Ukratko o Armenskoj katoličkoj Crkvi u Iranu

Još je od davnih vremena iranske vladarske dinastije Ahemenida (705. (?) – 330. pr. Kr.) politička sudbina Armenije tijesno povezana s Iranom, kada je ona potpuno ili djelomice ulazila u njegov sastav. Na području Irana postojalo je armensko pučanstvo, kako utemeljeno još od davnine za vrijeme povijesne Armenije, tako i u vidu doseljeničkih ognjišta u nizu iranskih provincija i gradova. Poznato je npr. da je prema nalogu šaha Abasa I. (1571. – 1629.) nakon rata s Osmanskim Carstvom počelo preseljavanje Armenaca iz Armenske doline i Džolfe/Džuljfe (sadašnji Nahičevan u Azerbajdžanu) u unutrašnjost Irana. Armencima, koji su bili većinom obrtnici i poslovni ljudi, dodijeljena su određena područja od rijeke Zajenderud (Zajandeh). Mjesto je nosilo naziv Džolfa-je-No što znači Nova Džolfa. Ukupno je u Iran iz Nahičevana i Jerevana, prema različitim procjenama, bilo preseljeno od 250 000 do 300 000 Armenaca. U Iranu je Abas I. promicao vjersku toleranciju prema kršćanima. Smatra se da je Abas I. bio prvi iranski vladar koji je slao slikare na školovanje u Italiju. Bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić o tom piše: „Na području Nove Julfe razvila se dobro organizirana armenska zajednica s oko 300 000 ljudi. Imali su svoje škole, crkve i organizirali prvu tiskaru u Iranu. Svojim umijećima, koje su stavili na raspolaganje safavidskoj dinastiji znatno su pridonijeli razvoju iranskoga društva. Do polaganoga propadanja dolazi promjenom vladarske kuće i afganistanskim osvajanjem Isfahana. Armenci nikada nisu napustili ovo područje, ali se njihov broj smanjio, a od 24 crkve koje su podignute u vrijeme šaha Abaza, ostalo ih je aktivnih polovica” (v. Prometej). Armenci u Iranu, kao i ostale manjine, i danas imaju svoje tvrtke, prodavaonice, radionice, škole, časopise na armenskom jeziku te stalne zastupnike u iranskom parlamentu.

Zemljovid Perzije, Armenije, Asirije, Mezopotamije i Babilona, 1672.
Bakrorez, autor – njemački povjesničar, kartograf Philipp Cluver (1580. – 1622.

Zanimljivo je, uzgred budi rečeno, da su predci svjetski poznatoga profesora teorijske medicine, člana nekoliko akademija, osobnoga sekundarnoga liječnika pape Inocenta XII. i pape Klementa XI. Dubrovčanina Đura (Gjuro, Giorgio) Armena Baglivija (8. rujna 1668. – 14. lipnja 1707.) iz grada Isfahana u Iranu. Njegov je otac Vlaho Armen, dubrovački trgovac, bio oženjen Dubrovčankom Anicom, kćeri krojača Jakova Antona Vukovića (de Lupis). Roditelji su imali još jednoga sina imenom Jakov. Godine 1670. umrla je prvo mati, a zatim i Đurin otac. Za Đuru i Jakova skrbio se do svoje smrti 1679. stric Jakov Armen. Početnu naobrazbu braća su stekla u isusovačkom kolegiju u Dubrovniku. Talijanski liječnik praktičar Pietro Angelo Baglivi iz mjesta Lecce, koji je bio bez djece, udomljuje braću Armen i poslije im daje i svoje prezime Baglivi.

Katoličanstvo u Iranu dio je svjetske Katoličke Crkve. U Iranu postoje Rimokatolička Crkva, Armenokatolička Crkva i Kaldejska katolička Crkva. Prema podatcima iz Annuario Pontificio (2011.) u Iranu ima 21 400 pripadnika katoličke vjeroispovijesti od kojih vjernika latinskoga obreda oko 10 000 tisuća, armenskoga obreda oko 8000 i kaldejskoga oko 3400. U Iranu žive također indijski katolici iz Goe i Mangalora koji pak nemaju vlastitoga crkvenoga ustroja.

