaključak: "Izvršna vlast tako promiče paradni fašizam". (Novosti, 23.11.2023.). Sve su te riječi prepisane iz tjednika Srpskoga narodnog vijeća koje djeluje u Hrvatskoj. U spomenutom prikazu piše da dok neke zemlje "odstranjuju iz službe vojnike zbog nacističkih insignija, Hrvatska ustaške svojima nameće, javno i besramno". Novosti, dakle, tvrde da hrvatska država svojim vojnicima javno i besramno nameće ustaške insignije, a izvršna vlast zahtijeva od hrvatske vojske mahanje fašističkim zastavama i 'tako promiče paradni fašizam'. Novosti takvim pisanjem pronose neistinite i zlonamjerne tvrdnje o intencijama vukovarske kolone.

Kasnije ćemo dodatno osvijetlili njegove nakane. Ovdje je dovoljno reći da hrvatskoj demokratskoj državi, koja će uskoro proslaviti tri desetljeća od svršetka pobjedonosne Oluje, nisu potrebne 'ustaške insignije'. Ustaška je država (1941.-1945.) na sceni svijeta bila četiri godine, do poraza Sila Osovine. Današnja Hrvatska, uspostavljena je voljom naroda na izborima i obranjena u pobjedničkom, oslobodilačkom ratu. I ima dovoljno 'insignija' pobjedničke i slobodne države.

Motivi i izvedba

Zapravo, ne bismo se ni osvrtali na to pisanje kad ne bi tako snažno osvjetljavalo jedan dugotrajniji i obuhvatniji propagandni model velikosrpskoga okrivljavanja Hrvata. Tekst koji spominjemo trivijalni je pokušaj skrivanja izazivačkih namjera i vrijeđanja kolone koju je činilo više od 150.000 ljudi, a ne grupica provokatora bilo kojega ideološkoga usmjerenja. Među tih sto i pedeset tisuća ljudi, tragači iz Novosti su opazili i ime ustaškoga ratnika R. Bobana na majici, kako pišu, 'najmanje jednog sudionika kolone'.

Iz toga omjera, (1: 150.000), a u nekim drugim aktivnostima (uzvici, mahanje, 'insignije'), spominju i desetke sudionika, dala bi se izračunati potencijalna ugroza Kolone 'ustašlukom' o kojoj iznose i drugih 'dokaza'. Uz pokušaje vrijeđanja i kolone i žrtava, najvažnije im je prikriti razloge zbog kojih su se svi ti ljudi okupili. U njihovoj interpretaciji, ustaštvo je glavni razlog okupljanju ljudi u Vukovaru. S motrišta tih tragača za ustašama, Hrvati su krivi kad brane svoje, agresori nedužni i kad pokušavaju oteti ili razoriti tuđe, jer zamišljaju i svojim ponašanjem pokazuju kako vjeruju da je njihovo sve ono što su na karte ucrtali Garašanin i Moljević, a oni oružjem neuspješno pokušavali 'pridružiti' 'velikoj' Srbiji.

Nazivajući vukovarsku kolonu 'kolonom mraka', ponovno pokušavaju skrenuti pozornost sa studenoga 1991. i pjesme koju su pjevali pod četničkom zastavom ulazeći u 'oslobođeni' Vukovar: 'Druže Slobo šalji nam salate, bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate'. Ne slažu samo Novosti novi model okrivljavanja Hrvata i poticanja neokomunističkoga jugoslavenstva, nego i moćnije medijske i njima pridružene strukture (posebno u kulturi).

Samo što se na tim višim razinama sve to donekle bolje prikriva. Međutim, ne toliko da se ne bi vidjelo kako je 'jugoslavenstvo', tj. velikosrpstvo krenulo u novi pohod na Hrvatsku. Sad je najživlje na stazama medijske propagande, popularne glazbe i kulture. S jedne je strane 'ljubav i pomirenje', a s druge ono što u javni život guraju Novosti - 'ustaška' Hrvatska. "Ali nikad dosad ni u jednoj vukovarskoj koloni nije bilo ovakvog simboličkog mraka." (Novosti).

