Potreba za jezičnim zakonom

Proteklih tjedana u Hrvatskoj se ponovno vode rasprave o potrebi usvajanja jezičnoga zakona. Matica hrvatska na čelu s novim predsjednikom Mirom Gavranom najavila je izradbu novoga nacrta Zakona o hrvatskom jeziku. Osnovana je radna skupina u koju su ušli akademik August Kovačec, akademik Stjepan Damjanović, akademik Mislav Ježić te poznati kroatisti dr. sc. Mario Grčević i dr. sc. Tomislav Stojanov. Odmah nakon predsjednikove izjave na medijsku pozornicu izlaze i njegovi osporavatelji kojima prijedlog nacrta još nije ni poznat, ali ga već komentiraju na sav glas. Poneki su čak prije u javnosti podupirali dolazak jezičnoga zakona, a zatim su se iznenada počeli protiviti. Nažalost, to nije ni prvi ni posljednji slučaj kad ljudi u javnosti kažu ili pišu jedno, a zatim posve suprotno, što govori vjerojatno o njihovoj nedosljednosti ili možda o promjeni jezične situacije i jezične politike. Pojedini protivnici jezičnoga zakona, komentirajući sadašnju skupinu akademika i kolega koji će sastavljati taj zakon, kažu: „kad pogledam sadašnji sastav ljudi koji navodno pišu taj novi zakon, mogu samo reći da je moj optimizam na najnižoj razini”. Bolje je da to dalje ne komentiram…

 Foto: Mirko Cvjetko

Malo je čudno ili se pak uopće ne treba bilo čemu čuditi na ponovno neobrazloženo ustrajavanje na tom da hrvatski jezik sada nije ugrožen ili da će jezični zakon imati kaznene odredbe. Ruski jezik, primjerice, nitko ne ugrožava, ali Rusija ima čak dva jezična zakona: „O jezicima naroda Ruske Federacije“ iz 1991. godine i „O državnom jeziku Ruske Federacije“ iz 2005. godine. Zakoni se pišu ne zbog tzv. ugroženosti, premda djelomice i to u pojedinim zakonima postoji, ni zbog kazne nego zbog potrebe reguliranja njegove javne uporabe, osiguranja prava građana na porabu, zaštitu i razvoj etnolingvokulturne baštine... Bilo koji jezik najbolje se štiti ne samo proučavanjem, radom, pisanjem i objavljivanjem različitih priručnika... nego i jezičnim zakonom koji regulira i jamči njegovu samosvojnost i kulturnu vrijednost na cjelokupnom državnom prostoru.

Treba napomenuti da se ukinuto Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske koje je predvodio akademik Radoslav Katičić i njegov zamjenik akademik Mislav Ježić sastalo 18. svibnja 2010. godine na svojoj 25. sjednici. Prva je točka dnevnoga reda te sjednice glasila: „1. Rasprava o Prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika”. Ta je sjednica počela raspravljati o jezičnom zakonu i u svezi sa zamolbom MZOŠ-a da se Vijeće za normu što hitnije očituje o tom jezičnom zakonu koji je u saborsku proceduru koncem travnja 2010. godine uputio saborski zastupnik gospodin Dragutin Lesar. Tadašnje je Vijeće većinom glasova poduprlo Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, pokazavši tim visok stupanj konsenzusa među svojim članovima. Akademik Radoslav Katičić službeno je u ime Vijeća poslao pismo 18. svibnja 2010. tadašnjemu i sadašnjemu ministru znanosti, obrazovanje i tada športa pri Vladi RH gospodinu Radovanu Fuchsu. Na koncu je službenoga pisma akademik Katičić posebno naglasio da „Vijeće smatra kako Prijedlog treba poduprijeti jer na prihvatljiv način regulira važne djelatnosti, osobito aktualne u trenutku pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji” (Vijeće za normu hrvatskoga književnoga jezika, Jezik, god. 60., posebno izdanje, br. 2.-4., 2013., str. 141.-142.; 153.-154.).

Podsjetimo uz navedeno i na Izjavu Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU-a o zaključcima i preporukama Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika:

„Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti nasljeduje zaključke i preporuke Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika koje je pod vodstvom akademika Radoslava Katičića djelovalo od 2005. do 2012. godine. Polazeći od njih u svojem daljnjem radu, i gradeći na njima, Odbor za normu preporuča Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i njezinim razredima primjenu zaključaka i preporuka Vijeća za normu u svim Akademijinim izdanjima i u onim izdanjima kojima je Akademija suizdavač.” (Poveznica)

U posljednjim službenim izvanjskim izjavama, proglašenjima i napisima gdje poriču postojanje hrvatskoga jezika i njegove lingvokulturne povijesne baštine ponovno se aktualizira peticija časopisa Jezik od konca veljače 2017. godine, koja je tada bila usmjerena hrvatskoj javnosti. U otvorenom pismu časopisa Jezik pod naslovom „Deklaracija o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti“, objavljenoga prigodom obilježavanja 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, isto se pozivalo javnost na skretanje pozornosti o potrebi usvajanja jezičnoga zakona:

„Obraćamo se hrvatskoj javnosti, hrvatskim kulturnim i znanstvenim ustanovama, upozoravajući na današnje prijetnje hrvatskomu jeziku te na poricanje njegove povijesne samobitnosti zbog političkih i geostrateških interesa. Nijekanje hrvatskoga jezičnoga identiteta povreda je ustavnoga poretka Republike Hrvatske i mogući izvor njezine nestabilnosti (…) Većina europskih zemalja ima i zakone koji zaštićuju službeni jezik u javnoj uporabi pa bi bilo dobro da se tako pravno zaštiti i hrvatski.” (Poveznica)

Foto: Unsplash

Pojedinačno osporavanje jezičnoga zakona i posljednji izvanjski napadi i izjave o nepostojanju hrvatskoga jezika još jednom potvrđuju da je Hrvatskoj žurno potreban zakon o hrvatskom jeziku. Temelj je jedinstva hrvatske države svakako i državotvorni hrvatski jezik koji mora biti zaštićen i zakonom. Zaista je žalosno da pojedini ljudi to ne poimaju ili ne žele poimati.

Artur Bagdasarov