Sjećanje na gospara Božu Banca (1883.-1945.) i brodarstvo (1930-ih godina) u zaboravljenoj knjizi Vane Ivanovića (1913.-1999.)

Kako je sam za sebe govorio da je „Jugoslaven" (zemljopisna odrednica južnih Slavena uz pripadajuća razgraničenja ne može upotpuniti nepostojanje takve nacije), dijete oca Hrvata i pravnika Ivana Rikarda Ivanovića i majke Srpkinje Milice Popović iz Osijeka (vjenčani kum im je 1912. bio Svetozar Pribićević; 1921. Milica se preudala za Božu Banca), Vane Ivanović je bio čovjek dinamičnog životnog puta kojeg je pratila i Udba jer je veći dio života proveo u inozemstvu i bio prvi predsjednik Udruženja slobodnih građana Jugoslavije, a kao generalni konzul Monaca u Londonu bio je viđen gost npr. i u društvu s Grace Kelly. On u svojoj knjizi Drugo zvono (vlast. Naklada, Tiskara Puljko, Zagreb, 1993, str. 56-67), Božo Banackaže:

O podrijetlu

„Božo Banac je rođen 1893. (1883.) u Dubrovniku. Njegov je otac, Natalin, tj. Božo, došao u grad iz Konavala. Našao je posla u jednoj brodarskoj agenciji, ali se je ubrzo osamostalio. Tokom posljednjih godina prošlog (XIX.) stoljeća i početkom ovoga (XX.) bio je agentObjava rataKada je objavljen I. svjetski rat 1914. godine Božo Banac se pojavio prvoga dana u poslanstvu Kraljevine Srbije u Londonu i zatražio srpski (?) pasoš za sebe i srpsku (?) zastavu za brodove koji su bili izvan austro-ugarskih teritorijalnih voda tršćanskih, njemačkih i britanskih brodovlasnika koji su prevozili emigrante iz Europe u Ameriku. Tako je Natalin Banac prevozio ljude iz naših krajeva do Trsta i drugih zapadnih luka. Često je emigrantima posuđivao novac za putovanje (kamate tada nisu igrale skoro nikakvu ulogu). Kasnije sam čuo da su svi novopečeni Amerikanci vratili dug, ali trebalo je čekati više godina.

Posao je išao dobro, pa je vremenom Banac prosperirao. Odgojio je desetoro djece, prvo u Dubrovniku, a potom u Austriji i Italiji. Bio je suvlasnik nekoliko brodova što su uglavnom plovili duž naše obale Jadrana. U Dubrovniku su mu se priključila dva brata. Pero je vremenom preuzeo pomorsku agenciju, a Ivo je postao liječnik i emigrirao u Brazil.

Božo, Natalinov najstariji sin otišao je 1902. godine u Glasgow, glavnu luku Škotske i tada jedan od centara pomorskog svijeta. Bilo mu je devetnaest godina, a završio je trgovačku akademiju u Grazu. Već je govorio odlično talijanski i njemački. Ne znam gdje je i kako naučio francuski. Po mojoj ocjeni vladao je francuskim odlično, gotovo kao i engleskim kojim je govorio više-manje perfektno kada sam 1925. godine došao k njemu u London.

Zavolio je Škotsku i smatrao građane Glasgowa jednako poslovno umješnim kao što su bili Dubrovčani, a škotske gorštake hrabre kao što su Crnogorci. (Mašala! Tijekom francuskih pretenzija, kao posljedica ruskog-crnogorskog razaranja Gruža i Rijeke dubrovačke (lipanj-studeni 1806.) spominju se brodoviDubrovniki barke u ukupnoj šteti (uključujući kuće i pokretnine) od preko 3,5 milijuna dubrovačkih dukata. Francuske jedinice su otimale zlato i dragocjenosti iz crkvi, a rusko-crnogorska vojska je palila kuće ponad gruške luke, uništavala brodove i škare (škvere), te oduzimala bogat plijen. Ukupna procijenjena šteta na cijelom dubrovačkom području iznosila je preko 8,8 milijuna dubrovačkih dukata ili oko 14-20 milijuna franaka. Zanimljivo bi bilo vidjeti kolike su štete zabilježene tijekom i nakon modernih srbo-četničko-crnogorskih razaranja Dubrovnika 1991. jer su ova iz XIX. stoljeća revno zabilježile Zapadne sile.)

Kada je prešao u London i osamostalio se otvorivši vlastitu firmu, zastupao je neke naše dalmatinske brodare koji su plovili izvan Jadrana i Sredozemlja. Među njima je bio i kapetan Ivo Račić, brodovlasnik iz Cavtata. Kada su Račić i Banac postali partneri uveli su engleske običaje XVII. stoljeća. U Gradskoj kavani u Dubrovniku izvjesili su cedulju na kojoj je pisalo otprilike ovo: 'Kapetan Ivo Račić i Božo Banac putuju u Britaniju da bi naručili izgradnju parobroda (slijedili su glavni podaci o brodu. Od 24 karata kapetan Račić, Natalin i Božo Banac uzeli su 16 ili 18, ne sjećam se što mi je bilo rečeno; svejedno, za sebe su bili rezervirali većinu). Preostale karate mogu preuzeti Dubrovčani koji se ovdje upišu'. Kako novac od prodanih karata nije činio više od 40% cijene naručenog broda, Božo Banac, koji je još u Škotskoj uspostavio odlične veze s Royal Bank of Scotland (Kraljevska škotska banka), posudio je ostatak do 60% kao zajam osiguran hipotekom na brod, ali se poslužio i osobnom garancijom Boža Banca (i kapitalom Iva Račića). Vremenom, kako su se brodovi redali osnovano je dioničko poduzeće: Atlantska plovidba - 'Ivo Račić'.