Velika srpska 'pobjeda' - rehabilitacija četnika

Novosti, tjednik srpske zajednice u Hrvatskoj, niti malo ne zanima zašto se u Vukovaru 18. studenoga 2023. okupilo stotinu i pedeset tisuća ljudi. Danas u Vukovaru, u koloni sjećanja, među Hrvatima traže 'ustaše', 'fašiste' i 'naciste', a ne ožalošćene majke i očeve, obitelji i djecu ubijenih. U studenom 1991., ulazeći u Vukovar, četnici su pjesmom prijetili 'samo' Hrvatima, ne spominjući ustaše. Od tada do danas ipak su izvojštili još jednu veliku 'pobjedu' - rehabilitirali su četnike i njihova vođu D. Mihailovića. Četnike više ne treba loviti, svrstali su ih na 'pravu stranu' povijesti, a Draži se podižu spomenici i otvaraju 'muzeji'.

Izazivači iz Novosti uporno iskazuju krajnje nepoštovanje hrvatske države, njezinih temelja i usmjerenja. Bitno im je prikriti da Hrvati nisu išli u osvajanje tuđe zemlje, nego su branili svoj dom. I vukovarske žrtve, u obrani od domaćega i prekodunavskoga četništva i 'JNA', dozivaju i mole da se ne dopusti poricanje istine. Hrvati čuju taj glas, pa su uzaludni napori i Novosti i njima sličnih u obmanjivanju i prikrivanju. Zbog toga su se i okupili u velikoj vukovarskoj Koloni sjećanja. Velikosrbi nastoje sve to zatamniti i odmaknuti s javne scene, brojeći koliko je puta tko rekao neprimjerenu riječ ili mahao 'ustaškom zastavom'. A 'ustaškom zastavom' nazivaju svaku na kojoj je hrvatski grb koji počinje s prvim bijelim poljem. I to je obmana. Grb s prvim bijelim poljem nije ustaški, nego hrvatski grb, kao što je to i onaj s prvim crvenim poljem.

'Ustaštvo' prvoga bijeloga polja

Hrvatski grb s prvim bijelim poljem gledamo na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu. A takav je raspored bijelih i crvenih polja i na onom iz daleke 1495., sačuvanom u Innsbrucku, na pročelju svoda kuće gradskog suca. "Prvi šahirani grb koji je sigurno nastao u Hrvatskoj onaj je na pečatu kraljevstva (Sigillum regni), na povelji iz Cetina kojom su 1. siječnja 1527. hrvatski staleži za hrvatskoga kralja izabrali Ferdinanda I. Habsburškog." (M. Jareb). Prvo je polje bijelo (srebreno). Ljudi spominju i partizansko korištenje 'šahiranog grba' s početnim srebrnim ('bijelim') poljem i bez ideoloških dodataka na trobojnici prilikom ulaska njihovih jedinica u Karlovac krajem Drugoga svjetskog rata (izvor: Kafotka.net).

I u francuskom izdanju Ustava SFR Jugoslavije iz 1974., prikazana je varijanta grba SR Hrvatske s prvim bijelim poljem i petokrakom iznad njega. Kad govorimo o progonu insignija kolaboracionističke hrvatske države, spomenut ćemo kako se u javnosti iznosi da je današnja službena zastava Francuske ista kakva je bila i u vrijeme kolaboracionističke Vichyjevske Francuske (1940.-1944.). Japanska se zastava još uvijek ne razlikuje od one kojom su bili obilježeni njihovi zrakoplovi kad su 7. prosinca 1941. napali Pearl Harbour. (B. M. Turk)

Petokrake nad Škabrnjom i Vukovarom

Kakve je oznake na kapi nosio Mladić u Škabrnji, a Šljivančanin u Vukovaru? Pod kojim su znakovljem razarali Hrvatsku i ubijali njezin narod? Na kapama su im bile crvene zvijezde petokrake. I - jesu li danas zabranjene te oznake, poštuju li se europske deklaracije o osudi sva tri totalitarizma: komunistički, fašistički i nacistički? Jesu li Novosti tražile komunističke insignije po Vukovaru? Čije su oznake na kapama ubojica iz Škabrnje i Vukovara? Narodna skupština Srbije usvojila je 2004. zakon u kojem je izjednačila prava pripadnika četničkih postrojbi s pravima partizanskih boraca, uključujući i pravo na 'boračku mirovinu'. Sva su spomenuta pitanja i odgovori na njih povezana s tekstom Kolona mraka. Za Novosti postoji samo jedan preživjeli subjekt poraženih političkih ideologija, a to su ustaše.

