I na koncu
U pozivu Instituta medijskim kućama između ostaloga čitamo:
„Ovom prilikom podsjećamo na to da se u javnu raspravu o "Hrvatskome pravopisu" Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2013. godine vrlo aktivno uključilo ukrajinsko veleposlanstvo u Hrvatskoj te su iznijeli prijedlog da se već ustaljeni ukrajinski toponimi u hrvatskome jeziku navode ravnopravno prema ukrajinskome kao i prema ruskome jeziku." (poveznica)
Ta Institutova rečenica izaziva nedoumicu jer obično veleposlanstva ne rješavaju pravila pravopisanja bilo kojega pravopisa. Pitanja prilagodbe stranih imena rješavaju u našem slučaju autori pravopisa, toponomastičari koji su kompetentni u tom. Bilo bi vjerojatno logično da u raspravi sudjeluju domaći ukrajinisti, primjerice Katedra za ukrajinski jezik i književnost Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ili Institut za ukrajinski jezik Nacionalne akademije znanosti Ukrajine. Postoji i Povjerenstvo za standardizaciju geografskih imena u sklopu OUN-a koje ta pitanja rješava. Pravila pisanja stranih imena usklađuju se prema zakonitostima materinskoga jezika, a ne s „čelnim ljudima“ kako to pojedini autori pravopisa naglašavaju. Ako Institut nema strukovnjaka za traskripciju i translitaraciju stranih imena, onda vjerojatno mora pitati onoga tko sve to zna. A što ćemo tada s drugim stranim imenima, treba li očekivati i druge pozive? Obično na takva pitanja ne podsjećaju, a tu ponovno naglašavaju.
Sada malo drukčije pojašnjavaju institutski poziv hrvatskim priopćilima (medijima) „da je u redu pisati Černobil (ruski) i Čornobilj (ukrajinski), Kijev (ruski) i Kijiv (ukrajinski) te Lavov (ruski) i Ljviv (ukrajinski). Drugim riječima, ne treba forsirati transfonemizaciju iz ukrajinskoga jezika. No, za gradove za koje smo, otkako je ruske agresije na Ukrajinu, 'prvi put čuli', odnosno o kojima se do sad nije mnogo u nas govorilo ili pisalo, poželjno je iz solidarnosti s ukrajinskim narodom koristiti njihova imena, a ne ruska (...) Kijev, Černobil, pa i Lavov su hrvatski egzonimi, to su pohrvaćeni nazivi za ukrajinske gradove. Mi smo imali u povijesti, recimo, Kijevske listiće, dakle taj je toponim uvriježen i može se smatrati hrvatskim nazivom za taj grad. Isto je i s Černobilom. Mi preporučujemo kod drugih, neuvriježenih mjesta, za koje do sada nismo čuli, da se upotrebljavaju ukrajinska imena, iz solidarnosti s ukrajinskim narodom.“ (poveznica)
Ako je u redu pisati „Kijev (ruski) i Kijiv (ukrajinski) te Lavov (ruski) i Ljviv (ukrajinski) i ne treba forsirati transfonemizaciju iz ukrajinskoga jezika, onda nije jasno zašto treba pozivati hrvatske medije da pišu drukčije radi „solidarnosti“? Solidarnost ne pripada pravilu pravopisanja stranih imena. Otkud bi uopće npr. novinari, obični ljudi koji pišu ili školarac kojemu je namijenjen pravopis znali što je „uvriježeno“, a što nije „uvriježeno“ u imenima stranih gradova i naselja? I gdje je to možda u pravopisu propisano?
Vrijedi također podsjetiti da u Institutovu Školskom rječniku iz 2012. imamo samo Černobil, Dnjepar, Dnjestar, Kijev, Lavov (v. str. 942., 943., 950., 952.). Uzgred budi rečeno u pravopisnom rječniku Institutova pravopisa nalazimo samo ime rijeke Dnjestar (str. 200.), a ne nalazimo i ukr. Dnister ili rum. Nistru. Osim toga, mnoga ukrajinska i druga imena iz razdoblja SSSR-a, kako smo prije pisali, u hrvatski su stigla preko srpskoga, a ne iz ruskoga jezika, dotično preko tadanje agencije TANJUG.
Ne stvaramo li pravopisnu pomutnju ako stalno mijenjamo vlastita rješenja? Treba izraziti ukrajinskomu narodu u tragičnim zbivanjima pomoć i potporu, ali vjerojatno na drukčiji način. Ne treba ni jedan jezik pretvarati u trenutačnu politiku. Ne bismo dalje ulazili u rasprave i komentare, ali struku i znanost mnogi drukčije shvaćaju. Tužno je sve to skupa. Ipak, ne smijemo prestati vjerovati, moliti i nadati se pobjedi dobra i razuma.
Artur Bagdasarov
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