Godine 1910. Božo Banac je učvrstio svoju poslovnu i prijateljsku vezu s kapetanom Ivom oženivši njegovu kćer, Mariju. Ivo Račić je ostao glavni partner brodarskog poduzeća. Kako je već bio u godinama, a posao oko brodova vođen je na Londonskoj burzi, Baltic Shipping Exchange, uključivši i osiguranje i popravak brodova da i ne govorim o brodogradnji, to je Božo Banac postao administrativni šef poduzeća koje je ipak formalno ostalo u Dubrovniku, a brodovi su plovili pod austrougarskomBožo Banaczastavom.

Srpski pasoš i zastava

Kada je objavljen I. svjetski rat 1914. godine Božo Banac se pojavio prvoga dana u poslanstvu Kraljevine Srbije u Londonu i zatražio srpski (?) pasoš za sebe i srpsku (?) zastavu za brodove koji su bili izvan austro-ugarskih teritorijalnih voda. (Tri broda, koja su se uslijed savezničke pomorske blokade našla zatočena u dalmatinskim lukama, Talijani su preuzeli kada su ušli u rat. O tom potom.)

Kada su novopečeni srpski (očito, stvarno i kapitalno hrvatski) brodovi (jer i današnji brodovi plove pod liberijskom i panamskom zastavom, ali iz drugih (poreznih) razloga) dobili svoje zastave, Božo Banac ih je stavio u službu britanske trgovačke mornarice (učinio je to ponovno 4. rujna 1939. preko mene (Vane Ivanovića), s flotom Jugoslavenskog Lloyda kada je izbio II. svjetski rat). (Međutim, tadašnji brodovi su imali zastavu ex-Kraljevine Jugoslavije plavo-bijelo-crvenu bez petokrake jer je to bilo državno obilježje ondašnje unitarističke države, a brodovi su svejedno bili hrvatski.)

Za vrijeme I. svjetskog rata Božo Banac je preko prijatelja u Britaniji i Italiji organizirao manji broj brodova koji su iz albanskih luka prevozili srpsku vojsku i izbjeglice s Krfa. Potom su vojnici bili upućeni do Bizerte i Soluna, a većina civilnih izbjeglica do Francuske. Božo Banac se nije nikada hvalio ovim organizacijskim podvigom. (Svako putovanje brodom ima svoju nemalu cijenu, pa je takav slučaj i s prijevozima i putovanjima koja ne mogu biti baš poklon jer se čak i oni odvijaju po pravilima tržišne ekonomije i eventualnih konjukturnih ratnih godina.) Ja sam to doznao nedavno iz knjige o radu profesora Seton-Watsona za vrijeme i poslije I. svjetskog rata koju su izdali njegovi sinovi i profesor dr. Ljubo Boban.

Božo Banac je bio iz patriotizma vezan za Jugoslavenski narodni odbor u Londonu za vrijeme rata, a i zbog svog osobnog prijateljstva s Franom Supilom, dr. Antom Trumbićem i Meštrovićem, a potom s članovima Srbima, te kao organizator financijske potpore Frano Supilotom Odboru.

Na kraju rata Božo Banac je bio član delegacije u Parizu za Versajski kongres. Tu je Trumbiću, tada već ministru vanjskih poslova novostvorene Kraljevine SHS, bio savjetnik za pitanja trgovačke mornarice. Jedan od zadataka Trumbića i 'naše' delegacije (Kraljevine SHS) bio je nagovoriti velike Saveznike da izvrše pritisak na Italiju kako bi vratila sve zarobljene austrougarske brodove, vlasništvo naših ljudi, koje su Talijani zaplijenili nakon okupacije Rijeke, Hrvatskog primorja i Dalmacije. Tu je delegacija SHS uspjela, ali je usprkos tome Boža Banca stajalo mnogo muke i novca da povrati zaplijenjene brodove Atlantske plovidbe - 'Ivo Račić'.

Godine 1919. Božo Banac i njegova žena pošli su u Rim da bi prisustvovali vjenčanju Račićevog sina Edija s Talijankom. Mnogobrojni članovi obje obitelji skupili su se za svadbu. Dan prije vjenčanja, umrli su od španjolske groznice: mladoženja Edi, njegova zaručnica, kapetan Ivo Račić i njegova kćerka, Marija Banac.