Motrimo tvrdnju da su ideologije "komunizma i nacizma jednako /su/ zle, neljudske i neprihvatljive. Po čemu je komunizam 'blaži' od nacizma, odnosno hrvatski komunizam 'plemenitiji' od ustaštva!" (M. Marušić). Jedne se progoni i zatire po rasi, a druge po socijalnom statusu (bogatstvu) i tu nema razlike u načelu diskriminacije i veličini zla! Zbog čega su milijuni ljudi okovani u staljinskim, sibirskim logorima, zbog čega je provođen 'gladomor' u Ukrajini? Tko su informbiroovci? I komunisti su progonili ljude zbog njihove nacionalne pripadnosti (folksdojčeri, Talijani) i vjerske orijentacije (više od 660 ubijenih katoličkih svećenika i redovnika). Tu su i 'grijesi' političkih uvjerenja.

Tko nije bio kolaboracionist?

Komunisti tvrde da su oni "Hrvatsku doveli na stranu pobjednika". Oni su se "borili protiv zla nacizma, s kojim su ustaše kolaborirali". Pri tomu taje nespornu činjenicu - vlastite kolaboracije s nacizmom! Naime, jugoslavenski (dakle i hrvatski) komunisti nisu se oglasili kad je nacistička Njemačka 1. rujna 1939. napala Poljsku, ni 17. rujna 1939. kad je Sovjetski Savez napao Poljsku i nakon dva tjedna je raskomadao i podijelio s nacističkom Njemačkom. Šutjeli su jer su bili suglasni s komunističkom okupacijom dijela demokratske poljske države. (M. Marušić). U rat protiv nacizma i fašizma nisu krenuli tada, 1939. jer je njihov vođa Staljin s Hitlerom sklopio pakt o suradnji i prijateljstvu. Tito i vodstvo KPJ podržali su taj potpisani dogovor, koji su odobrile i Kominterna i komunističke partije iz cijele Europe, a 'kapitalističke države' Francuska i Velika Britanija 3. rujna 1939. objavile su rat Trećem Reichu.

U oslobodilački rat Tito nije krenuo ni kad su nacisti ušli u Jugoslaviju, 6. travnja 1941., nego tek onda kad je raskinut pakt između Staljina i Hitlera. Tek tada je "Kominterna tražila od svih komunističkih partija da pokrenu oružanu borbu i time pomognu Crvenoj armiji. Nije to samo poslano KPJ-u, nego i drugima". (N. Anić). Titovi su ljudi u ratu pregovarali i s Nijemcima (tzv. 'Martovski pregovori', 1943.; s partizanske strane V. Velebit, K. Popović i M. Đilas) kad je trebalo iz ustaškoga zatvora izvući H. Haas, majku Titova sina, u zamjenu za njemačkoga časnika (A. Streckera). Na kraju rata, kad je Njemačka kapitulirala i ustaše su položili oružje, a Tito je dao poubijati tisuće nenaoružanih Hrvata. Protjerao je i dijelom pobio domicilne Nijemce i Talijane. Neki ljudi i danas brane sva ta zlodjela. Samo su ustaše ostali s neizbrisivom krivnjom na sebi, koju su prenijeli, kako se i Novostima čini, i na sve živuće Hrvate, od onda do kraja svijeta.

