Zašto izbjegavamo imenovanje vlastitoga jezika?

Na mrežnim stranicama Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu možemo pročitati da “Institut za jezik je naučna ustanova koja se bavi naučnoistraživačkim radom iz oblasti jezika. Institut za jezik osnovan je 1972. godine Zakonom o Institutu za jezik. Njegova je misija razvoj i širenje jezičke kulture, sistemsko naučno istraživanje i razvoj jezika i jezičkih formi na načelima naučne izvrsnosti, kao i objavljivanje rezultata rada uz stalnu edukaciju kadrova za potrebe nauke. Misija se može posmatrati kroz prizmu primarnih djelatnosti Instituta kao što je naučnoistraživački rad iz oblasti jezika, osposobljavanje kadrova za naučnoistraživački rad te objavljivanje rezultata rada u svojim izdanjima” (Institut za jezika: O nama). Sve je jasno osim jednoga, a Institut za koji jezik, koje konkeratno ime nosi jezik, što i koji jezik istražuje i proučava? Svaki jezik ima svoj lingvonim (naziv jezika), a tu nije jasno o kojem je jeziku riječ? Usput budi rečeno da riječ jezik ima i drugo značenje “pokretljiv mišić u usnoj šupljini čovjeka i životinja; organ za okus i uzimanje hrane, a u čovjeka još i jedan od organa govora”. Prema nazivu ustanove nije jasno koji jezik istražuju, s medicinske strane kao mišićni organ u usnoj šupljini … ili s jezikoslovne strane znakovni sustav ili konkretan jezik neke jezične zajednice? Ako izučavamo sa strane jezikoslovlja neki opći apstraktni jezik, tada je riječ o Institutu za jezikoslovlje, ali odjela za opće jezikoslovlje u Institutu nema.

Međutim, na mrežnim institutskim stranicama u rubrici “Naučnoistraživački sektor” možemo pročitati da znanstvenoistraživački sektor u svojem djelokrugu “obavlja fundamentalna i primijenjena istraživanja bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika (i organskih idioma) i obrađuje ih kao monografije, studije i druge oblike naučnog rada” (Naučnoistraživački sektor). Znači da je riječ o istraživanju konkeretnoga lingvonima koji imenuju “bosanski, hrvatski i srpski jezik”, a organski idiom najvjerojatnije pripada crnogorskomu jeziku. S druge pak strane većina izdanih institutskih knjiga (u sažetcima) i zbornicima nose ime - bosanski jezik, primjerice: “Zbornik radova. Drugi simpozij o bosanskom jeziku - istraživanje, normiranje i učenje bosanskoga jezika - dosdašnji rezultati, potrebe i perspektive. Sarajevo, 12. - 13. mart 2015, Univerzitet u Sarajevu, Institut za jezik, Sarajevo, 2016., 662 str.” (Alen Kalajdžija (ur.) Zbornik radova. Drugi simpozij o bosanskom jeziku – istraživanje, normiranje i učenje bosanskog jezika – dosadašnji rezultati, potrebe i perspektive. Sarajevo, 12–13. mart 2015, Univerzitet u Sarajevu, Institut za jezik, Sarajevo, 2016. 662 str. ISBN 978-9958-620-27-0). Na institutskim mrežnim stranicama također možemo pročitati obavijest: ”Obavještavamo vas da je Treći simpozij o bosanskom jeziku prolongiran za mart 2021. godine” (Obavijest o odgađanju Trećeg simpozija o bosanskom jeziku). Ako za institutske djelatnike ipak postoji odvojen bosanski (bošnjački) književni (standardni) jezik, osebujna povijest i bogata kulturna pismena baština, zašto naziv njegova jezika u strukovnoj instituciji treba izbjegavati? Među institutskim osobitim ciljevima ima i ova: “Intenzivan rad na standardizaciji jezika u Bosni i Hercegovini, posebno bosanskog jezika; Izrada novog standardiziranog pravopisa, novih tomova rječnika i gramatike bosanskog jezika” (Institut za jezik: Ciljevi). U sklopu Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu postoji Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Slični instituti za jezik imaju svoj naziv jezika: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Institut za srpski jezik SANU, Institut za makedonski jazik „Krste Misirkov”, Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša, Fakultet za crnogorski jezik i književnost u Cetinju (prije: Institut za crnogorski jezik i književnost). Postoji također i Institut za bosanski jezik i književnost u Tuzli koji je utemeljen 2013. godine.

Ispada da institutski jezikoslovci ustrajavaju na nazivu “bosanski jezik” i valjda ga pod tim imenom moraju rabiti i Hrvati i Srbi u BiH. Svatko ima svoje ime, ima ime i svaki narod pa i svaki jezik, a tu lingvonim (naziv jezika) konstitutivnih triju naroda naširoko ili djelomice zaobilaze. Problem se pojavljuje zbog bosansko-hercegovačkih Hrvata i Srba koji smatraju da je njihov jezik upravo hrvatski, odnosno za Srbe - srpski. Ustav BiH nigdje ne propisuje da imena jezika kojim služe Bošnjaci, Hrvati i Srbi moraju biti u svezi s imenom konstitutivnoga naroda. Ustav BiH daje pravo bosansko-hercegovačkim narodima da jezik kojim govore nazovu imenom kojim žele. U članku 7. Ustava Republike Srpske stoji: “Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica”. U nazivu znanstvene ustanove obično ne postoji ili ne mora postojati neka dvojakost ili dvosmislenost, ali to je vjerojatno unutarnja institutska stvar jer Hrvatska pa i većina Hrvata u BiH imaju vlastiti naziv za svoj jezik kojim se služe, a to je hrvatski jezik.

I na kraju, naravno da bilo koja ustanova samostalno rješava koji ime mora imati, izražavamo samo svoje stajalište i želimo svima puno uspjeha u istraživanju, proučavanju i razvoju vlastitih književnih (standardnih) jezika.

Artur Bagdasarov