Kako je Bančev otac, Natalin, umro već prije, ostao je samo Božo Banac od uprave poduzeća, a od dioničara samo on i udovica kapetana Račića, gospođa Marija. Božo Banac se dogovorio s punicom da će on, naravno, potpuno upravljati poduzećem, a da će sve kapetanove dionice što ih je udovica naslijedila, gospođa Marija po svojoj smrti ostaviti jednoj novostvorenoj zakladi koja bi iz svojih sredstava uspostavila Pomorsku akademiju i neke druge dobrotvorne ustanove u Dubrovniku. Ali još prije toga, Božo Banac je u ime gospođe Račić i svoje, a u dogovoru s cavtatskom općinom, dao pregraditi kapelu Svetog Roka na cavtatskom groblju u mauzolej četiri člana obitelji Račić. Za izvođenje radova gospođa Račić i Božo Banac izabrali su njegovog prijatelja Meštrovića. Račićev mauzolej u Cavtatu je svakako jedno od najpoznatijih radova našeg velikoga umjetnika. Netom je izgradnja završena umrla je i gospođa Račić.

Lucidan um

Na potpuno iznenađenje Boža Banca, testament preminule udovice, dogovoren s Božom Bancem koji je osobno prisustvovao potpisivanju, umjesto odbora zaklade od tri člana pod predsjedništvom Boža Banca i umjesto punomoći zaklade da je Božo Banac predstavlja u brodarskom poduzeću, imenovan je drugi čovjek. Ne spominjem mu ovdje ime jer je Dubrovnik godinama bio pun glasina i sumnji o vještom krivotvorenju potpisa gospođe Račić na toj oporuci i o uništenju originalnog testamenta. Što je Božo Banac sam vjerovao nijesam nikada uspio ustanoviti. Tu se iskazao bistar i lucidan um Boža Banca i njegov smisao za brza i praktična odlučivanja. Taj dar opažao sam kod njega stalno, sve do njegove smrti; kako u velikim, tako i u malim stvarima. Odbacivao je sve savjete da kod suda pokuša dokazati očiglednu ništavnost ovog iznenađujućeg brodtestamenta. Jednostavno se dogovorio s tim iznenadnim upravnikom zaklade da će on osobno otkupiti sve dionice poduzeća koje su testamentom prispjele u ruke zaklade. U engleskim funtama plaćena je cijena za dionice na osnovi vrijednosti brodova i na osnovi knjiga poduzeća, potvrđena od nezavisnih britanskih stručnjaka. Isplatu je trebalo obaviti smjesta. Tu je Bancu pomogao poznati škotski brodograditelj Sir James Lithgow s kojim je Banac u Glasgowu svojedobno bio učio brodarske poslove, i opet, Royal Bank of Scotland. Upravniku zaklade ponuđen je jedan broj dionica kao dar, što je on primio. Daljnji historijat te zaklade i skandali koji su pratili zakladu nijesu dio moje autobiografije. Više-manje svaki stariji Dubrovčanin mogao bi zainteresiranim čitateljima stvar rasvijetliti.

Prije I. svjetskog rata brodovi Atlantske plovidbe (zapravo Slobodne plovidbe 'Ivo Račić', kasnije Atlantske plovidbe 'Ivo Račić') bavili su se uglavnom prijevozom ugljena u Italiju i u austrougarske (naše) luke, a iz Crnog mora, tj. iz Rusije i iz luka na ušću Dunava prevozili su žitarice u sjevernu Europu. Poslije rata, jer nakon revolucije u Rusiji nije više bilo žitarica za izvoz, brodovi su prešli na prijevoz ugljena do Brazila i Argentine, a u povratku su plovili napunjeni žitaricama iz Argentine.

Oštra konkurencija

U oštroj konkurenciji među brodovlasnicima, borba na burzi brodova i žitarica, Baltic Shipping Exchange u Londonu, sastojala se u tom da se na riječ sklapaju ugovori (charteri) i za svaki brod i za svaki teret pojedinačno. Kako telegrafske i telefonske veze s domovinama stranih brodovlasnika, većinom Grka, nijesu bile takve da bi mogle biti od pomoći trenutnim odlukama, svi su charteri usmeno ugovarani na parketu dvorane Baltic Shipping Exchange od strane predstavnika trgovaca žitaricama i brodovlasnika. Vremenom su se toj burzi priključili predstavnici trgovaca soli, šećera, raznih rudarskih sirovina i drugih 'rasutih' tereta; brodovlasnici su se pretvorili u 'brodare skitnice' - tramp shipowners. Poslovali su kao i šoferi taksija i bili pripravni ploviti svuda odakle bi se nadali naći neki teret za povratno putovanje.

Stoga nije čudo da je u Monte Carlu Božo Banac odbijao igrati rulet ili se kartati: 'Ja se dosta kockam svojom imovinom u mojoj kancelariji svakog dana doMonacošest sati uvečer!'.