Pobjednička Hrvatska i četničko srpstvo

Demokratska Hrvatska je pobjednička država uspostavljena i branjena voljom naroda. Ustaška Hrvatska uspostavljena je voljom Sila Osovine i s njima je završila na strani poraženih u Drugom svjetskom ratu. Zašto bi pobjednička Hrvatska danas na se stavljala ustašku odoru poražene Hrvatske? Ustaše su plod jednoga vremena, vremena atentata na hrvatske političke prvake, ubojstva i ranjavanje S. Radića u beogradskom parlamentu, diktature srpske kraljevine, velikosrpskoga, nacističkoga, fašističkoga i staljinskoga terora. Ustaška suradnja sa Silama Osovine koja je počela 1941., okončana je zajedničkim porazom 1945. Četnička je sudbina izgledala drukčije. Preobučeni četnici su među partizanima, nakon bleiburških polja i Križnoga puta, nastavili lov na ustaše. Taj se lov nije zaustavljao sve dok su komunisti bili na vlasti. Što se danas događa?

Ustašom je proglašavan svaki Hrvat koji se nije htio pokoriti velikosrpstvu, neovisno o ideologiji i političkim preferencijama. I Novosti, nakon blizu osamdeset godina, u vukovarskoj koloni uporno traže ustaše, fašizam i nacizam. Međutim, današnja je Hrvatska demokratska država, kao što su demokratske države Italija i Njemačka, koje nemaju susjede-pretendente na njihovu zemlju, da bi ih i danas optuživali i nazivali fašistima i nacistima. Danas su zajedno s Hrvatskom u članstvu EU-a i drugih saveza demokratskih država. Srbija nije u tom društvu, više je orijentirana prema Rusiji.

Međutim četnički vođa D. Mihailović i četništvo su u Srbiji službeno rehabilitirani. A to znači da se ni njihova uloga u Drugom svjetskom ratu ne prikazuje onakvom kakvom je označena u povijesnim izvorima. Srpski je sud poništio presudu iz 1946., kojom je D. Mihailović bio osuđen na smrt zbog izdaje, suradnje s fašističkim okupatorima i ratnih zločina, a dva dana nakon presude strijeljan i tajno pokopan. Povijesna vrela, svjedočenja i provjerljivi dokazi pokazuju da 'rehabilitacija' ne može promijeniti ono što se dogodilo. Četnici su u Drugom svjetskom ratu bili suradnici njemačkih i talijanskih okupatora.

Četnička zlodjela

"Držeći se svojega programa, četnici su provodili etničko 'čišćenje' područja NDH od hrvatskog i muslimanskog stanovništva, prema kojem je trebalo ukloniti više od 2,5 milijuna ljudi. Četničke su postrojbe počinile stravične zločine i na najgrozniji način ubile na desetke tisuća Hrvata i Muslimana. ... Četnička ideologija naglo oživljava u Srbiji 1980-ih, osobito nakon dolaska na čelo Srbije S. Miloševića 1987., a nakon raspada SFRJ tu ideologiju otvoreno zastupa Radikalna stranka V. Šešelja. U agresiji na Hrvatsku i BiH JNA i paravojne srpske jedinice nisu prikrivale svoj četnički program osvajanja tuđih teritorija i etničkog čišćenja." (Hrv. encikl.).

Danas ih u Srbiji slave kao pravednike i zaslužnike. To odjekuje i u Republici Srpskoj, a ni četnici u Hrvatskoj nisu gluhi. Ali njihovi veliki zločini po Hrvatskoj, BiH i Kosovu u narodnom sjećanju nisu izbrisani. O tomu govore znani i neznani grobovi. Zločini u NDH nad Hrvatima i muslimanima bilježe se posvuda: od Dalmacije do Kulen Vakufa, Bosanskog Grahova, Bosanskog Petrovca, Drvara, a posebno uz istočnu granicu prema Srbiji i Crnoj Gori. U općini Divin kod Bileće u rujnu 1941. četnici su ubili 449 muslimana, među kojima 78 djece i 180 žena. Ipak, u Bileći je nedavno otkriven veliki spomenik četničkom vođi D. Mihailoviću. Ali ni taj spomenik ne može izbrisati četničke zločine.

