Treba li se bojati jezičnoga zakona i vlastitoga jezika?

Ovih je dana jedna skupina ljudi upućenih u pitanja jezika izišla sa zajedničkom izjavom nakon djelomice usklađenoga jezičnoga zakona, dobro znajući o koliko je osjetljivoj materiji riječ. Upravni odbor Hrvatskoga društva pisaca (HDP) oglasio se, naime, 9. kolovoza ove godine svojim odgovorom ili protuučinkom na prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku u kojem traže njegovo povlačenje iz procedure usvajanja u Hrvatskom saboru (v. OVDJE). Pokušat ćemo navesti nekoliko komentara na tekst njihove izjave.

1. „Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku predstavljen je nakon dugotrajne razrade od strane peteročlane radne grupe iz Matice hrvatske, koja ni u jednom trenutku priprema nije kontaktirala Hrvatsko društvo pisaca (a vjerojatno ni ostale strukovne udruge pisaca). Takav potez, s obzirom na stvarnost u kojoj je jasno da su upravo pisci oni koji stvaraju i čuvaju jezik – možemo protumačiti samo kao namjerno zaobilaženje onih koji bi na tu temu prvi trebali progovarati.“

– Ponajprije treba reći da je hrvatski narod tvorac i čuvar hrvatskoga jezika, dakle, ne samo njegovi spisatelji, a njegovu kulturnu, povijesnu, duhovnu pisanu baštinu zakonodavno čuvaju propisnici, uključujući Ustav i jezični zakon.  

2. „Pored već postojećeg Instituta za hrvatski jezik i Odbora za normu hrvatskog standardnog jezika HAZU-a – ne vidimo potrebu za osnivanjem novog Vijeća za hrvatski jezik kakvo predlaže ovaj Zakon, a indikativno je i kako se u predloženom Vijeću ne pronalazi mjesto za pisce. To je još jedno ignoriranje onih koji od jezika i za jezik žive.”

– Osim Instituta za hrvatski jezik i Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU postoji i mnoštvo drugih znanstvenih, istraživačkih, pedagoških ustanova te društvenih udruga koje se bave hrvatskim jezikom. Što se tiče Vijeća za jezik, treba ga vjerojatno precizirati jer se zadaće Vijeća i Odbora podudaraju; osim toga, obično se u zakonu propisuje ono što već postoji, a ne ono što bi moglo postojati.

3. „Razlog za zaobilaženje možda leži u shvaćanju predlagača da bi se pisci zdušno usprotivili bespotrebnom ograničavanju i uokvirivanju jezika, kakvo se ovakvim zakonom može dogoditi.

Razumijemo dugogodišnju težnju MH da pronađe adekvatni odgovor na srpski Zakon o jeziku, vodeći se idejom da je kopiranje bizarnog dokumenta bolje od nemanja bizarnog dokumenta, ali nama se, kao stvarateljima djela na našem bogatom jeziku, takvo konkuriranje čini besmislenim.”

– Mnoge zemlje Europske unije i ne samo Europske unije imaju jezični zakon: Belgija, Estonija, Francuska, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Ukrajina i dr. Zašto se spominje samo susjedna zemlja, kao da nema drugih zemalja i primjera u svijetu?!  

4. „Predloženim se Zakonom pokušava ograničiti upotreba hrvatskog jezika koji je povijesno bio propulzivan i otvoren te propisati da sve javne obavijesti i promidžbene poruke moraju biti na hrvatskom jeziku, da nazivi ustanova, proizvoda, sportskih i kulturnih objekata i priredbi te mnogih drugih manifestacija moraju biti na hrvatskom jeziku – a to je poprilično sklizak teren, imajući u vidu da bi s jedne strane nazivi poput Fitness centra XX ili Vaterpolo kluba XX postali neprikladni, dok s druge strane svjedočimo neprihvatljivo niskoj razini korištenja hrvatskog jezika naših vodećih političara i medija.“

– Na koji će se način ograničiti poraba hrvatskoga jezika u jezičnom zakonu: ropstvom, okupacijom, gubljenjem potpune neovisnosti ili dolaskom totalitarizma? Ako je riječ npr. o imenima državnih ustanova, poduzeća, tvornica, zračnih luka i sl., naravno da moraju poštovati Ustav Republike Hrvatske i jezični zakon, pa i etnolingvokulturne tradicije hrvatskoga naroda. Na kojem bi to jeziku moralo biti, na nekom tuđem?

