Treba li od bilo koga zahtijevati da prizna ono što već od pamtivijeka postoji?

Hrvatski jezik postoji od pamtivijeka. Od davnine Hrvati svoj jezik nazivaju hrvatskim. U trećem retku Bašćanske ploče iz godine 1100. zapisano je: „Zvonimir, kralj hrvatski“. U Dobrinjskoj listini, pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230., stoji: „Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik“, a u Istarskom razvodu iz 1275.: „pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim“.

Akademik Stjepan Krasić, autor knjige Počelo je u Rimu, u sklopu obilježavanja „Mjeseca hrvatskoga jezika” 2018. u Dubrovniku je rekao: „Nasmijali su me političari kad su rekli kako je hrvatski jezik postao 24. službeni jezik Europske unije, pa hrvatski jezik je bio prvi u Europi i jedan od svjetskih jezika!” (poveznica).

Još u srednjem vijeku hrvatski je pod imenom ilirski bio jezik diplomacije u Carigradu, Rimu, Parizu… bio je dakle svjetski jezik koji se izučavao i predavao na nekoliko europskih sveučilišta. Hrvatski narod kao bilo koji drugi ima svoj sustav vrijednosti i pravo taj sustav vrijednosti čuvati i razvijati na svoj način u vlastitoj državi na osnovi demokratskih postupaka, uglavljenih vlastitim ustavom.

Hrvatskim je ustavom iz 1990. godine, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Hrvatski jezik priznati je jezik u međunarodnoj zajednici i u Europskoj uniji, samostalno se razvija u različitim znanstvenim i obrazovnim ustanovama.

Hrvatski je jezik samosvojan, osebujan i kao književni (standardni) jezik višefunkcionalan u svojem postojanju i razvitku. Jasno kao dan, kao to da se Zemlja okreće oko Sunca. Treba li od bilo koga zahtijevati da prizna ono što već od pamtivijeka postoji? Bolje bi bilo vjerojatno što prije malo preraditi i usvojiti jezični zakon. 

Artur Bagdasarov, HT