Četnički su pokolji civilnoga stanovništva u Dalmaciji bili česti posebno 1942., i 1943. Partizani su tvrdili da su četnici samo sluge talijanskog okupatora. Pljačkali su i ubijali u mnogim selima imotskoga kotara. U operaciji 'Albia', krajem kolovoza i početkom rujna 1942. na području Biokova, uz Talijane je sudjelovala i veća grupa četnika iz Hercegovine. Hvalili su se kako su u 'kaznenoj ekspediciji' 'potpuno uništili' 17 hrvatskih sela. U Foči i okolnim mjestima od četničke je ruke u Drugom svjetskom ratu stradalo, prema navodima istraživača, približno 8.000 osoba. To se ponovilo i 1992. u posljednjem ratu, tako da danas u Foči više gotovo nema Bošnjaka / muslimana.

Aktualno i povijesno vrijeme

Osvajačka, velikosrpska sila svoj poraz u Hrvatskoj pokušava odmaknuti iz realnoga vremena. Ustaštvo, s hipotekom suradnje s nacistima i fašistima, uporno pokušavaju prebacivati iz povijesne sfere u aktualnu, iz prošloga u sadašnje vrijeme. U 'srpskom svijetu' ustaštvo je i danas živo, osamdesetak godina nakon poraza, kao jedinstveni fenomen na svijetu. O tomu govori ne samo njihova javna scena, posebno politička, nego i mediji. A rehabilitirano onodobno četništvo, od povijesne postaje činjenica realnoga svijeta. Ustaše nitko nije rehabilitirao. U srži srpske propagandne teorije stoji postavka da su ustaše svi koji su se djelotvorno opirali velikosrpstvu od atentata na S. Radića do Oluje. Za njih su ustaše i oni Hrvati koji slave Oluju, ustaše su za njih i ljudi koji Vukovar nazivaju svjetlom koje je obasjalo hrvatski put do pobjede.

Između nestanka ustaša s realne scene svijeta i uspostave hrvatske demokratske države (1991.) prošlo je malo manje od pola stoljeća komunističke lustracije i čišćenja Hrvatske od svakoga, pa i najmanjega traga ustaštva. I pored svega toga, poraz u ratu, osvete nakon rata, Bleiburg, Križni put i stalne 'lustracije', Lepoglave, Stare Gradiške i Gologa otoka, Novosti i u Vukovaru 2023. otkrivaju ustaše. Doista? Ili su 'otkrili' nešto drugo što nazivaju 'ustaštvom'?

Ne ispituju koji je bio četnički temeljni politički cilj. ("Svi čestiti Hrvati - Jugoslaveni ne smiju više čekati, nego što prije, dok ne bude sasvim kasno, trebaju se svrstati pod slavnu jugoslavensku zastavu, koju tako snažno i ponosito nosi najveličanstveniji vojnik današnjice, naš vođa, naš vitez Draža Mihailović, armijski general. Čestitim Hrvatima mjesto je samo pod njegovom zastavom. Njegovom i nijednom više." Izvadak iz četničke poruke Hrvatima iz 1942.) Pripremali su se za moguću pobjedu Saveznika, ali, za svaki slučaj, nisu htjeli napustiti ni hitlerovsku koaliciju. Nedavno je objavljena i fotografija četničkoga 'vojvode' popa Momčila Đujića u društvu s generalom talijanske fašističke vojske F. Giangecom, na paradi u Kninu na Vidovdan 1943. Glavni oslonac četnicima u Hrvatskoj i BiH bili su nacisti i fašisti. Njemačke naciste iz Srbije nisu istjerali srpski partizani, nego ih je istjerala Staljinova vojska.

Politika pomirenja

Izazivanja i provokacije, koje nam nude Novosti, njihovi simpatizeri nazivaju politikom 'pomirbe'. "Pored toga, ionako malobrojna i nepovratno devastirana srpska zajednica u Hrvatskoj koja je pala na postotak jedva nešto veći od 3 posto, uporno pokušava voditi politiku pomirenja, ne iskazuje nikakve nacionalističke tendencije..." (D. Markovina). Pomirenjem se, u tom svjetonazoru, prikazuje baš ono što su Novosti stavile u naslov svoga prikaza - kolona mraka. Izgašena svjetla Vukovara. 'Mirotvorci' ne uspijevaju. Po cijeloj Hrvatskoj 18. studenoga na Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, svijetle stotine tisuća lampiona.

