Je li kroatistici potreban naziv ‒ hrvatski književni jezik?

Osobno mnijenje

P ročitali smo na portalu misao.hr da hrvatski standardni jezik „nema više potrebe za uporabom njegove istoznačnice 'hrvatski književni jezik' koja je imala svoju svrhu u olovnim vremenima i predstavljala je naziv za hrvatski standarni jezik s nešto blažim tretmanom u totalitarnoj SFRJ“ i da je Vijeće za hrvatski jezik zaključilo da „pojam i naziv 'hrvatski književni jezik' pokriva upravo ono što i zbir sastavnica te sintagme kaže tj. jezik hrvatske književnosti na hrvatskom jeziku (ne zaboravimo, drugi jezik hrvatske književnosti je latinski), a opseg toga književnoga jezika širi je od standardnoga jer uključuje književnost u svim varijetetima izvan standardnoga, ali i standardni ako se koji autor odluči pisati svoja djela koristeći samo hrvatski standardni jezik.“ (v. OVDJE). No što ćemo u tom slučaju sa Zakonom o hrvtaskom jeziku, treba li onda mijenjati članak 2.?

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2024_02_14_252.html

Prema Zakonu o hrvatskom jeziku pojmovi hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik istoznačni su s razlikom na povijesnojezičnoj tradiciji. Na službenim mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik u rubrici O hrvatskome jeziku čitamo: „Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati“ (v. OVDJE). U kroatistici postoji i nekoliko drugih mnijenja, primjerice: „Hrvatski književni jezik funkcionalni je stil hrvatskoga standardnog jezika” (v. OVDJE). Prema prof. Branki Tafri hrvatski književni jezik treba razlikovati od hrvatskoga standardnoga jezika, a  ti nazivi i pojmovi nisu istoznačni. Književni jezik, prema Tafri, nadregionalni je kulturni idiom koji nije propisan za jezičnu porabu i neobilježen općom obveznosti. Njegova je norma neuravnotežena jer polazi od uzusa, a uzus se ipak razlikuje od kodificirane norme u standardnom jeziku. S druge pak strane, standardni jezik također je naddijalektni idiom, ali za razliku od hrvatskoga književnoga jezika u većoj mjeri normiran i kodificiran. On je sredstvo polifunkcionalne javne komunikacije svih društvenih slojeva u jezičnoj zajednici. Prema tomu, on je obvezatan, prestižan, proširen i neutralan u odnosu na druge idiome hrvatskoga jezika. Polazeći od toga Tafra smatra da su u jezikoslovnoj kroatistici potrebna dva naziva: hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik (potanko v.: Tafra, Branka. 2010. Sedamnaesto stoljeće ‒ predstandardizacijsko ili standardizacijsko razdoblje hrvatskoga jezika. Zbornik o Rafaelu Levakoviću: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa „Fra Rafael Levaković“, Šibenik ‒ Skradin ‒ Visovac, 14. ‒ 16. svibnja 2009. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 85.-101.). Uzgred budi rečeno da ako latinski jezik ulazi u jezik hrvatske književnosti, onda i hrvatskostaroslavenski jezik na glagoljici i ćirilici isto ulazi u jezik hrvatske književnosti, a u zadnje vrijeme sve češće i engleski. Uopće nije jasno što ćemo s gradišćanskohrvatskim književnim jezikom (nije standardni) i što s kajkavskim književnim jezikom u povijesti kroatistike. U projektu Struna imamo u povijesnom značenju: čakavski hrvatski književni jezik, kajkavski hrvatski književni jezik, štokavski hrvatski književni jezik (v. OVDJE).

I R. Katičić i D. Brozović jasno su razlikovali književni i standardni jezik te rabili naziv – hrvatski književni jezik. Razlikuje književni i standardni jezik i poznati njemački slavist i kroatist L. Auburger u knjizi Hrvatski jezik i serbokroatizam (Rijeka, 2009.). I S. Babić rabio je naziv hrvatski književni jezik, ali za njega su nazivi hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik bili istoznačnice. A što ćemo s prijašnjim znanstvenim radovima gdje rabimo naziv – hrvatski književni jezik, trebaju li i oni otići u povijesnu ropotarnicu? Književni se jezik danas kao naziv upotrebljava u mnogim državama.

Prema riječima predsjednika Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika i istodobno člana Vijeća za hrvatski jezik, akademika Mislava Ježića, svi su nazivi i pojmovi (hrvatski jezik, hrvatski standardni jezik i hrvatski književni jezik) potrebni: „'Književni jezik' dobar je obuhvatan nazivak za (hrvatski) jezik u svim svojim književnim registrima i stilizacijama (od kojih je 'standardni jezik' samo dio, a i narječne su stilizacije samo njegovi vidovi). Civilizacija traži ‘standardni’ ili ‘normirani’ jezik, a kultura traži ‘književni jezik’. Ono što nije ‘normirano’ u standardnom jeziku, tj. nije neutralno, ima ‘stilističku vrijednost’ u književnom jeziku: nije odbačeno, ali mora imati svoje mjesto i razlog kada se rabi. Razumijevanje toga mjesta zovemo jezičnom kulturom. Standardni je jezik obavijestan, a književni je bogat i izražajan” (Ježić, Mislav. 2024. Polazišta za strategiju razvoja hrvatskoga jezika i buduću hrvatsku jezičnu politiku. Znanstveno-stručni skup; Budućnost hrvatske jezične politike).

Ako možda ne postoji suglasje u bitnim pitanjima jezikoslovne kroatistike, u našem slučaju prema nazivima i pojmovima što je književni jezik, a što je standardni i jesu li njihovi nazivi istoznačni ili se razlikuju, onda treba čuti i drugo mnijenje jezikoslovnih ustanova ili strukovnjaka u području sociolingvistike, teorije i povijesti hrvatskoga jezika. U slučaju razilaženja potreban je konsenzus uza znanstveno obrazloženje jedne i druge strane. Treba li baš naziv hrvatski književni jezik povezivati s prošlosti i brisati ga? Mnogo je lakše rušiti nego graditi mostove koji razvijaju i spajaju tradicije u kroatistici. Jezikoslovcu pa i kroatistu u mnogim slučajevima ne treba politika da bi znanstveno promišljao o jeziku. Unatoč prethodnim nepovoljnim političkoideološkim prilikama hrvatski je jezik postojao, postoji i opstoji bez obzira na izvanjezične i unatarnjojezične čimbenike njegova razvitka u prošlosti, današnjosti i budućnosti.

Artur Bagdasarov