Englezi na Baltic Shipping Exchange su uspjeli (do današnjeg dana) prevladati svojim trgovačkim stilom i ustaljenim načinom pregovaranja i zaključivanjem poslova. Često se npr. nakon dobivene riječi slalo brodove na vjeru na daleka putovanja, a da je samo potpisivanje ugovora (chartera) kao puka formalnost uslijedilo sedmicama kasnije. Da za trenutak skočim vremenski unaprijed - za sva desetljeća za kojih sam ja (Vane Ivanović) bio odlučujući faktor u brodarskom poduzeću potpisivanje formalnih ugovora ostavljao sam svojim činovnicima. Nijesam ih uopće vidio, a nakon potpisivanja ugovora o gradnji brodova njih nikada nijesam ni imao potrebe tražiti u kartoteci. U našoj praksi nikada nijesmo došli od dogovorene arbitraže od strane same ustanove Baltic Shipping Exchange, a da o sudskim procesima i ne govorimo. Ovaj način poslovanja usmeno i na riječ potpuno me je onesposobio za američke i kontinentalne europejske načine poslovanja i odnose s bankama što danas prevladavaju svijetom, a izvan brodarskih poslova i burze dionica (Stock Exchange), i u samoj Britaniji. Svuda sam smatran naivcem i budalom u vođenju poslova. Stoga se nijesam ni upuštao u druge poslove, ali sam bio dovoljno suvremen da svoga sina koji me je poslovno naslijedio prvo pošaljem na Pravni fakultet u Cambridgeu, a potom u poznati 'business colledge' Wharton u Philadelphiji.

Oko 1924. godine Božo Banac se odlučio za jedan novi vid poslovanja barem što se tiče jednog dijela brodova.

Otputovao je u Buenos Aires i Chile, te osobno potražio neke naše uspješne iseljenike. Nikola Mihanović iz sela Doli blizu Dubrovnika, dezertirao je (iselio se) i stigao u Argentinu kao četrnaestogodišnjak s jednog austrijskog broda još prošlog (XIX.) stoljeća. Vremenom, postao je vlasnik preko osamdeset lokalnih brodova. U Chileu je Božo Banac našao bogataša Paska Baburicu, podrijetlom s Koločepa, koji je bio organizirao rudarski rad i izvoz salitre iz Chilea. Baburičin mlađi ortak, Frano Petrinović podrijetlom s Brača, pomogao je Bancu nagovoriti Baburicu ne samo da otvori svoj ured u Londonu za prodaju salitre, nego da i zajedno s Mihanovićem osnuju svoju Jugoslavensko-američku plovidbu (Jugoslavensko-amerikansku plovidbu) pod 'našom' (jugoslavenskom, nesvačijom) zastavom u kojoj bi Božo Banac bio glavni direktor. Naši iseljenici iz Južne Amerike zaraženi američkim idejama imali su velebnije, da ne kažem više avanturističke, ideje o brodarstvu od Boža Banca. Pomoću kredita od strane Baburičinog londonskog ureda kupovani su za J.-A. plovidbu prvo poslovni, a potom građeni i novi brodovi, među njima 'Triglav' i 'Avala', tada najveći svjetski brodovi 'skitnice'. Ljeta 1929. Vane Ivanovićgodine nagovorili su Boža Banca da se izvrši fuzija između Atlantske plovidbe 'Ivo Račić', gdje je Božo Banac bio skoro apsolutni gospodar, i 'Jugoslavensko-američke plovidbe' (Jugoslavensko-amerikanske plovidbe). Tako je Božo Banac postao glavni upravitelj brodova novoga 'Jugoslavenskog Lloyda', daleko najvećeg brodarskog poduzeća u Jugoslaviji, ali kao manjinski dioničar novog društva s ogromnim dugom londonskoj filijali Baburice. Nekoliko dana prije formalnog stvaranja 'Jugoslavenskog Lloyda' 9. studenog 1929. godine, uslijedio je famozni krah burze u New Yorku koji su slijedile i druge burze u svijetu. U nastaloj panici svjetskih razmjera, propadale su banke, s nebodera na Wall Streetu bacali su se direktori i vlasnici financijskih ustanova. Ubrzo je promet morem desetkovan.

Božo Banac se našao glavnim direktorom brodarskog poduzeća od nekih 18 brodova (još dva u gradnji) bez posla. Brodovi su vezani, svaki sa samo jednim paziteljem u dubljoj splitskoj luci. Slika besposlenih i naoko napuštenih brodova pred Kaštelima opetovana je po cijelom svijetu.

Naravno da su oni koji su najviše trpjeli bili naši pomorci. Uglavnom su naše posade bile sastavljene od jadranskih ribara, otočana, ili ljudi iz dalmatinske unutrašnjosti. Ostajali su na brodu najviše dvije godine i vraćali se svom poslu s ušteđevinom kojom su mogli popraviti uvjete svoga normalnog života. Ali oficiri palube i stroja bili su profesionalci i za njih je svjetska kriza bila porazna. Doduše i za te profesionalce kao i za ostale članove posada, kasnije je uvedeno socijalno osiguranje kao i sistem kolektivnih ugovora između brodovlasničke organizacije i sindikata. Uvjeti na našim brodovima tada se nijesu mogli usporediti recimo s britanskim uvjetima za Britance (o Kinezima, Malajcima i Indijcima na britanskim brodovima u to doba ne bih želio uopće govoriti). Tako je trebalo čekati do travnja 1941. kada je ratni jugoslavenski brodarski odbor pod mojim predsjedništvom (Vane Ivanovića) u New Yorku dogovorio prvi moderni kolektivni ugovor sa sindikatima za ratno doba, na osnovi kojega je stvoren tzv. pool - (rezervna grupa) pomoraca svih kategorija s punom plaćom u dolarima, bez obzira da li su zaposleni ili ne, s posebnim plaćama za razne ratne zone. To je ratno doba bilo jedini put što ja znam da su plaće bile više, a prinadležnosti šire na jugoslavenskim brodovima, nego na britanskim.