U Čakovcu se, primjerice, komemorativno okupljanje odvija pod naslovom „I u mom gradu Vukovar svijetli“. Svjetlo vukovarskoga otpora obasjavalo je Hrvatsku na putu prema Danu pobjede. U Vukovaru na taj dan Kolona sjećanja okuplja mnoge ljude koji u tišini hodaju od Bolnice do Ovčare. Slično je i u Škabrnji. Sjećanja, počast, ponos, tuga i zavjeti. Novosti sve to vide drukčije – njima su hrvatske pobjede samo dokazom da je oživljeno 'ustaštvo'. Tako, naime, prikazuju hrvatske pobjede u borbi za slobodnu, samostalnu i demokratsku hrvatsku državu.

Financiranje tjednika Novosti

'Kolona mraka' i 'ustašoidni igrokaz', 'rulja'! Kad bi se Novosti financirale iz nekih drugih izvora, a ne onih iz kojih se danas financiraju, možda bismo mogli, zbog razine toga javnoga govora, samo slegnuti ramenima i okrenuti se na drugu stranu. Ali nije tako. Hrvatska država financira Novosti. A Novosti prikazuju kakvo je raspoloženje prema vukovarskoj koloni u dijelu hrvatskoga medijskoga i političkoga prostora. Možda u svemu tomu, s obzirom na ratove i ratnu retoriku oko nas, ima dosta razloga za zabrinutost. Okrenut ćemo se pitanju: zašto Novosti vukovarsko svjetlo vide kao - mrak. Pokušat ćemo sažeto prikazati polazišta koja oblikuju govor o 'svjetlu', i govor o 'mraku', motreći iste događaje i njihove posljedice. Hrvatski su grad Vukovar Srbi 1991. napadali velikom oružanom silom, a Hrvati ga branili sa znatno manjim brojem i ljudi i naoružanja. Napadala je tzv. JNA i četnici. Slično je bilo i u drugim hrvatskim krajevima.

"Iz dostupnih videosnimki kolone Novosti su utvrdile da se ZDS uzvikivalo svakih nekoliko stotina metara, duž cijele komemorativne rute. Zbirno, radi se o najmanje 35 uzvika, dva puta po dva nacistička ručna pozdrava i o stotinama sudionika koji su uronjeni u ovaj simbolički zločin. /... / Ako vojno krilo Republike Hrvatske na zahtjev izvršne vlasti vijori fašističkim zastavama, zašto je na istim događajima rulji (RULJI, op.a) zabranjeno glasno čitanje identičnih natpisa, s istom konotacijom? /.../ Nešto dalje, u Ulici Josipa bana Jelačića, od broja 4 pa sve do kućnog broja 14, ispod vodotornja i murala vojnicima poginulima 1991. godine, "Za dom spremni" čuje se otprilike osam puta. Minutu i pol kasnije, na istoj lokaciji, publika pozdravlja HOS-ove ratnike i oglašava se pet puta." (Novosti, 23. 11. 2023.).

Vukovarske žrtve

Vukovar je izdržao osamdeset i sedam dana opsade i svakodnevnih napada unatoč slabom naoružanju, braniteljima bez adekvatnih vojničkih znanja. Uz to suočili su se s djelovanjem srpske 'pete kolone'. Borovo Selo u neposrednoj blizini Vukovara postalo je najjača četnička utvrda. Tamo je počelo. Patrolirajući cestom Borovo - Dalj, u noći s 1. na 2. svibnja 1991. četiri su hrvatska policajca na ulazu u Borovo Selo primijetili izvješenu jugoslavensku zastavu pa su je pokušali skinuti i zamijeniti hrvatskom. Dok su postavljali hrvatsku zastavu, na njih se iz okolnih kuća zapucalo. Iako ranjeni, dvojica policajca uspjela su pobjeći, dok druga dvojica padaju u ruke srpskih pobunjenika. Sljedeći dan su hrvatski policajci, koji su došli osloboditi zarobljene policajce, dočekani u zasjedi. Pri tomu je ubijeno 12 , a ranjena su 23 hrvatska policajaca.

