Struka i politika nisu uvijek jedno te isto

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje pozvao je hrvatske medije da se u znak solidarnosti s Ukrajinom u pisanju ukrajinskih imena služe ukrajinskim jezikom (poveznica). Strukovni instituti za jezik bave se jezikoslovljem, znanošću o jeziku, a ne „solidarnošću”. Strana imena u hrvatski književni (standardni) jezik preuzimaju se u izvornom slovopisnom (grafijskom) obliku. To vrijedi za sva imena osim manjega broja zemljopisnih ponašenica koje su već pohrvaćene: Azurna obala, Beč, Fidži, Lisabon, Prag, Rim, Tiber, Tihi ocean… Način pisanja stranih imena tiče se i slavenskih imena. Toponimika je grana imenoslovlja (onomastike) koja izučava zemljopisna imena, njihovo podrijetlo, značenje, razvoj, suvremeno stanje, pravopisanje i pravogovor. Ona je cjelokupna znanstvena disciplina koja se nalazi na spojištu jezikoslovlja, zemljopisa, povijesti itd.

Vrijedi podsjetiti da su u Institutovu pravopisu iz 2013. uvođene dvostrukosti porabe ukrajinskih imena: Černobil i Čornobilj, Dnjepar i Dnjipro, Dnjepropetrovsk i Dnjipropetrovsk, Harkov i Harkiv, Kijev i Kijiv, Lavov i Ljviv (v. Pravopisni rječnik Hrvatskoga pravopisa IHJJ-a, str. 188., 200., 231., 262., 277.). Namjesto kodifikacije jednoga oblika prema ukrajinskomu izgovoru, u normativnom priručniku institutski Hrvatski pravopis uveo je dvojnost grafijskih ostvaraja i tim još više zamrsio jezičnopravopisnu situaciju s ukrajinskim imenima ne samo u školskoj nego i u javnoj porabi. Obično postoji težnja pojednostavnjenja pravopisa radi olakšanja njegove porabe uz pomoć standardizacije i kodifikacije jedne od normativnih inačica, a u pravopisnim pravilima o ukrajinskim imenima pravopisci suprotno od očekivanoga ne smanjuju pravopisnu dvojnost, nego ju još više povećavaju. Danas IHJJ poziva hrvatske medije da se u svojim izvješćima služe iznimno ukrajinskim imenima gradova i naselja. Isprva preporučuju: ne ću, pogrješka, šport, podatci, Lavov…, zatim preporučuju i dopuštaju: neću i ne ću, pogreška i pogrješka, sport i šport, podatci i podaci, Lavov i Ljviv…, a tijekom kratkoga vremena ponovno mijenjaju vlastito rješenje i preporučuju, barem za školu: neću, pogreška, podatci… Usput budi rečeno da u pravopisnom rječniku i sada imamo jedino: Černobilac, Kijevljanin, Lavovljanin (v. str. 188., 262. i 277.), a osim toga dolazak mnogih zemljopisnih ukrajinskih imena povezan je ne s ruskim, nego sa srpskim jezikom u doba druge Jugoslavije, ponajvećma uz pomoć agencije TANJUG. Ima li kraja stalnomu pravopisnomu trčanju „amo-tamo”? Treba tu također napomenuti da je Matičin pravopis iz 2007. već odavno prije Institutova pravopisa obradio transliteraciju i transkripciju stranih imena i to iz 49 jezika, uključujući i ukrajinski: Чорнобиль (Čornobyl’) → Čornobilj, Днiпро (Dnipro) → Dnjipro, Харкiв (Harkiv) → Harkiv, Київ (Kyiv) → Kijiv, Львiв (L'viv) → Ljviv. (v. str. 205., 302. – 303.).

Svaki se pravopis piše na osnovi pravila materinskoga jezika. Treba poštovati jedino pravopisna pravila pisanja stranih riječi i ništa više. U hrvatskom književnom (standardnom) jeziku uobičajeno je strana imena preuzimati u izvornom grafijskom obliku. Zaista se u pisanju ukrajinskih imena treba služiti ukrajinskim jezikom, ali na osnovi unutarjezičnih pravopisnih pravila, a ne uz pomoć pojašnjavanja izvanjezičnih čimbenika. Pisanje stranih riječi pripada jezikoslovnoj struci i samo struci, a ne politici ili diplomaciji.

Artur Bagdasarov