Moj udio u brodarstvu pod upravom Bože Banca počeo je vrlo rano 1926. godine. Naravno, početak je bio najskromniji. Od svoje trinaeste godine polovicu svakog školskog dopusta provodio sam u uredu cijeloga radnog dana ili sam s inspektorom posjećivao brodove u britanskim i sjevernoeuropskim lukama. Prvo sam lijepio marke na kuverte, a potom učio tipkati na stroju. Radio sam i u uredima naših agenata za osiguravanje brodova, a kasnije i bio na moru više mjeseci. Božo Banac mi je poklanjao brodposebnu pažnju i nadzirao svaki moj zadatak. Naučio me je već prvoga dana kako se raspodjeljuje tekst na pismima, kako se prave kopije i gdje se pohranjuju. Prva pisma koja sam osobno tipkao bila su rezultat koji puta do dvadeset pokušaja u kojima je Božo Banac naišao na najmanje greške. Najveća dobit svega ovoga za mene bila je što sam rano naučio biti precizan u svojim poslovima i što sam još kao dječak upoznao naše kapetane, oficire i momčadi kao i naše agente po lukama, vlasnike remorkera, upravitelje i radništvo brodogradilišta.

Iako nije nikada nikome rečeno da me se pripravlja za nekakvog menadžera, obično su se svi ponašali kao prema nekakvom vjerojatnom budućem šefu poduzeća. Kako sam ranije napisao u ovoj knjizi, od majke sam naučio da nikada i nigdje ne uzimam svoj položaj kao nešto trajnije od trenutne blagotvorne situacije, niti da išta u životu uzimam zdravo za gotovo. Tako bih mogao kazati da nijesam nikada ni izbliza bio 'pokvaren dečko'. I to osobito zato, jer smo mi djeca često slušali od Boža Banca o 'najrazmaženijem i najpokvarenijem' mladom čovjeku na svijetu - Radi Pašiću, sinu jedincu Nikole Pašića. Postao sam ambiciozan da protivno uzoru Rade Pašića od sebe stvorim zenit uzornog mladića. (Ne ja (Vane Ivanović), nego sin Rade Pašića, Nikola, u stvari postao je baš uzoran čovjek i gentleman. Od njegove rane mladosti bio je moj prisni prijatelj i takvim ostao do današnjeg dana kroz više od šezdeset godina).

Za vrijeme najtežih godina svjetske krize bio sam na sveučilištu u Cambridgeu. Bio sam silom prilika stalno ubrajan među najsiromašnije studente. Živio sam sve vrijeme u paradoksalnoj situaciji među Englezima gdje još uvijek prevladava, u društvenom smislu i u odnosima među pojedincima, jedan nedefinirani i dosta neodređeni klasni sistem. Na osnovi 'elitne škole' koju sam posjećivao prije sveučilišta, a svi smo studenti znali za gimnazijsku prošlost svakoga drugog, smatran sam kao član te elite. Način izgovora jezika, laka i ležerna upotreba pomodnih fraza, pa i samo osobno držanje u društvu odavalo je to podrijetlo elitnih škola. Ali, kako nijesam trpio klasične studentske pijanke i bavljenje i nastupanje studenata u grupama, pa i iz ozbiljnog shvaćanja svoje sportske karijere, nijesam sudjelovao u dnevnom životu 'elitnih' krugova. A naravno i zato jer nijesam imao dovoljno novaca za takav život. Međutim, kolege koji su došli u Cambridge iz 'neelitnih' gimnazija i koji su mahom bili na toj relativno skupoj univerzi samo zahvaljujući stipendijama, nijesu me primali u njihovo stalno društvo iz svojih vlastitih antisnobovskih nazora (naravno, i to nije bilo ništa drugo nego jedna vrsta snobizma - tobože 'nas intelektualaca'). Tako sam upao između te dvije klase i to ne po činjenici da sam bio stranac nego baš zato jer sam na osnovi njihovih mjerila i za jednu i za drugu grupaciju imao stanovite njima prepoznatljive različitosti. Naučio sam da se pomirim sa situacijom, te da u Engleskoj budem smatran specijalnim tipom cambridge, kasnije nazvanim 'outsider'. Onaj koji na neki neodređeni način stalno biva ostavljen s onu stranu prave intimnosti s drugim, ali donekle i svojom odlukom.