Bio je to početak osvajačkog napada Srbije na Hrvatsku na području Vukovara i toga dijela istočnohrvatskoga prostora. Zarobljene su Hrvate zatvarali u logore u Vukovaru, ali su mnoge odveli i u logore u Srbiji. Logor Velepromet bio je sabirni logor u Vukovaru pod srpskom upravom od 1991., gdje su držani hrvatski zarobljenici, vojnici i civili tijekom bitke za Vukovar. Ovčara je bila mjesto pokolja vukovarskih branitelja, civila i medicinskog osoblja, koji su odvedeni iz bolnice, nakon pada Vukovara. U noći s 20. na 21. studenoga 1991. ubijeni su i bačeni u iskopanu jamu na farmi u blizini Vukovara.

Kroz skladišta Veleprometa, u razdoblju od rujna 1991. do travnja 1992., prošlo je 10.000 branitelja i civila, a ubijeno ih je 800. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o strahotama koje su se događale u Veleprometu. (Uz veće logore Velepromet i Stajićevo, spominju se i logori u Nišu i u Srijemskoj Mitrovici). Logor Stajićevo bio je sabirni logor u selu Stajićevu nedaleko od Zrenjanina u Srbiji. Pod srpskom upravom, od studenog 1991. do siječnja 1992., tamo su bili zatočeni hrvatski zarobljenici - vojnici i civili.

'Kolona mraka' i 'simbolički zločin'

Nije lako povjerovati da su citirane riječi i rečenice iz Novosti uopće napisane u Hrvatskoj i to nekoliko dana nakon Dana sjećanja 2023. Zbog toga ćemo na trenutak zastati i ponovno se prisjetiti razloga zbog kojih je utemeljen Dan sjećanja i Kolona ponosa. Vukovarska bitka (od 24. kolovoza do 18. studenoga 1991.), najveća je bitka u Domovinskom ratu. Vukovar je napadala JNA i paravojne srpske snage s približno 20 000 vojnika (još oko 30 000 vojnika bilo je angažirano u širem okruženju grada). Branilo ga je oko 1800 hrvatskih branitelja. Organizirani otpor hrvatskih branitelja prestao je 18. studenoga 1991. Nakon toga srpska je oružana sila ušla u razoreni grad.

'U borbama je na hrvatskoj strani bilo oko 2000 poginulih (od toga oko 1100 civila i 900 boraca); najviše poginulih bilo je tijekom posljednjih 20 dana borbi i nakon pada Vukovara (zarobljeni branitelji i civili masovno su ubijani; samo iz Vukovarske bolnice odvedeno je na obližnju Ovčaru oko 200 ranjenika koji su potom ubijeni). Procjenjuje se da je na strani JNA i pridruženih snaga bilo oko 3000 poginulih (srbijanski izvori navode oko 1400 poginulih)'. (Hrv. Encikl.).

Rehabilitirani četnici i potraga za ustašama

Sva ta optuživanja na račun Hrvata, ne služe istini nego već prokušanoj izazivačkoj i optužujućoj retorici velikosrpstva, kakvom se služilo i kad su započeli razaranje Vukovara u kolovozu 1991. Ocjenjujući vlastitu agresiju kao građanski rat, nastoje pred međunarodnom javnošću prikriti osvajačku narav svoje politike. O tomu govori i Vukovar, i Srebrenica i Kosovo. Stvaranjem dojma ugroženosti, pokušavali su ostvariti velikosrpske ideje.

Tako je i danas, samo su korak bliže Rusima. Vukovar su razorili, mnoge ljude unesrećili i poubijali, zakopali ih u masovne grobnice, u ruševinama ostavili mnoga sela i gradove u našoj zemlji, ali Hrvatsku nisu uspjeli pokoriti. Vukovarska kolona, kolona sjećanja, poštovanja, tuge i ponosa prikazuje i današnji hrvatski odgovor na sve to i stav prema zlu s kojim smo se suočili 1991. - ne možemo i ne ćemo zaboraviti.

Ivan Bekavac

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.