5. „Mišljenja smo da uvođenje brojnih lektorskih službi u javnopravna i tijela državne vlasti, a naročito outsourcing agencija koje će niknuti iz redova rodbine, tazbine i partijskih prijatelja, ne samo da znači još jedan ogroman trošak na teret građana i otvaranje prostora korupciji, nego i dodatno usporavanje ionako tromog birokratskog sistema.“

– Lektorske službe ima većina država u svijetu, a poglavito u državnim ustanovama i službenim glasilima. Njihova je zadaća lektura tekstova prema pravilima i normama standardnoga jezika i ništa više. Pisao sam npr. da bi trebalo razmisliti i o ustanovljenju ureda za hrvatski jezik pri Vladi RH, a pri Hrvatskom saboru lektorske službe koja bi pratila jezično oblikovanje novih zakona i izmjena zakona koje Vlada predlaže, a Sabor usvaja. Lektori pri tom moraju biti podčinjeni samo jezičnim zakonitostima vlastitoga jezika, a ne bilo kojoj ideologiji.  

6. „Cijela priča o Zakonu ima izraženu politički desno-konzervativnu intonaciju, pri čemu bi skupina upravo tako orijentiranih ljudi propisivala kako govoriti i pisati te davala jezične savjete koji bi u konačnici bili samo štetni. U insistiranju na armiji pravovjernih lektora koji trebaju ispravljati javnu upotrebu jezika, izgleda da je jedini cilj njegovo čišćenje od „srbizama“.

Jezici redovito razmjenjuju riječi, pa strane riječi već stoljećima ulaze i u naš jezik. Zbog njih on nije nimalo manje naš i one sigurno nisu ugrozile naš jezični ili nacionalni identitet.

Iako se u prijedlogu ističe da se neće dirati u slobodu književnoumjetničkog izražavanja ili u privatni govor, stalna kontrola i pritisak od strane zamišljenog Vijeća – proizvodila bi strah i jako brzo dovela do autocenzure. Takav perfidni oblik kontrole i ograničavanja jezične kreativnosti nije prihvatljiv.”

– Ako tekst jezičnoga zakona, prema Upravnomu odboru HDP-a, izražava „politički desno-konzervativnu intonaciju“, onda vjerojatno postoji i tekst koji izražava lijevo-liberalnu ideologiju? Kako je jedna ideologija i motiviranost u jeziku bolja ili loša od druge? Jezik ne treba ideologizirati, on pripada narodu, a ne „desničarima“ ili „ljevičarima“.

Treba također naglasiti da se Zakon ne bavi posuđenicama iz drugih jezika. Ispada da od novoga još neusvojenoga jezičnoga zakona neki pojedinci ili skupine bježe kao vrag od tamjana. Školovan čovjek obično ne izražava toliko zabrinutosti zbog vlastitoga jezika ako poštuje njegove norme i pravila. Književnoumjetničko stvaralaštvo nitko još nije ukinuo i najvjerojatnije ne će ukinuti.

U jezičnom zakonu nitko ne zabranjuje piscima u književnim djelima izražavati svoj književnoumjetnički stil. U opisu neke sredine ili vremena pisci su i prije slobodno rabili, a moći će, naravno, i u budućnosti rabiti lokalne, područne, dijalektne, povijesne, zastarjele ili čak tuđe riječi. Autor je gospodar svojega književnoga djela.

7. „Izražavamo čvrsto protivljenje jezičnoj politici zasnovanoj na ideologiji podjela i ograničavanja, jer bi dovela do zatvaranja hrvatskog jezika prema drugim, potpuno razumljivim jezicima iz susjedstva, a time i prema društvima s kojima u velikoj mjeri dijelimo život.“

– Namjesto čvrstoga protivljenja jezičnomu zakonu bilo bi vjerojatno dobro da što više kroatista, pravnika i uopće zainteresiranih osoba sudjeluje u javnoj raspravi i pokuša ga popraviti ili što dodati gdje je potrebno, učiniti ga što boljim i na kraju ipak usvojiti, a ne stvarati moguće dodatne razmirice.

Na koncu ovoga napisa htio bih ponovno naglasiti ono što sam, na jednak ili sličan način, već nekoliko puta pisao o jezičnom zakonu u Hrvatskoj. Prema našoj prosudbi, uz pomoć jezičnoga zakona i drugih pravnih akata Hrvatska će ojačati i učvrstiti položaj hrvatskoga jezika u Europskoj uniji i nastaviti promicati vlastitu etnolingvokulturu u iseljeništvu. Skrb o službenoj porabi bilo kojega jezika stalna je potreba koja zahtijeva sustavan, trajan i ciljan proces. Uz pomoć jezičnih zakona i drugih normativnih pravnih akata Republika Hrvatska učvršćuje i položaj vlastitoga standardnoga književnoga jezika u uvjetima globalnih političkih i kulturnih promjena. Temelj je jedinstva hrvatske države svakako i državotvorni hrvatski jezik koji mora biti zaštićen i zakonom.

Artur Bagdasarov

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.