Shvaćanje tog stanja mnogo mi je pomoglo kasnije za održati svoju ravnotežu i specifičnu individualnost za vrijeme političke emigracije. Nijesam se trudio, kao mnogi kontinentalni Europejci da postanem što prije i što temeljitije 'pravi Englez'. To, u stvari, nije nikada ni moguće. Često sam sa sažaljenjem promatrao prezir Engleza prema ex-strancima kad bi se ovi uzaludno trudili da pred Englezima budu 'Englezi'. Ali moje očigledno drukčije držanje s Englezima, iz kojega se razabiralo da ja inzistiram da se među njima nalazim samo kao trenutni gost koji je ostao ono što jest - Jugoslaven koji živi među njima radi svog političkog stava i osnovnih životnih načela, Engleze je podsjećalo na njihovo vlastito i dobro poznato držanje izvan svoje zemlje. Nijesam, ustalom, nikada ni krio da se svih tih godina nalazim među Englezima baš kao posljedica njihove katastrofalne politike prema 'našim' narodima i zemlji (ex-SFRJ) za vrijeme prošloga (II. svjetskog) rata. Ovakav moj stav je uočen i poštovan, pa sam uživao među Englezima položaj sasvim drukčiji od 'normalnih' stranaca.

Naravna stvar, znao sam da ću po svom povratku u domovinu jednog dana morati računati s tim da će me nakon više od pedeset godina odsustva i tamo opet smatrati nekom vrstom 'outsidera'. U ovom slučaju - jedan 'naš' koji nakon toliko godina ne može biti sasvim 'naš'. Utoliko prije što se vraćam kući kao Jugoslaven - kategorija koja je nestala ili više nije u modi. (Od Vardara pa do Triglava, veliki se politički lupanarij odigrava.)

Nakon diplomiranja 1933. godine odslužio sam tokom devet mjeseci vojni rok u Konjičkoj školi u Zemunu. Čega se najviše sjećam jest da između tih 85 đaka konjanika iz cijele Jugoslavije nije nikada došlo ni do jednog neugodnog incidenta s obzirom da smo bili različitih narodnosti. Naprotiv, jednom je prilikom narednik eskadrona javio da će sutradan katolici imati slobodno za ići u grad iz kasarne na ispovijed i pričest, a da će ostatak dana moći provesti slobodno izvan kasarne. 'Neka se jave katolici koji žele ići na ispovijed i pričest', viknu narednik. Svi Srbi do jednoga i jedini musliman među nama dignuše ruke i tako pođe cijeli eskadron sutradan preko Save u Beograd.

Kako je privredna kriza još trajala, u lipnju 1934. godine Božo Banac me pošalje u trepčanski rudnik na Kosovu da bih tamo stekao znanje o radu i poslovnim vezama za britansko poduzeće, Trepča. Bio je pao u tešku depresiju i smatrao je da ne bih smio vezati moju budućnost za brodarski rad za koji kao da tada nije bilo perspektive i da bih među Trepčinim Britancima mogao steći dosta vezaPrištinada tu, ili u njihovoj londonskoj centrali, nađem pogodno mjesto. Kancelarije Trepče, kuće oženjenih engleskih inženjera kao i klub neženja bili su ispod Zvečana. Svakoga sam dana prelazio Sitnicu i iz daljine gledao na Kosovo polje i zamišljao da vidim šatore i srpsku vojsku kako se prije bitke pričešćuje ispred Samodreže crkve i na većem odstojanju turske šatore i posebno onaj sultanov u kojemu će Miloš Obilić ubiti Murata. (Kosovom polju, kosovskoj bitki i sindromu Kraljevića Marka vidi: Ivo Rendić Miočević, Zlo velike jetre, Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba, Književni krug, Split, 1996, str. 87, 126-127, 139, 149-150, 159, 220, 280-281.) U takvom raspoloženju nijesam u Kosovskoj Mitrovici, pa ni u rudniku ozbiljno shvatio da tu ima Albanaca. (To je očiti prijevid jer su i tada Albanci činili većinsko stanovništvo. Vidi: Stanko Žuljić, Kritički osvrt na neke zaključke i poruke J. Cvijića u njegovim antropogeografskim istraživanjima, u knjizi: Izvori velikosrpske agresije, August Cesarec - Školska knjiga, Zagreb, 1991, str. 352-358.) Njih je ionako tada bilo mnogo manje nego sada (upravo suprotno!), a sreo sam samo jednoga i to vrlo otmjenog trgovca Ibrahima Devu. Sjedio je u dnu svoje trgovine i kada bih mu došao s Britancima primao nas je dostojanstveno i nudio kavom kao što to i doliči čovjeku iz obitelji koja ima jednog sina na studiju u Parizu, drugog u Njemačkoj, a trećeg u Kairu.

Bio sam ispod Zvečana kada je kralj Aleksandar ubijen u Marseilleu. Pomogao sam nekima kada su izvjesili crnu zastavu na vrh Zvečana. (Tko zna je li pružena pomoć i za ijednu zastavu za ubojstvo Stjepana Radića!)