Prvi su vjerovjesnici na području suvremenoga Irana bili franjevci i dominikanci koje je u tu zemlju 1246. poslao papa Inocent IV. (pontifikat: 1243. – 1254.) u sastavu veleposlanstva u Mongoliju. Red propovjednika odsjeo je u Perziji i ondje utemeljio vlastitu misiju. Dana 1. travnja 1318. papa Ivan XXII. (pontifikat: 1316. – 1334.) izdao je svečanu papinsku okružnicu (bulu) Redemptor noster u kojoj je ustanovio u prijestolnici Ilhanidskoga Carstva (1256. – 1335.) arhidijecezu u Sultaniji sa šest biskupija. Prvi nadbiskup Sultanije postao je dominikanac Francesco iz Perugie. Drugi je nadbiskup Sultanije bio isto tako dominikanac Guillaume Adam (? – 1337./1341.). Osim arhidijeceze u Sultaniji postojala je dijeceza (biskupija) u Tabrizu. Invazija Timurove (Tamirlanove) vojske uništila je prve katoličke zajednice u Perziji. Godine 1602. u Isfahan dolaze novi vjerovjesnici u sastavu veleposlanstva španjolskoga i portugalskoga kralja Filipa III. (1578. – 1621.). Godine 1608. u Perziju dolaze redovnici bosonogih karmelićana. U rezultatu katoličke misionarske djelatnosti 16. listopada 1629. Apostolska Stolica utemeljila je isfahansku dijecezu za katolike latinskoga obreda. U 19. st. u Iranu su stvorene dijeceze Armenske katoličke Crkve i Kaldejske katoličke Crkve.

Središnje tijelo Katoličke Crkve u Iranu jest iranska Biskupska katolička konferencija. Danas u Iranu postoji nekoliko arhidijeceza i 2 dijeceze (biskupije) različitih Katoličkih Crkava.  

Kaldejska katolička crkva sv. Josipa u Teheranu, 1950.

Armenokatolička isfahanska dijeceza

U Iranu postoji i Armenokatolička isfahanska dijeceza sa sjedištem u Teheranu. Dijecezu je ustanovio 30. travnja 1850. papa Pio IX. (pontifikat: 1846. – 1878.) uz pomoć bule Ad supremum apostolatus. Isfahanska sufraganska dijeceza ima jurisdikciju na armenokatolike koji žive u Iranu. U dijecezi radi jedan svećenik. U Teheranu se nalazi katedrala sv. Grgura Prosvjetitelja. U selu Hajkašen blizu Isfahana otvorena je jedna kapelica.

Armenokatolička crkva sv. Grgura Prosvjetitelja u Teheranu, 1954.

Armenska katolička crkva Surb Hovannes (sv. Ivana) u Iranu

Crkva se nalazi u Iranskom Azerbajdžanu, regiji na sjeverozapadu Irana. Crkvu je obnovio 1840. perzijski general maloruskoga podrijetla Samson Jakovljevič Makincev (1776. – 1849.) na ruševinama prijašnje armenske crkve iz 5. – 6. stoljeća.

Armenokatolička crkva sv. Hovannesa (sv. Ivana). u selu Sohrol (Iran), Wikimedia

Samson Makincev poznat je također kao Samson-han, bivši narednik u ruskoj konjici Nižnjonovgorodske dragonske pukovnije. Makincev je prebjegao Perzijancima 1802. u vrijeme vladavine kadžarske dinastije (1795. – 1925.), a u vojnoj službi dogurao je do generala perzijske vojske. Pokopan je pod oltarom te crkve.

Artur Bagdasarov

Dopunjen tekst koji je prethodno objavljen u tjedniku Krepost, br. 34 (86), 2022.