Po završetku moga šestomjesečnog boravka na Kosovu nijesam uslijed dugog dnevnog rada u raznim odjeljenjima, u flotacijskom mlinu uz Sitnicu, u rudniku na Starom trgu, pa i na Kopaoniku i kod Zletova, mnogo naučio o životu naroda na Kosovu. Nijesam npr. nikada stigao posjetiti obližnje manastire, pa ni Patrijaršiju, a za albanske kulturne spomenike na Kosovu nijesam ni čuo. (Problem obzora i svjetonazora pojedinca je u tome što se od šume albanskog naroda i kulturne tradicije na Kosovu ne vidi da zapravo svaki pojedini pripadnik tog dičnog naroda predstavlja spomenik ljudskog roda. Ljudi su u specifičnom obličju neponovljive i unikatne jedinke, kao uostalom i druga živa bića.] Jedino za što sam pored rada imao vremena bilo je da na jednom polju uz Sitnicu treniram trčanje prepona za Balkanijadu u Zagrebu, kolovoza 1934. Tu mi je mnogo pomogao britanski inženjer Bill Bailey s kojim sam se osobito sprijateljio nakon što sam mu izbavio šestomjesečnog sina iz požara njegove kuće. On mi je dao izgraditi prepone za trening i tako pomogao osvojiti dva druga mjesta na Balkanskim igrama. Kasnije, Bill Bailey bio je britanski pukovnik i kao glavni ratni britanski delegat proveo je kod Draže Mihailovića s njegovom gerilom više od godinu dana. [Možda bi jedan gospar iz Dubrovnika rekao da se radilo o bradatoj 'ergeli'. Sjećam se kada su pričali da su nakon oslobađanja Crnog blizu Zadra u Domovinskom ratu u bunkeru koji nije imao komunikaciju s vanjskim svijetom zarobljeni bradati četnici koji su vršili veliku potrebu tik do njih samih i tako stvorili smrdljivu gomilu za memorandumsko pamćenje.)

O Božiću 1934. godine moj je pripravnički staž u Trepči završen. Siječnja 1935. godine poslao me je Božo Banac u Southampton, u Engleskoj, kako bih nadgledao radove oko moderniziranja jednoga starog britanskog putničkog broda koji je bio već četiri godine u raspremi uslijed privredne krize. Po završetku rada, brod koji je nazvan 'Princeza Olga' ('Princesa Olga') upućen je u Draža MihailovićJugoslaviju.

Tridesete godine

Nakon odsluženja dvomjesečne vojne vježbe u konjici u Zagrebu i Karlovcu, upućen sam jeseni 1935. godine u Buenos Aires ukrcavši se na parobrod 'Marija Račić' kao putnik-učenik. Dolaskom u ured Jugoslavenskog Lloyda u Argentini ozbiljno je počela moja karijera u brodarstvu. Ne računajući na prekid službe u britanskoj vojsci za vrijeme [II. svjetskog] rata, trajala je pune 33 godine. Kažem, ozbiljno počela, jer od tada sam bio plaćen. Stalno sam i nadalje učio, ali formalno nijesam više bio učenik.

Jugoslavenski Lloyd je imao vlastitu agenciju u Buenos Airesu, a lokalne agencije od Montevidea u Urugvaju, te uz rijeku Parana sve do San Nicolasa; niz obalu Atlantika južno do Nococheae. Kako je Lloydova agencija bila jedina naša ustanova na tim prostorima, ona je služila i brodovima drugih naših brodovlasnika, poglavito Dubrovačke plovidbe. S vremena na vrijeme obavljao sam sve poslove jedne pomorske agencije, a posljednjih šest mjeseci, tokom odsustva šefa, kapetana Nika Dabinovića, bio sam i šef te agencije. U te dvije godine rada ne sjećam se niti jedne subote, nedjelje ni blagdana da nijesam proveo barem dva sata na radu. Promet brodova i rad na kopnu u vezi s njime ne poznaje određeno radno vrijeme za kancelarijsko osoblje. Prekovremeni rad isplaćivan je samo drugima - posadama brodova, lučkim radnicima i funkcionerima, ali to nije vrijedilo za nas u agenciji. (Što je donekle i razumljivo jer se pomorci 'tope'/'utapaju' na moru - more im jednostavno guta vrijeme - pa je red da se netko u istoj tvrtki na kopnu barem donekle 'topi' u papirima, iako su to neusporedivi poslovi.) Kako sam uvečer često izlazio sa svojim novim argentinskim prijateljima, to se ne sjećam da sam u Buenos Airesu uopće spavao. Čak i jedna nevina večer pozivanja mlade djevojke u kino na zadnju predstavu i odvođenja kući odmah poslije, te opraštanja pred kućnim vratima strogo pažene Argentinke, značilo je doći do svoga kreveta najranije u 2.30 sati ujutro. Da bih stigao u ured ili u luku na vrijeme za početak rada u 8 sati valjalo je buditi se u 6.30 ujutro. (Sjećam se da mi je jedan prijatelj pričao da je tijekom ljetnih mjeseci noću često zaredom boravio u nekad čuvenom discu u dubrovačkim Lazaretima do sitnih jutarnjih sati, a onda je nakon kratkog spavanja trebalo stići na posao u DTS u 07.00 h.)

Imao sam tako prilike osobno upoznati više-manje sve kapetane, oficire palube i stroja i sve posade Jugoslavenskog Lloyda i drugih naših poduzeća. Uz praksu koju sam imao steći radeći u agenciji to je uostalom i bila ideja vodilja Boža Banca.

Za vrijeme moga boravka u Buenos Airesu, ArgentinaBožo Banac je kupio dionice Jugoslavenskog Lloyda od argentinskih financijera, don Nicolasa Mihanovicha, a u isto vrijeme svjetska pomorska kriza napokon je počela jenjavati.

U samom našem poslu najinteresantniji detalj za mene bila je potpuno neizbježna korupcija Argentinaca s kojima smo imali posla. Sve su luke i lučki uređaji bili u državnim rukama. Kako je državno činovništvo bilo mizerno plaćeno, rad državnih činovnika smatran je jednostavno kao 'usluga' našoj agenciji. Te su usluge imale prešutno utvrđene tarife. Ako je npr. za nas bilo važno završiti ukrcaj broda do pet sati poslije podne petkom da brod ne bi čekao u luci do ponedjeljka, valjalo je već petkom izjutra plaćati prekovremeni rad lučkih radnika i 'usluge' državnih inspektora koji bi posvjedočili da brod nije prekrcan; drugih činovnika da brod ima kompletnu posadu; da remorkeri budu pripravni; da su teretnice u redu potpisane, itd, itd. Naravna stvar da je sve to u petak poslijepodne bilo skuplje nego, recimo, u srijedu. Sredinom tjedna mitom bismo otpremili brod na putovanje dan ranije, ali u petak mitom dobili bismo najmanje dva i pol dana dragocjenog brodskog vremena.

Na taj način, država Argentina otvoreno je priznavala da je to efikasniji način ubiranja poreza od običnoga. Ali stranci također koriste državi nadoknađujući male argentinske plaće dok primatelji specijalnih nagrada ne plaćaju porez na ovaj njihov 'tajni' dodatak. Vukovi su bili siti, a koze su dulje živjele. Stranac, poslovni čovjek koji se privremeno nalazi u Argentini, nema ni pobude, a ni prava da lokalnim ljudima drži prodike ili očitava lekcije. On vrši svoj posao. Pustivši (dakle) moral na stranu, ovo je, sve u svemu, najefikasniji sistem praktičnog poslovanja s državnim ustanovama. U drugim zemljama gdje se neke ljude može podmititi, a druge nikako, uvijek ima nepremostivih i delikatnih problema kada se želi nešto brzo i efikasno riješiti. A na zemlje sasvim bez korupcije, s djevičansko čestitim činovništvom, još nijesam naišao.

Lipnja 1937. godine Božo Banac je opet uspio dobiti financijsku pomoć Royal Bank of Scotland. Tako je Jugoslavenski Lloyd uspio otplatiti teški stari dug Baburičinoj firmi. (Zastanimo malo ovdje i konstatirajmo: uspješne tvrtke posluju kao i države - 'slobodozidajućim' vezama, zaduženjima i kreditima, samo što države mogu relativno duže tako 'poslovati', dok ponekad imaju prstiće i u uništavanju tvrtki.) Božo Banac je ponovno otvorio vlastiti ured pri Baltic Shipping Exchange u Londonu, a ja (Vane Ivanović) sam s 24 godine postao njegov glavni direktor.

Te je godine konačno završio dugi i teški period Churchilsvjetske i brodarske krize. Božo Banac je uspio u ime Lloyda kupiti Prekomorsku plovidbu sa Sušaka i kontrolni interes u Jadranskoj plovidbi, također sa Sušaka, koja je posjedovala 55 brodova što su plovili duž naše obale i služili našim jadranskim otocima.

Tada mi je postalo sasvim jasno da će brodarstvo ostati mojim zanatom. Nijesam, međutim, imao nikakve ideje kako i kada, pa uopće i da li ću se jednog dana dovinuti do položaja glavnog direktora.

Proljeća 1940. godine Božo Banac je zatočen u okupiranoj Francuskoj. Uslijed ratnih prilika uredi Jugoslavenskog Lloyda u Jugoslaviji su ionako bili izolirani od naših brodova izvan Jadrana i u svijetu gdje su oceani i mora već odavno bili dobrano pod kontrolom Velike Britanije. Našao sam se odjednom na mjestu gdje sam postao odlučujući faktor svih naših brodarskih i financijskih operacija i to u svojoj 28 godini. Churchill je jednom prilikom rekao da nije postao prvi ministar Njegovog Britanskog Veličanstva kralja i cara Indije da bi predsjedavao nad likvidacijom Britanskog Carstva. Ja sam, međutim, u Jugoslavenskom Lloydu, poradi rata i posljedica rata, postao prvi ministar gospara Boža Banca da bih predsjedavao likvidacijom i potpunim nestankom njegovog carstva - Jugoslavenskog Lloyda i njemu pridruženih poduzeća. U stvari, nešto otprilike slično dogodilo se i Churchillu unatoč njegovih hrabrih riječi."

Tekst: Vane Ivanović
(Popratio objašnjenjima i komentarima: Đivo Bašić)

 

Uto, 30-11-2021, 19:43:26

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.